Kad je Andrew Sullivan, britanski katolik konzervativnog (burkeovskog) usmjerenja i otvoreni gay aktivist, vrućeg ljeta ne tako davne 1989., u članku objavljenom u američkom tjedniku The New Republic (28. kolovoza), predložio gay brakove, on zacijelo nije znao kakvu je lavinu pokrenuo. Sullivan je želio zaštiti jednog gay Njujorčanina od deložacije iz stana u sustavu kontroliranih (relativno niskih) stanarina, a koji je mogao naslijediti samo član obitelji. Po ondašnjim stajalištima, to je isključivalo preživjelog partnera iz gay zajednice. No, pored toga, Sullivan je promicao svoju konzervativnu agendu. Znao je da gay vodstvo drži do autsajderske koncepcije gay pokreta - vjenčati se značilo bi predati se represivnoj ustanovi, što nije bila opcija. Ipak, ideja gay brakova nosila je mogućnost društvenog priznanja i niz pravnih prednosti što idu uz brak. Za Sullivana, koji će se i sam vjenčati sa svojim partnerom 2007., gay brakovi bili su neodvojivi od promicanja emocionalne sigurnosti. Napisao je, “konzervativci koji ne odobravaju promiskuitet kod pojedinih homoseksualaca prvi bi morali podržati ovu ideju. Burke bi zacijelo napisao jako opravdanje tomu u prilog.”
Gay brakovi, koje zapadna civilizacija nije poznavala od antike ( Neron i Sporus), a i tada izvan sankcija rimskog prava, priznati su na Zapadu u relativno kratkom roku. Vrhunac toga procesa pravorijek je Vrhovnog suda SAD-a (u parnici Obergefell protiv Hodges). Odlukom većine sudaca (5:4) toga najvišeg američkog suda, istospolni brakovi su prije tjedan dana postali opće zemaljsko pravo u svim saveznim državama SAD-a. Odgovori na pitanje zašto je došlo do takve kulturne promjene pomoći će nam sagledati neke od važnijih dilema našeg vremena. Naime, tradicionalni brak, pa i u Katoličkoj crkvi, koja ga je učinila sakramentom tek u dvanaestom stoljeću (Veronski sinod, 1184.), bio je usmjeren zaštiti bračnih parova u dužnostima prokreacije i odgoja djece unutar obiteljskog kruga, čime su se branili generacijski kontinuitet i vlasništvo. Rana Crkva bila je općenito suzdržana prema braku, a ideal sv. Pavla bio je kontinencija (“Želio bih da svi budu kao i ja ... Neoženjenima i udovicama ipak kažem da im je dobro da ostanu kao i ja. Ali, ako se zaista ne mogu uzdržavati, neka se žene i udaju jer je bolje ženiti se nego gorjeti strašću”, 1 Kor 7:7-8). Za seksualne strasti i međusobne privlačnosti postojala je ustanova konkubinata, posebno u društvima gdje je brak bio vezan uz politički ili ekonomski probitak. Sve se ovo bitno izmijenilo u modernosti. Novi ideal “braka iz ljubavi” potisnuo je obiteljsku korist i kontinuitet u prilog romantičnog - erotskog i emocionalnog - odnosa između supružnika. Takva reintepretacija braka bitno je utjecala i na njegovu dugotrajnost. Odgovornost prema djeci gotovo nikad nije tako kratkotrajna kao mnoge emocionalne veze.
Reintepretaciji braka pridonijele su i kršćanske crkve koje su u modernosti također idealizirale bračni poziv, predstavljajući ga gotovo kao konačni cilj ljudskog života. Ne samo to, na brak se gledalo (i gleda) kao na prirodno stanište dostojanstva i pripadništva. Zbog toga i ne čudi što je većina u Vrhovnom sudu SAD-a u legaliziranju istospolnih brakova prihvatila trenutno dominantno tumačenje bračnog partnerstva kao zajednice tjelesne ljubavi, “života koji se ne može naći u inokosnosti”, dakle kao na nešto što je pokriveno ustavnim pravom na slobodu, što pripada svima, pa i istospolnim parovima. Još je zanimljivije da je manjina (četiri konzervativna katolička suca) koristila čisto postupovne argumente, uz izuzetak suca Samuela Alita, koji je naglasio kako je većinsko tumačenje braka, “koje je gotovo isključivo usredotočeno na sreću osoba koje su se odlučile vjenčati, danas zajedničko mnogima, ali nije i tradicionalno. Kroz tisućljeća brak je bio nerazrješivo vezan uz jedinu stvar koju samo parovi suprotnog spola mogu proizvesti - prokreaciju“ (576 U.S. (2015) Alito, J., dissenting). No, pored tog tradicionalnog prigovora, postoji jedan temeljitiji. Onoliko koliko je ljudski razum u modernosti odvojen od Počela, on je sam sebi dovoljan. Tako je u LGBT fantazmagoriji moguće odrediti vlastiti rodni identitet. Ali zašto stati na tomu? Nedavno se pokazalo, opet u SAD-u, da se jedna aktivistkinja najmasovnije crnačke organizacije NAACP lažno predstavljala crnkinjom, premda su joj biološki roditelji bijelci. Njezina je obrana bila: “Smatram sebe crnkinjom i to zbog toga što se tako identificiram” (New York Times, 17. lipnja). Ako je svaki identitet društvena konstrukcija, zašto bi se takav stav doživljavao maskaradom?
Koje su političke posljedice takvog društvenog razvoja? Tradicionalni vjernici u SAD-u na sebe sve više gledaju kao na predmet pritiska, čak i progona. Jedni predlažu radikalno odbacivanje odluke Vrhovnog suda, čak i strateško povlačenje iz neprijateljskog svijeta, onako kako je sv. Benedikt gradio monaške oaze u nemirnom ranom srednjem vijeku. Drugi, spremniji za nove kulturne ratove očekuju nove napade na vjerske slobode sa strane države (prepreke vjerskim agencijama za posvajanje djece koje djecu zbrinjavaju samo kod heteroseksualnih parova; pritisci na vjerska sveučilišta koja odbijaju ponuditi smještaj za studente u istospolnim brakovima), ali se ujedno boje ne samo kraja demokratskog poretka, pod izlikom da su protivnici istospolnih brakova isto što i rasni bigoti, nego i mogućnosti političkih revolucija s ciljem novog osmišljavanja državne vlasti.
Pojedinci vjeruju da je Zapad dovođenjem u pitanje prava vjernika i djece predao vodstvo u zaštiti ljudskih prava drugim dijelovima svijeta. Po Rogeru Cohenu (New York Times, 25. lipnja), to je prilika za Vladimira Putina da se (lažno) predstavi zaštitnikom tradicionalnih vrijednosti protiv grabežljive i relativističke kulture Zapada. Bit će da je u američkom slučaju ipak u prvom redu riječ o usponu libertarijanstva umjesto velikog zamaha centralističke države, tako tipičnog za Rusiju. A kod nas?
P.S.: Dobar je znak što je Milorad Pupovac shvatio dugoročnu štetu Vulinove prozivke nadbiskupa Stepinca. U intervjuu za Jutarnji list (27. lipnja) rekao je kako se zbog toga nije otvorio prostor za “prijeko potreban razgovor o pravoj prirodi ustaškog režima”. Štoviše, usljed toga, nastavio je, nije bilo “ni riječi o vrlo teškoj situaciji u kojoj se u to vrijeme našla i Katolička crkva, uključujući i strašne izazove s kojima se suočio i sam Stepinac”. Čak je rekao kako bi trebalo paziti “da se pripadnici nekadašnje komunističke vlasti, povezane sa stradanjima ljudi nakon Drugog svjetskog rata, ponašaju obzirno, što ponekad nije slučaj.”
Premda se teško složiti s nekim od njegovih drugih zaključaka, to je ipak miljama udaljeno od huškačkog i posve neutemeljenog napada na Stepinca iz pera Jurice Pavičića (Jutarnji list, 27. lipnja). Ono što posebno razočarava je Pavičićeva nesposobnost da se uživi u razdoblje ustaške strahovlade i sagleda upravo one izazove koje Pupovac izričito spominje. Pavičić se s njima zapravo ruga. Nažalost, mnogi će progutati taj varljiv sofizam, jer u Pavičićevu tekstu ima i istine. Crkva doista nije učinila dovoljno da obezvrijedi sve što je vezano uz ustašluk i njegove simbole. Ušato U s križem nije infantilna psina nego poseban oblik izdaje Hrvatske i svega što je u njoj dobro, dakako i kršćanstva.