Ima čudnih zanimanja. Jedno od njih svakako je benshi, kojim se bavi Itchiro Kataoke. Dvadesetdevetogodišnji glumac prije sedam godina naletio je na oglas tvrtke Matsuda Eigasha, koja je tražila zainteresirane za očuvanje tradicije nijemog filma.
Naime, u Japanu nijemi filmovi nisu imali međunaslove, nego su ih za publiku interpretirali posebno obučeni glumci, benshiji. Oni bi izmišljali dijaloge i naraciju, a vlasnik kina procjenjivao je po reakcijama publike hoće li zadržati nekog benshija ili ne. Zato je projekcija nijemog filma bila kompliciranija nego u Europi: i jedni i drugi trebali su glazbenike za stvaranje štimunga, ali Japanci su povrh toga morali imati i benshija.
Projekcija japanskog nijemog filma "Stranica ludila", snimljenog 1926., apsolutni je vrhunac ovogodišnjeg Motovuna. Ponajprije, film je sjajan, a redatelj Teinosuke Kinugasa (njegova "Vrata pakla" pobijedila su 1954. u Cannesu i dobila Oscara za kostime) pronašao ga je sedamdesetih godina na tavanu, nakon što ga je pola stoljeća smatrao izgubljenim.
Film je izazvao senzaciju, a kako i ne bi kada su u razmjerno konvencionalnu melodramu o postarijem muškarcu koji postaje čuvar u ludnici ne bi li se tako bolje brinuo za suprugu koja je tamo pacijent ubrizgani ulomci pravog avangardnog filma: igrana faktura je pritom tako realistična da je potakla govorkanja kako je Kinugasa u nekim scenama koristio prave luđake.
No pustimo film! Ono što je predstavljalo pravi doživljaj interpretacija je motovunskog gosta, spomenutog Itchira Kataokea, koji se smjestio u lijevom uglu terase na Barbacanu s posebnim mikrofonom, dok se ispred platna na digitalnom glasoviru za glazbu brinuo Gerhard Gruber, koji tu funkciju obavlja u mnogim svjetskim kinotekama.
Kataoke se unosio u radnju, čak oponašao muškarca čas ženu, smišljao poetične komentare i tako srastao s filmom da povremeno niste vjerovali kako se takvo nešto izvodi uživo. Na Barbacanu se te večeri zateklo nešto više od 400 posjetitelja, koji su bili u prilici uživati u nečemu o čemu pojma nemaju ni Zagreb ni Dubrovnik!
Dok je u Motovunu uglavnom sve krcato, najmanje je gledatelja na projekcijama vojvođanskih filmova. Teško je shvatiti zašto. Motovunska publika voli stare filmove, pa je ovdje valjda problem u selekciji. Razumljivo što se izbjegavalo suviše poznate naslove (Žilnikovi "Rani radovi" pobijedili su 1970. u Berlinu, a "W.R.: Misterije organizma", kojem je novosadska Neoplanta bila jedan od producenata, tih je godina osvojila Pariz i New York), ali za naše je filmoljupce ovaj program ipak suviše opskuran.
Najviše ih je bilo na prvom filmu, dražesnoj iako povremeno trapavoj komediji "Pop Ćira i pop Spira", snimljenoj davne 1957. godine. Nije mi žao što sam ga ponovno gledao, iako bih rekao da se hitmejkerica Soja Jovanović (njezin "Dr" i danas je zajamčeni "crowd pleaser") s nekim predloškom Jovana Sterije Popovića puno rafiniranije nosila u "Diližansi snova", također smještenoj u vojvođansko podneblje.
"Doručak s đavolom" pjesnika i filmaša Miroslava Antića (i danas ga pamte po "Plavom čuperku") već je privukao manje publike, a "Parlog" Karolja Vičeka još manje. Možda je ipak trebalo ići na provokativnije sižeje. Istina, "Doručak s đavolom" neuvijeno govori o poratnom teroru u vojvođanskim selima, no prethodni Antićev film "Sveti pijesak" dugo je bio u "bunkeru" zbog spominjanja Golog otoka.
A Viček je prije tri godine snimio film "Da nije ljubavi, ne bi svita bilo", koji je razgnjevio srpsku javnost, jer se drznuo ukazati na ponašanja srpskih izbjeglica u Vojvodini! Malo izazovnosti na ovakvim festivalima ne škodi, a publika to uvijek zna cijeniti.
U srijedu se na motovunskom festivalu dodjeljuje i nagrada "50 godina" koju MFF u suradnji s Jutarnjim listom dodjeljuje filmskim stvarateljima na pedesetu obljetnicu njihova rada u hrvatskom filmu. Ovogodišnji laureati te nagrade su glumica Marija Kohn, te redatelj i producent Šime Šimatović.
Marija Kohn (Lopud 1934) jedna je od najistaknutijih filmskih glumica Hrvatske. Već u ranim dvadesetim godinama života istaknula se ulogama u dva klasika: ulogom šepave Rože u Hanžekovićevu "Svoga tela gospodar", te nesretne supruge Pere Kvrgića na zadnjem sicu legendarnog busa u Tanhoferovom "H8". Da je Marija Kohn još neumorna, svjedoči i to da je u zadnjih pet godina snimila sedam filmova, a posljednju ulogu odigrala je u gerilskom "no-budgetu" Matije Klukovića "Ajde dan prođi".
Šime Šimatović široj je javnosti manje poznat. Ličanin iz Perušića (rođen 1919.), kao redatelj je snimio tri cjelovečernja filma: neorealističku dramu "Kameni horizonti" (1953.) ambijentiranu u trogirsko zaleđe, urbani ratni triler "Naši se putovi razilaze" (1957.), te "Pustolov pred vratima" (1961.), adaptaciju slavne Begovićeve drame. Bio je cjenjeniji kao dokumentarist, a za "Plitvička jezera" je 1956. dobio Srebrnog medvjeda za dokumentarac u Berlinu. Bio je i značajan filmski organizator, utemeljio je 1968. profesionalnu filmsku produkciju u Splitu, surađivao je na nizu projekata s Orsonom Wellesom. Šime Šimatović ujedno je i jedan od malobrojnih još živih sudionika partizanskog kongresa kulturnjaka u Topuskom 1944.
Nagrade za 50 godina "preživljavanja" u guštiku hrvatskog filma laureatimaove godine ima čast dosdijeliti izvjestitelj Jutarnjeg lista, Nenad Polimac. (J.L)
MOJ BRAT JE SIN JEDINAC (Daniele Lucchetti, Italija)
Politička sentimentalna komedija o obitelji iz jednog od fašističkih satelitskih gradova kod Rima. U vrućim šezdesetima jedan brat postaje fašist, a drugi komunist.
KAKO SE TO RADI (Marcel Lozinski, Poljska)
U dokumentarcu koji je digao Poljsku na noge redatelj Lozinski i jedan varšavski spin doctor otvaraju lažnu školu za političare, mameći mlade karijeriste u dokumentarističku klopku.
HALLAM FOE (David Mc Kanzie, Škotska)
Jamie Bell iz "Billyja Elliota" u ovom filmu glumi mladića u zavadi s ocem i maćehom, koji upozna ženu koja je slika i prilika njegove mrtve majke.
Nenad Polimac
Naime, u Japanu nijemi filmovi nisu imali međunaslove, nego su ih za publiku interpretirali posebno obučeni glumci, benshiji. Oni bi izmišljali dijaloge i naraciju, a vlasnik kina procjenjivao je po reakcijama publike hoće li zadržati nekog benshija ili ne. Zato je projekcija nijemog filma bila kompliciranija nego u Europi: i jedni i drugi trebali su glazbenike za stvaranje štimunga, ali Japanci su povrh toga morali imati i benshija.
Projekcija japanskog nijemog filma "Stranica ludila", snimljenog 1926., apsolutni je vrhunac ovogodišnjeg Motovuna. Ponajprije, film je sjajan, a redatelj Teinosuke Kinugasa (njegova "Vrata pakla" pobijedila su 1954. u Cannesu i dobila Oscara za kostime) pronašao ga je sedamdesetih godina na tavanu, nakon što ga je pola stoljeća smatrao izgubljenim.
Film je izazvao senzaciju, a kako i ne bi kada su u razmjerno konvencionalnu melodramu o postarijem muškarcu koji postaje čuvar u ludnici ne bi li se tako bolje brinuo za suprugu koja je tamo pacijent ubrizgani ulomci pravog avangardnog filma: igrana faktura je pritom tako realistična da je potakla govorkanja kako je Kinugasa u nekim scenama koristio prave luđake.
No pustimo film! Ono što je predstavljalo pravi doživljaj interpretacija je motovunskog gosta, spomenutog Itchira Kataokea, koji se smjestio u lijevom uglu terase na Barbacanu s posebnim mikrofonom, dok se ispred platna na digitalnom glasoviru za glazbu brinuo Gerhard Gruber, koji tu funkciju obavlja u mnogim svjetskim kinotekama.
Kataoke se unosio u radnju, čak oponašao muškarca čas ženu, smišljao poetične komentare i tako srastao s filmom da povremeno niste vjerovali kako se takvo nešto izvodi uživo. Na Barbacanu se te večeri zateklo nešto više od 400 posjetitelja, koji su bili u prilici uživati u nečemu o čemu pojma nemaju ni Zagreb ni Dubrovnik!
Dok je u Motovunu uglavnom sve krcato, najmanje je gledatelja na projekcijama vojvođanskih filmova. Teško je shvatiti zašto. Motovunska publika voli stare filmove, pa je ovdje valjda problem u selekciji. Razumljivo što se izbjegavalo suviše poznate naslove (Žilnikovi "Rani radovi" pobijedili su 1970. u Berlinu, a "W.R.: Misterije organizma", kojem je novosadska Neoplanta bila jedan od producenata, tih je godina osvojila Pariz i New York), ali za naše je filmoljupce ovaj program ipak suviše opskuran.
Najviše ih je bilo na prvom filmu, dražesnoj iako povremeno trapavoj komediji "Pop Ćira i pop Spira", snimljenoj davne 1957. godine. Nije mi žao što sam ga ponovno gledao, iako bih rekao da se hitmejkerica Soja Jovanović (njezin "Dr" i danas je zajamčeni "crowd pleaser") s nekim predloškom Jovana Sterije Popovića puno rafiniranije nosila u "Diližansi snova", također smještenoj u vojvođansko podneblje.
"Doručak s đavolom" pjesnika i filmaša Miroslava Antića (i danas ga pamte po "Plavom čuperku") već je privukao manje publike, a "Parlog" Karolja Vičeka još manje. Možda je ipak trebalo ići na provokativnije sižeje. Istina, "Doručak s đavolom" neuvijeno govori o poratnom teroru u vojvođanskim selima, no prethodni Antićev film "Sveti pijesak" dugo je bio u "bunkeru" zbog spominjanja Golog otoka.
A Viček je prije tri godine snimio film "Da nije ljubavi, ne bi svita bilo", koji je razgnjevio srpsku javnost, jer se drznuo ukazati na ponašanja srpskih izbjeglica u Vojvodini! Malo izazovnosti na ovakvim festivalima ne škodi, a publika to uvijek zna cijeniti.
U srijedu se na motovunskom festivalu dodjeljuje i nagrada "50 godina" koju MFF u suradnji s Jutarnjim listom dodjeljuje filmskim stvarateljima na pedesetu obljetnicu njihova rada u hrvatskom filmu. Ovogodišnji laureati te nagrade su glumica Marija Kohn, te redatelj i producent Šime Šimatović.
Marija Kohn (Lopud 1934) jedna je od najistaknutijih filmskih glumica Hrvatske. Već u ranim dvadesetim godinama života istaknula se ulogama u dva klasika: ulogom šepave Rože u Hanžekovićevu "Svoga tela gospodar", te nesretne supruge Pere Kvrgića na zadnjem sicu legendarnog busa u Tanhoferovom "H8". Da je Marija Kohn još neumorna, svjedoči i to da je u zadnjih pet godina snimila sedam filmova, a posljednju ulogu odigrala je u gerilskom "no-budgetu" Matije Klukovića "Ajde dan prođi".
Šime Šimatović široj je javnosti manje poznat. Ličanin iz Perušića (rođen 1919.), kao redatelj je snimio tri cjelovečernja filma: neorealističku dramu "Kameni horizonti" (1953.) ambijentiranu u trogirsko zaleđe, urbani ratni triler "Naši se putovi razilaze" (1957.), te "Pustolov pred vratima" (1961.), adaptaciju slavne Begovićeve drame. Bio je cjenjeniji kao dokumentarist, a za "Plitvička jezera" je 1956. dobio Srebrnog medvjeda za dokumentarac u Berlinu. Bio je i značajan filmski organizator, utemeljio je 1968. profesionalnu filmsku produkciju u Splitu, surađivao je na nizu projekata s Orsonom Wellesom. Šime Šimatović ujedno je i jedan od malobrojnih još živih sudionika partizanskog kongresa kulturnjaka u Topuskom 1944.
Nagrade za 50 godina "preživljavanja" u guštiku hrvatskog filma laureatimaove godine ima čast dosdijeliti izvjestitelj Jutarnjeg lista, Nenad Polimac. (J.L)
|
Jutarnji list nagrađuje na Motovunskom festivalu
|
MOJ BRAT JE SIN JEDINAC (Daniele Lucchetti, Italija)
Politička sentimentalna komedija o obitelji iz jednog od fašističkih satelitskih gradova kod Rima. U vrućim šezdesetima jedan brat postaje fašist, a drugi komunist.
KAKO SE TO RADI (Marcel Lozinski, Poljska)
U dokumentarcu koji je digao Poljsku na noge redatelj Lozinski i jedan varšavski spin doctor otvaraju lažnu školu za političare, mameći mlade karijeriste u dokumentarističku klopku.
HALLAM FOE (David Mc Kanzie, Škotska)
Jamie Bell iz "Billyja Elliota" u ovom filmu glumi mladića u zavadi s ocem i maćehom, koji upozna ženu koja je slika i prilika njegove mrtve majke.
|
I
z pro
grama za četvrtak
|
Nenad Polimac