U južnom Banatu, na cesti kojom se ide prema nacionalnom parku Deliblatska peščara, znak s logom filma "Sveti Georgije ubiva aždahu" upućuje na to kuda treba skrenuti da bi se stiglo na lokaciju na kojoj se snima najskuplji srpski spektakl svih vremena. Put nije lagan.
Potrebno je bar dva-tri kilometra drmusanja divljim seoskim putem na kraju kojeg slučajne namjernike čeka upozorenje da smiju nastaviti samo članovi filmske ekipe. Dok strahujem kako će moj Renault Clio podnijeti neugodne uspone i strmine, iza mene iskrsava moderni terenac živahnih boja s velikim kotačima, kao stvoren za snalaženje u toj pustari. Momak za volanom je - kako poslije doznajem - sin redatelja Srđana Dragojevića. Dok je on u dokolici istraživao okolicu, njegov je otac upravo pripremao kadrove za poslijepodnevno snimanje.
Na pitanje što je razlog da budžet filma iznosi čak pet milijuna eura (a i to nije navodno konačni iznos), dobivam odgovor: "Strpite se dok ne vidite selo." Ono što mi ubrzo pokazuju nadilazi sve što sam dosad vidio prigodom posjeta filmskim ekipama na prostorima bivše Jugoslavije. Budući da se radnja odigrava 1914. godine, uoči početka 1. svjetskog rata, na proplanku pokraj obale Dunava sagrađeno je pravo naselje koje odgovara tom razdoblju.
Na visoravni se nalazi crkva, oko nje je petnaestak kuća, u središtu sela podignut je "ringišpil", napravljen zbog aktualnog seoskog sajma, a pola kilometra dalje, uz Dunav, nalaze se vodenica i krčma, jedno od glavnih dramskih poprišta filma. Na moje pitanje jesu li to samo kulise, svi odmahuju glavom. Scenograf Miljen Kreka Kljaković, kojeg su proslavili fascinantni interijeri za "Delikatese" Marca Caroa i Jean-Pierrea Jeuneta te "Underground" Emira Kusturice, dizajnirao je unutrašnjost tih prostora do najsitnijih detalja.
U bilo kojoj od tih kuća moglo bi se živjeti. Strast za realizmom ima opravdanje u načinu produkcije. Iako je knjiga snimanja razmjerno precizna i predviđa prostor kretanja glumaca, redatelj Dragojević želi sebi ostaviti slobodu odlučivanja o tome hoće li ponekad zakoraknuti u interijer ili ne.
Na setu sam nabrojao bar stotinjak ljudi (tvrde mi da ih inače ima dvostruko više). Na snimanju poprilično kompliciranog kadra u kojem Dragan Nikolić u ulozi pravoslavnog popa nišani puškom i puca na austrougarski zrakoplov što je upravo bombardirao selo angažirana su samo tri važnija glumca, ali je u drugom planu desetak statista, a u trećem još tridesetak. Kamera je na šinama oko kojih je, uz direktora fotografije Dušana Joksimovića, još četiri-pet pomoćnika.
Tu su i pirotehničari, a majstor maske Halid Redžebašić pazi da se njegove kreacije ne istope od vrućine. Dragojević najprije isprobava kako će izgledati zbivanja u prvom planu, sve dok ne orkestrira i ono što se odigrava na rubovima kadra. Zapravo, u odnosu na složenost posla, pravo je čudo što se ponekad snimi i tridesetak kadrova dnevno. Uglavnom se radi po dvanaest sati, a ovoga vikenda nema odmora ni nedjeljom.
Pomalo nadrealan dojam na setu ostavljaju upravo statisti. Ne stoga što su odjeveni u efektne seoske nošnje Marine Medenice i doimaju se kao da su iskrsnuli s početka prošlog stoljeća, nego zato što jednima manjkaju ruke, drugima noge, a treći su patuljasta rasta. Nisu u pitanju nikakvi trikovi, to su pravi invalidi. Dobrim poznavateljima drame Dušana Kovačevića, prema kojoj se film snima, to neće biti ništa čudno. "Sveti Georgije ubiva aždahu" svojevrsna je nacionalna tragedija u kojoj su zdravi suprotstavljeni kljastima, s tezom "Srbija dobiva ratove - a narod ih gubi".
Napisana 1985., drama "Sveti Georgije ubiva aždahu" predstavljala je još jedan veliki uspjeh autora "Maratonaca" i "Balkanskog špijuna" te scenarista kultne komedije Slobodana Šijana "Ko to tamo peva". Bavljenje srpskom poviješću donekle joj je ograničilo prijem u drugim sredinama. Međutim, indikativno da je uoči miloševićevske euforije Kovačević poručivao: "Ova zemlja iz rata u rat izlazi sa sve manjim narodom i sa sve brojnijom vladom." Ratovi o kojima se razglaba u drami su balkanski i 1. svjetski, no metaforično se to može protegnuti i na onaj iz prve polovice devedesetih.
Protagonist "Svetog Georgija" je Gavrilo Vuković, konjički časnik koji je u ratovima protiv Turaka ostao bez ruke. Zbog invalidnosti se odrekao Katarine, gradske djevojke u koju je zaljubljen, i oženio seoskom djevojkom Jelenom. Katarina se pak udala za žandara Đorđa kako bi bila bliže Gavrilu.
Između dvojice muškaraca vlada netrpeljivost, ne samo zato što vole istu ženu, nego i stoga što se Gavrilo bavi - poput mnogih bogalja iz sela - krijumčarenjem svinja i rakije i neprestano je u opasnosti da ga ne uhapse. Uzgred, u selu postoje dvije vrste ljudi, zdravi i kljasti, a među potonjima je i dodatna podjela: oni koji su izgubili neki od udova u balkanskim ratovima teško prihvaćaju one koji su bogalji od rođenja.
Zbog izbijanja 1. svjetskog rata zdravi muškarci moraju na front, što koriste bogalji koji se počnu udvarati usamljenim seoskim ženama. Glasine o tome što se zbiva u selu dopru i na ratište i gotovo izazovu pobunu među vojnicima. Umjesto da pošalju svoje opunomoćenike i srede nepoćudne "ljubavnike", vlasti odluče unovačiti invalide.
Srđan Dragojević pomišljao je na ekranizaciju drame koja je s velikim uspjehom postavljena u beogradskom Ateljeu 212 i u novosadskom Srpskom narodnom pozorištu odmah nakon filma "Lepa sela lepo gore", tada najskupljeg projekta srpske kinematografije. Scenarij baš nije bilo lako napisati jer je komad zapravo niz dramskih slika iz zamišljene cjeline, s tim da se neki od često spominjanih likova (poput Gavrilove supruge Jelene) na sceni i ne pojavljuju.
Kolikogod Kovačević imao teškoća s filmskom adaptacijom, Dragojević je imao još većih nevolja s postavljanjem zahtjevnog kostimiranog projekta na zdravu produkcijsku osnovu. Film je prvo bio odgođen jer je Dragojević nakon gangsterske drame "Rane" postao persona non grata u miloševićevskom sustavu, a zatim još jednom, kada se ispostavilo da je podrška nove vlade, uspostavljene nakon pada Miloševića, samo načelna, a ne i financijska. U nešto stabilnijim kinematografskim uvjetima sredinom ovog desetljeća film je napokon odobren za realizaciju. Isprva procijenjena na dva-dva i pol milijuna eura, cijena projekta zastrašujuće je rasla.
Zahvaljujući reputaciji Kovačevićeve drame i nacionalnom karakteru priče, srpsko je ministarstvo kulture izdvojilo za film milijun i 650 tisuća eura, Republika Srpska dodala je 750 tisuća (ondje će se snimati scene cerske bitke), a nešto će uložiti i bugarski partneri, kod kojih će se realizirati prolog iz balkanskih ratova, kojeg u drami nema. Prije dva mjeseca filmski fond Europske Unije Eurimages proglasio je "Svetog Georgija" europskim projektom od posebne nacionalne važnosti i udijelio mu potporu od 380 tisuća eura.
Glavni je producent filma filmska radna zajednica sastavljena od četiri uspješne srpske kompanije (među njima su Dragojevićev Delirium film te Zillion film Lazara Ristovskog), koje su dosad producirale lokalne megahitove "Munje", "Kad narastem bit ću Kengur", "Mi nismo anđeli 2", "Karaula" i "A3: Rock'n''oll uzvraća udarac".
Unatoč katastrofalnom stanju srpske kinomatografske mreže, svi su producenti uvjereni da njihov skupi proizvod neće završiti kao "gubitaš". Uostalom, mnogi će iz čiste znatiželje pohrliti pogledati film koji se snimao tri i pol mjeseca i u kojem nastupa bar 80 glumaca. Jedino je Kusturičin "Underground" bio još veći pothvat, ali njega su financirale moćne europske kompanije, dok su srpska kinematografija i televizija bile samo davatelji usluga.
Lazar Ristovski jedini je glumac koji je od samog početka bio predodređen za jednu od glavnih uloga, žandara Đorđa, Katarinina muža. Iako je ujedno i producent filma, strpljivo je čekao u kostimu cijelo poslijepodne da bi na njega došao red, čim završi snimanje komplicirane scene s Draganom Nikolićem.
S Dragojevićem radi prvi put, a najviše je impresioniran time kako redatelj Kovačevićev specifičan dramski izričaj i govor pretvara u nešto posve filmsko, prilagođavajući dijaloge pojedinim situacijama i samim glumcima. Ne želeći da mu film bude poput srpskih komedija nakrcanih domaćim zvijezdama, Dragojević je odlučio riskirati izborom glumaca za druga dva kraka ljubavnog trokuta.
Ulogu Gavrila dobio je 26-godišnji Milutin Milošević, koji je dosad nastupio u nekoliko filmova i u jednoj televizijskoj seriji, ali to nije bilo dostatno da ga pretvori u prepoznatljivo ime. Iznimno fotogeničan, Milošević na setu ostavlja odličan dojam, pa se ne treba čuditi tome što ga je Dragojević stavio ispred njegovih poznatijih kolega. Iluziju da je Gavrilo jednoruk dočarat će kaskader, pravi invalid, koji mu je navodno vrlo sličan.
Srpski su mediji pomalo zgranuto reagirali na vijest da će Katarinu glumiti Nataša Janjić, rođena Splićanka, dobitnica nagrade hrvatskog glumišta, koja je od prošle godine članica zagrebačkog kazališta Gavella. Za tu se ulogu natjecao popriličan broj kandidatkinja, s razlogom, jer je lik Katarine - dinamične žene koja se i ne pomišlja konformirati u sredini koja bi mnoge druge sputala - zasigurno najatraktivniji plijen u novijoj srpskoj kinematografiji.
Janjić je dobila angažman već na čitaćim probama, kada Dragojević još nije ni vidio film njezina dečka Antonija Nuića "Sve džaba", za koji je dobila u Puli Zlatnu arenu za najbolju sporednu ulogu. CD s filmom glumica mu je poslala tek poslije. Čak ni probe s partnerima nisu trajale predugo, ali je Dragojević očito napravio dobar izbor, kada se na snimanju sve skladno poklopilo. Kako tvrde u ekipi, između nje, Ristovskog i Miloševića uistinu ima "kemije", jer kadrove ne treba puno ponavljati, a snažne se emocije naslućuju od samog početka.
Po svemu sudeći, "Sveti Georgije ubiva aždahu" neće biti samo lokalna srpska atrakcija. Premijera je previđena sljedećeg svibnja, kada je i festival u Cannesu, što dostatno govori o ambicijama producenata.
Svjetsku prodaju vodit će prestižna francuska kompanija Wild Bunch, pa se Nataša Janjić ne mora živcirati što je nagodinu neće biti u Puli. Možda upravo tada sa "Svetim Georgijem" bude obilazila cijeli svijet.
Malo je nedostajalo da Srđan Dragojević postane književnik. U drugoj polovici osamdesetih dobio je čak i prestižnu Brankovu nagradu za svoju knjigu poezije, no nakon što je diplomirao psihologiju, pomalo iz hira upisao je režiju na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti i diplomirao komedijom "Mi nismo anđeli" (1992.). Unatoč specijalnim efektima i elaboriranoj kostimografiji i scenografiji, Dragojevićev je prvijenac bio "no budget" film koji je postao hit, a u Hrvatskoj se gledao na piratskim videovrpcama.
Ratna drama "Lepa sela lepo gore" (1996.) postala je najgledaniji srpski film toga razdoblja (700 tisuća gledatelja) i bila je zapažena na međunarodnoj sceni, a odlično su prošle i "Rane" (1998.), prvi srpski film koji je poslije rata distribuiran u našim kinima (s hrvatskim podnaslovima). Na poziv kompanije Miramax Dragojević je otišao u Ameriku, ali tijekom tri godine boravka nije uspio dovršiti ni jedan filmski projekt.
Nenad Polimac
Potrebno je bar dva-tri kilometra drmusanja divljim seoskim putem na kraju kojeg slučajne namjernike čeka upozorenje da smiju nastaviti samo članovi filmske ekipe. Dok strahujem kako će moj Renault Clio podnijeti neugodne uspone i strmine, iza mene iskrsava moderni terenac živahnih boja s velikim kotačima, kao stvoren za snalaženje u toj pustari. Momak za volanom je - kako poslije doznajem - sin redatelja Srđana Dragojevića. Dok je on u dokolici istraživao okolicu, njegov je otac upravo pripremao kadrove za poslijepodnevno snimanje.
Na pitanje što je razlog da budžet filma iznosi čak pet milijuna eura (a i to nije navodno konačni iznos), dobivam odgovor: "Strpite se dok ne vidite selo." Ono što mi ubrzo pokazuju nadilazi sve što sam dosad vidio prigodom posjeta filmskim ekipama na prostorima bivše Jugoslavije. Budući da se radnja odigrava 1914. godine, uoči početka 1. svjetskog rata, na proplanku pokraj obale Dunava sagrađeno je pravo naselje koje odgovara tom razdoblju.
Na visoravni se nalazi crkva, oko nje je petnaestak kuća, u središtu sela podignut je "ringišpil", napravljen zbog aktualnog seoskog sajma, a pola kilometra dalje, uz Dunav, nalaze se vodenica i krčma, jedno od glavnih dramskih poprišta filma. Na moje pitanje jesu li to samo kulise, svi odmahuju glavom. Scenograf Miljen Kreka Kljaković, kojeg su proslavili fascinantni interijeri za "Delikatese" Marca Caroa i Jean-Pierrea Jeuneta te "Underground" Emira Kusturice, dizajnirao je unutrašnjost tih prostora do najsitnijih detalja.
U bilo kojoj od tih kuća moglo bi se živjeti. Strast za realizmom ima opravdanje u načinu produkcije. Iako je knjiga snimanja razmjerno precizna i predviđa prostor kretanja glumaca, redatelj Dragojević želi sebi ostaviti slobodu odlučivanja o tome hoće li ponekad zakoraknuti u interijer ili ne.
Na setu sam nabrojao bar stotinjak ljudi (tvrde mi da ih inače ima dvostruko više). Na snimanju poprilično kompliciranog kadra u kojem Dragan Nikolić u ulozi pravoslavnog popa nišani puškom i puca na austrougarski zrakoplov što je upravo bombardirao selo angažirana su samo tri važnija glumca, ali je u drugom planu desetak statista, a u trećem još tridesetak. Kamera je na šinama oko kojih je, uz direktora fotografije Dušana Joksimovića, još četiri-pet pomoćnika.
Tu su i pirotehničari, a majstor maske Halid Redžebašić pazi da se njegove kreacije ne istope od vrućine. Dragojević najprije isprobava kako će izgledati zbivanja u prvom planu, sve dok ne orkestrira i ono što se odigrava na rubovima kadra. Zapravo, u odnosu na složenost posla, pravo je čudo što se ponekad snimi i tridesetak kadrova dnevno. Uglavnom se radi po dvanaest sati, a ovoga vikenda nema odmora ni nedjeljom.
Pomalo nadrealan dojam na setu ostavljaju upravo statisti. Ne stoga što su odjeveni u efektne seoske nošnje Marine Medenice i doimaju se kao da su iskrsnuli s početka prošlog stoljeća, nego zato što jednima manjkaju ruke, drugima noge, a treći su patuljasta rasta. Nisu u pitanju nikakvi trikovi, to su pravi invalidi. Dobrim poznavateljima drame Dušana Kovačevića, prema kojoj se film snima, to neće biti ništa čudno. "Sveti Georgije ubiva aždahu" svojevrsna je nacionalna tragedija u kojoj su zdravi suprotstavljeni kljastima, s tezom "Srbija dobiva ratove - a narod ih gubi".
Napisana 1985., drama "Sveti Georgije ubiva aždahu" predstavljala je još jedan veliki uspjeh autora "Maratonaca" i "Balkanskog špijuna" te scenarista kultne komedije Slobodana Šijana "Ko to tamo peva". Bavljenje srpskom poviješću donekle joj je ograničilo prijem u drugim sredinama. Međutim, indikativno da je uoči miloševićevske euforije Kovačević poručivao: "Ova zemlja iz rata u rat izlazi sa sve manjim narodom i sa sve brojnijom vladom." Ratovi o kojima se razglaba u drami su balkanski i 1. svjetski, no metaforično se to može protegnuti i na onaj iz prve polovice devedesetih.
Protagonist "Svetog Georgija" je Gavrilo Vuković, konjički časnik koji je u ratovima protiv Turaka ostao bez ruke. Zbog invalidnosti se odrekao Katarine, gradske djevojke u koju je zaljubljen, i oženio seoskom djevojkom Jelenom. Katarina se pak udala za žandara Đorđa kako bi bila bliže Gavrilu.
Između dvojice muškaraca vlada netrpeljivost, ne samo zato što vole istu ženu, nego i stoga što se Gavrilo bavi - poput mnogih bogalja iz sela - krijumčarenjem svinja i rakije i neprestano je u opasnosti da ga ne uhapse. Uzgred, u selu postoje dvije vrste ljudi, zdravi i kljasti, a među potonjima je i dodatna podjela: oni koji su izgubili neki od udova u balkanskim ratovima teško prihvaćaju one koji su bogalji od rođenja.
Zbog izbijanja 1. svjetskog rata zdravi muškarci moraju na front, što koriste bogalji koji se počnu udvarati usamljenim seoskim ženama. Glasine o tome što se zbiva u selu dopru i na ratište i gotovo izazovu pobunu među vojnicima. Umjesto da pošalju svoje opunomoćenike i srede nepoćudne "ljubavnike", vlasti odluče unovačiti invalide.
Srđan Dragojević pomišljao je na ekranizaciju drame koja je s velikim uspjehom postavljena u beogradskom Ateljeu 212 i u novosadskom Srpskom narodnom pozorištu odmah nakon filma "Lepa sela lepo gore", tada najskupljeg projekta srpske kinematografije. Scenarij baš nije bilo lako napisati jer je komad zapravo niz dramskih slika iz zamišljene cjeline, s tim da se neki od često spominjanih likova (poput Gavrilove supruge Jelene) na sceni i ne pojavljuju.
Kolikogod Kovačević imao teškoća s filmskom adaptacijom, Dragojević je imao još većih nevolja s postavljanjem zahtjevnog kostimiranog projekta na zdravu produkcijsku osnovu. Film je prvo bio odgođen jer je Dragojević nakon gangsterske drame "Rane" postao persona non grata u miloševićevskom sustavu, a zatim još jednom, kada se ispostavilo da je podrška nove vlade, uspostavljene nakon pada Miloševića, samo načelna, a ne i financijska. U nešto stabilnijim kinematografskim uvjetima sredinom ovog desetljeća film je napokon odobren za realizaciju. Isprva procijenjena na dva-dva i pol milijuna eura, cijena projekta zastrašujuće je rasla.
Zahvaljujući reputaciji Kovačevićeve drame i nacionalnom karakteru priče, srpsko je ministarstvo kulture izdvojilo za film milijun i 650 tisuća eura, Republika Srpska dodala je 750 tisuća (ondje će se snimati scene cerske bitke), a nešto će uložiti i bugarski partneri, kod kojih će se realizirati prolog iz balkanskih ratova, kojeg u drami nema. Prije dva mjeseca filmski fond Europske Unije Eurimages proglasio je "Svetog Georgija" europskim projektom od posebne nacionalne važnosti i udijelio mu potporu od 380 tisuća eura.
Glavni je producent filma filmska radna zajednica sastavljena od četiri uspješne srpske kompanije (među njima su Dragojevićev Delirium film te Zillion film Lazara Ristovskog), koje su dosad producirale lokalne megahitove "Munje", "Kad narastem bit ću Kengur", "Mi nismo anđeli 2", "Karaula" i "A3: Rock'n''oll uzvraća udarac".
Unatoč katastrofalnom stanju srpske kinomatografske mreže, svi su producenti uvjereni da njihov skupi proizvod neće završiti kao "gubitaš". Uostalom, mnogi će iz čiste znatiželje pohrliti pogledati film koji se snimao tri i pol mjeseca i u kojem nastupa bar 80 glumaca. Jedino je Kusturičin "Underground" bio još veći pothvat, ali njega su financirale moćne europske kompanije, dok su srpska kinematografija i televizija bile samo davatelji usluga.
Lazar Ristovski jedini je glumac koji je od samog početka bio predodređen za jednu od glavnih uloga, žandara Đorđa, Katarinina muža. Iako je ujedno i producent filma, strpljivo je čekao u kostimu cijelo poslijepodne da bi na njega došao red, čim završi snimanje komplicirane scene s Draganom Nikolićem.
S Dragojevićem radi prvi put, a najviše je impresioniran time kako redatelj Kovačevićev specifičan dramski izričaj i govor pretvara u nešto posve filmsko, prilagođavajući dijaloge pojedinim situacijama i samim glumcima. Ne želeći da mu film bude poput srpskih komedija nakrcanih domaćim zvijezdama, Dragojević je odlučio riskirati izborom glumaca za druga dva kraka ljubavnog trokuta.
Ulogu Gavrila dobio je 26-godišnji Milutin Milošević, koji je dosad nastupio u nekoliko filmova i u jednoj televizijskoj seriji, ali to nije bilo dostatno da ga pretvori u prepoznatljivo ime. Iznimno fotogeničan, Milošević na setu ostavlja odličan dojam, pa se ne treba čuditi tome što ga je Dragojević stavio ispred njegovih poznatijih kolega. Iluziju da je Gavrilo jednoruk dočarat će kaskader, pravi invalid, koji mu je navodno vrlo sličan.
Srpski su mediji pomalo zgranuto reagirali na vijest da će Katarinu glumiti Nataša Janjić, rođena Splićanka, dobitnica nagrade hrvatskog glumišta, koja je od prošle godine članica zagrebačkog kazališta Gavella. Za tu se ulogu natjecao popriličan broj kandidatkinja, s razlogom, jer je lik Katarine - dinamične žene koja se i ne pomišlja konformirati u sredini koja bi mnoge druge sputala - zasigurno najatraktivniji plijen u novijoj srpskoj kinematografiji.
Janjić je dobila angažman već na čitaćim probama, kada Dragojević još nije ni vidio film njezina dečka Antonija Nuića "Sve džaba", za koji je dobila u Puli Zlatnu arenu za najbolju sporednu ulogu. CD s filmom glumica mu je poslala tek poslije. Čak ni probe s partnerima nisu trajale predugo, ali je Dragojević očito napravio dobar izbor, kada se na snimanju sve skladno poklopilo. Kako tvrde u ekipi, između nje, Ristovskog i Miloševića uistinu ima "kemije", jer kadrove ne treba puno ponavljati, a snažne se emocije naslućuju od samog početka.
Po svemu sudeći, "Sveti Georgije ubiva aždahu" neće biti samo lokalna srpska atrakcija. Premijera je previđena sljedećeg svibnja, kada je i festival u Cannesu, što dostatno govori o ambicijama producenata.
Svjetsku prodaju vodit će prestižna francuska kompanija Wild Bunch, pa se Nataša Janjić ne mora živcirati što je nagodinu neće biti u Puli. Možda upravo tada sa "Svetim Georgijem" bude obilazila cijeli svijet.
Malo je nedostajalo da Srđan Dragojević postane književnik. U drugoj polovici osamdesetih dobio je čak i prestižnu Brankovu nagradu za svoju knjigu poezije, no nakon što je diplomirao psihologiju, pomalo iz hira upisao je režiju na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti i diplomirao komedijom "Mi nismo anđeli" (1992.). Unatoč specijalnim efektima i elaboriranoj kostimografiji i scenografiji, Dragojevićev je prvijenac bio "no budget" film koji je postao hit, a u Hrvatskoj se gledao na piratskim videovrpcama.
Ratna drama "Lepa sela lepo gore" (1996.) postala je najgledaniji srpski film toga razdoblja (700 tisuća gledatelja) i bila je zapažena na međunarodnoj sceni, a odlično su prošle i "Rane" (1998.), prvi srpski film koji je poslije rata distribuiran u našim kinima (s hrvatskim podnaslovima). Na poziv kompanije Miramax Dragojević je otišao u Ameriku, ali tijekom tri godine boravka nije uspio dovršiti ni jedan filmski projekt.
Nakon književnosti u redateljske vode
|
Nenad Polimac