Zajednički subotnji odlazak rimskoga katoličkoga pape Frane, carigradskoga ekumenskog patrijarha Vartholomaíosa i pravoslavnog atenskog arhiepiskopa Ierónimosa u Mitilenu na Lezbos, otok preko kojega iz Turske bježe emigranti usmjereni (ne prvenstveno svojom procjenom, nego tržišnom logikom svojih švercera, socijalnih stjenica koje sišu novac iz tuđe nevolje) neće riješiti problem te čeljadi koja traži načina uteći s donje ljudske verige svjetskoga ekonomskoga hranidbenog lanca - ali će opet barem na časak užgati medijske reflektore na taj koloplet bijede pod vedrim mediteranskim nebom, a s druge strane podsjetiti da je poslanje kršćanskih crkava, među inim, pružiti duhovnu utjehu. A kome je ona potrebnija nego onima koji pate, koji su bačeni ne na periferiju, koju spominje Papa prispio iz Južne Amerike, nego doslovce na marginu, na rub nadvijen nad ponorom neizvjesnosti, gladi, pogibelji, smrti?
Tri primasa dviju konfesija odlučili su, možda i teatralnim gestom, naznačiti da pred velikom nevoljom nije važno tko kome sjedi o desnu ili tko će kome kaditi, nego je bitno u središte pozornosti, makar medijske, staviti potrebitoga, i usput primjerom pokarati one koji raspolažu polugama zakonodavne i izvršne, svakako i ekonomske vlasti, ali ih nema u Mitileni, u Idoumeniju, na Pantelleriji, u Ceuti.
Odluka Vartholomaíosa i Ierónimosa da zajedno s papom Franom odu na Lezbos dijelom je diktirana činjenicom da taj otok, u crkvenom smislu, pripada grčkim “Novim zemljama” (pripojenima poslije balkanskih ratova), koje su formalno pod jurisdikcijom ekumenskog patrijarha u Carigradu, ali su od 1928 pod upravom autokefalne Grčke crkve kojoj je poglavar atenski arhiepiskop. Logično je da su i oni tu kada katolički Papa stiže na njihov kanonski teritorij, gdje je kriza.
Patrijarh i arhiepiskop su možda htjeli demonstrirati stanovit odmak od inertnosti svjetskog pravoslavlja, gdje sintagma “uvjeti još nisu sazreli” ima još tvrdoglaviju primjenu nego u raznovrsnim crkvenim i državnim otporima na evropskom Zapadu. Ta antipatična sintagma zapravo znači: nemamo argumenata za odbijanje vaše inicijative, ali vam ne damo gušta, mi smo ti koji odlučujemo hoćemo li se dogovoriti i kada, a vi čekajte dok se ne udostojimo (još grublje: alfa mužjaci smo mi a ne vi, braćo u Kristu, klasni naši drugovi, odnosno koji već jesmo, nepotrebno precrtati).
Doznali smo, na primjer, da su “primasi mjesnih pravoslavnih crkava odlučili da još nisu sazreli uvjeti da bi se o pitanju zajedničkog datuma Uskrsa moglo raspravljati na skorome Velikom i Svetom Sinodu Pravoslavne crkve koji će biti održan sljedećeg lipnja na Kreti”. Naime, o tome “postoje različiti pogledi, od kojih svaki zaslužuje poštovanje i pažnju”.
Utvrđivanje zajedničkog datuma Uskrsa pojednostavljuje život kršćana, pogotovu ondje gdje žive izmiješani. Olakšava i privredni život, a od privrede žive i vjernici. Napokon, sam Isus Krist je razapet na isti dan i na istome mjestu, u petak 7. travnja 30. godine. Koji je vjerski interes da mu se rascjepkaju i smrt i uskrsnuće, koje je središnji moment njihove vjere?
U tom kontekstu, gdje ni o Uskrsu nema suglasja, ekumenska akcija na Lezbosu stječe dvostruki značaj: i po sadržaju (jer su solidarnost s onima koji pate, riječ i čin utjehe patnicima, minimum ljudske empatije), i po formi (jer prevladava granice postavljene zbog sebičnih razloga, bilo pastve, bilo pastira).
Problem ilegalnih imigranata nije samo crkveni, pa ni samo vjerski, to je humanitarna kriza, koja sve poziva na dogovor kako pomiriti i zahtjeve zakonitosti, i ekonomske mogućnosti, i razumijevanje za one koji, s manje ili više prava, procjenjuju da ne mogu više izdržati, pa riskiraju i glavu na svome “lemurskom” putu na zapad. Kada pojedinac zapadne u depresiju, kada ga skole suicidalni porivi, ne pitamo (više) koliko su njegovi strahovi ili njegovi demoni objektivno utemeljeni, nego kako mu pomoći u njegovoj subjektivnoj krizi. Svijet je u depresiji, Jug je u teškoj depresiji, smije li se u svoju kulu bjelokosnu, u svoju potrošačku tvrđavu zatvarati Sjever, kojemu ruke napokon i nisu čiste u toj krizi?
Kasandrom se doima tko kaže da će sadašnji trend u raspodjeli, koji vrca sve veći postotak kapitala u džepove sve manjeg postotka pojedinaca, pomoći onim pravim demagozima da bace čovječanstvo, a prije svega Evropu razbijenu na buljuke sebičnosti, u vrtlog kaosa spram kojega će se “krvave kupelji” revolucija doimati kao termalne kure.
Imigrantska kriza je kolateralan učinak, neizbježan u medijski i prometno povezanu svijetu. Tri primasa skreću pogled s dobitnika na žrtve.