Inoslav Bešker o navodnom popisu Udbe: Očajnički pokušaj povratka na scenu aktera obračuna iz 1997.

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 16.02.2006. u 19:57

Duguju mi novce, ako je vjerovati Hrvatskom listu. Bio sam, piše ondje, suradnik Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH. Suradnički honorar još mi nije isplaćen. Molim onoga tko sve to zna - počev od kolege Ivice Marijačića - da kaže: gdje je moj teško zarađeni novac, tko ga je utajio, tko obrće moj kapital zarađen na tuđim suzama? Doduše, imam i neku satisfakciju.

Na popisu suradnika KOS-a, koji je prije petnaestak godina u Nedjeljnoj Dalmaciji objavio Josip Jović, bio sam pri kraju liste, daleko iza Franje Tuđmana i Josipa Manolića - a evo me ovdje na prvome mjestu, na kojemu nisam bio još od optužnice za 1968. (od kada sam postao "sigurnosno zanimljiv"). A ne mogu se potužiti ni na "pseudonim", ako je po Lordu Olivieru. Mogao sam, eto, biti "Morlak" - ali sam unaprijeđen u "Oliviera", tu, na razini pseudonima, koji otužno zaudaraju po provincijalnom kiču, kao i sva ta ujdurma s Marijačićevim popisom udbaša.

Da sam paranoičniji nego što jesam, povezao bih ovaj popis i moje prvo mjesto na njemu s nedavnim podjednako provincijalnim opanjkavanjem u jednom tjedniku, koji je - kako se sam hvalio da bi došlo do mojih ušiju - naručio neki novinar izrazito koristan "obavještajnoj zajednici". Pa bih se mogao pitati: kome sam to stao na žulj da s jedne strane lažu da sam istjeran s Fakulteta političkih znanosti a s druge da sam (bio?) suradnik UDB-e? Takva koordinacija zahtijevala bi ipak veću količinu pameti i trezvenosti, pa ne vjerujem da sam baš ja bio na meti.

Prije će biti da su mnogi od nas, na tom popisu, naprosto "kolateralne žrtve" stanovitoga političkog plana, koji je 1997. trebao za unutrašnje obračune pri već zaljuljanome i međusobno zakrvljenom vrhu, a sada se 2006. vade kao očajnički pokušaj povratka na scenu tadašnjih nekih zvijezda, s malo glasača i ne baš mnogo čitatelja.

Lako, u svemu tome, za mene. Imam i snage i prostora da se odazovem, makar time davao smeću pljusku, što ne pridonosi javnoj higijeni. Gadno je što su danas, 2006, objavljena imena i prezimena pokojnih, koji se ne mogu braniti, pa i onih koji su odležali po nekoliko godina zatvora, u Gradiški, a ne samo koji dan u Zagrebu, poput mene 1968.

Ako su inspiratori i autori ovog pothvata tako nisko pali da moraju lešinariti po pokojnicima - onda to ipak govori o njima. A ne o onima na popisu "Suradničke mreže" za koju Hrvatski list "ne jamči istinitost podataka objavljenih u njoj". Što je definitivno priznanje da nije posrijedi novinarstvo nego pamfletistika, prizemna i utuživa, unatoč tome pilatskom ograđivanju.
Inoslav Bešker

Izdvajamo