Jan Cuco Baldani, umirovljeni sveučilišni profesor (predavao je na Elektrotehničkom fakultetu), počasni konzul Republike Čile, u poslovnoj karijeri proslavio se kao tehnički direktor i jedan od autora Svjetske izložbe u Montrealu 1967. godine.
Usto, bio je član NO-a Končara i Atlantske plovidbe, predsjednik tehničke komisije Skijaškog saveza itd. Baldani i njegova supruga Ruža Pospiš-Baldani, proslavljena mezzosopranistica, već su četiri desetljeća obiteljski prijatelji Tuđmanovih. Baldani, ogorčen na novinske napise i, kako kaže, "podmetanja čestitom čovjeku Tuđmanu", odlučio je prvi put dati intervju.
- Tuđmana vidim iznad svih stranaka, kao oca ove Hrvatske. Znao sam ga četrdeset godina, uvijek mu je Hrvatska bila na prvome mjestu. Da nije bilo Franceka, vjerujem da ne bi bilo ni ove države - uvjeren je Baldani.
• Kako ste i kada upoznali Tuđmanove?
- To je bilo prije nego što smo se Ruža i ja oženili, prije 1967. S Tuđmanovima nas je upoznao američki industrijalac John Prepolec koji je u međuvremenu umro. Kako je Ruža dosta pjevala u Americi, Prepoleca smo upoznali u Detroitu. On nas je, tijekom posjeta Zagrebu, odveo Tuđmanu koji je htio upoznati Ružu. Tuđmanova kuća bila je središte okupljanja, što se svidjelo Ruži koja se sprijateljila s Ankicom, a ja sam s Francekom igrao tenis. Iako se nikad nisam bavio politikom, našli smo se po mnogim pitanjima. S druge strane, Ankica je izvrsno kuhala. Njena jela bila su čudesna. U ono je vrijeme, posredstvom prijatelja Marijana i Zore Krovinović, u antikvarijatu na Zrinjevcu "kopala" recepte. Svaki treći dan kod njega je bilo pitaj boga koliko ljudi na ručku ili večeri.
O uređenju stana
Kada smo kupili novi stan od 330 kvadrata, Tuđman se nije mogao načuditi zašto imamo samo jednu spavaću sobu: 'To je nedopustivo. Moraš imati svoju spavaću sobu s bibliotekom. Usred noći, ako ti padne napamet neka ideja moraš je zapisati da ne propadne. A biblioteka mora biti tu jer, ako hoćeš provjeriti neki podatak u literaturi, a da ne bi ženi smetao, moraš imati svoju sobu'
•
Tko je sve dolazio, koga ste viđali?
- U njihovu su kuću svi dolazili, od slikara, umjetnika, liječnika, akademika, do političara. Jedno vrijeme dolazio je Murtić, a veliki prijatelj Tuđmanovih bio je slikar Boris Dogan. Onda, sjećam se jedne godišnjice braka, došao je i Vice Vukov koji je prekrasno pjevao. Dolazili su Savka, Tripalo, Gotovac i drugi.
• Je li se to promijenilo kada je završio u istražnom zatvoru 1972. godine?
- Da, onda su ljudi prestali dolaziti kod Tuđmanovih. Kako moja supruga i ja nikada nismo bili politični, ni onda niti danas, nismo se trebali bojati zbog druženja s Tuđmanovima. Da smo bili suci ili direktori, možda bi to škodilo našim karijerama, ali činjenica je da su ljudi bili u strahu, znalo se da ga se prati. U kazalište je znao odlaziti poskrivećki, kada bi Ruža pjevala. Kada je 1972. izišao iz zatvora, odlazili smo igrati tenis na Šalatu u šest sati ujutro, kada nikoga nije bilo. Mali ljudi nisu htjeli da im tamo dolazi Franjo Tuđman, koji je tek izišao iz zatvora, nisu željeli imati problema, za svaki slučaj.
• Je li istina da je oduvijek bio jako precizan, 'u sekundu', i da nije trpio kašnjenja?
- Jest. Kada je bio u istražnom zatvoru 1972., nije htio šetati s kriminalcima nego samo s političkim zatvorenicima. Upravitelj zatvora se prepao i rekao mu: "Vaše zdravlje je načeto, ako nećete šetati ovdje, predlažem da svaki dan u 16 sati idete šetati u krugu bolnice u Šimunskoj, s milicajcima, nakon čega ćemo vas vraćati u pritvor". Međutim, ispao je velik problem jer su po Franceka kasnili deset minuta, nisu se držali dogovorenoga. "Zamisli", pričao mi je Francek, "kasnili su deset minuta!?" "Što si napravio?", pitao sam. "Izbacio sam ih!", odgovorio je.
Jednom, kada je već bio predsjednik Republike, napao je Žorža Paru zato što je operna predstava kasnila pet minuta. Ne znam zašto, ali operne predstave uvijek počinju pet minuta kasnije. Bilo je 19.30 sati, vidim Franceka, odmah sam znao da će napasti intendanta: "Kakav je ovo način, kako mogu tražiti od svojih suradnika preciznost i točnost, a vi kasnite!?" Velim ja njemu: "J... ga, Francek, takav je običaj!".
• Osim što je bio "bolesno" precizan, navodno je bio fanatičan i u svojim istraživanjima?
- Da je bio fanatičan u svojim istraživanjima, zaključio sam još davne 1967. kada smo Ruža i ja kupili stan u Jurjevskoj 17. Francek i Ankica bili su nam savjetnici za uređenje. Kako smo imali 330 kvadrata, cijeli kat, Franceku nije išlo u glavu da na toliko kvadrata imamo jednu spavaću sobu. Onda nam je rekao: "To je nedopustivo. Moraš imati svoju sobu!". Zanimalo me zašto. Odgovorio mi je da u spavaćoj sobi mora biti biblioteka: "Usred noći, ako ti padne na pamet dobra ideja i ako je odmah ne zapišeš, ona propadne. A biblioteka mora biti tu jer, ako hoćeš provjeriti neki podatak u literaturi, a da ne bi ženi smetao, moraš imati svoju sobu".
O točnosti
Strašno se naljutio kada su mu policajci u zatvoru kasnili. Svaki je dan, naime, šetao krugom zatvorske bolnice, a jednom su mu kasnili deset minuta. 'I što si učinio', pitao sam ga. 'Izbacio sam ih', odgovorio je
•
Na vašem brodu Lorko prvi se put zavijorila predsjednička zastava. Kako je, zapravo, tekla ta priča?
- Svaki put kada je Francek bio u Dubrovniku bio je kod nas u Lozici, u našoj kući, koja je u rezidencijalnom dijelu, a imamo i 80 metara vlastite obale. Kako mu je bilo lijepo kod nas i osjećao se jako ugodno, za brod je znao reći "moj brod", a za kuću "moja kuća".
Krajem lipnja 1990. došao je u Dubrovnik. Nazvao je i rekao: "Dođi po mene". Otišao sam brodom po njega, u Lapad. U to vrijeme predsjednik je imao samo dva tjelesna čuvara, Milu Ćuka i Dragana Škrtića, koji je bio profesionalac u jugoslavenskoj policiji. Ćuk je bio osoba od povjerenja, član HDZ-a, ali nije bio školovan za taj posao. I, ja ih "pokupim" i odvezem, ali nitko od nas nije znao da se tako ne radi. Nismo znali da njega, kao štićenu osobu, mora pratiti još jedan brod pa je nastala gužva: policija ga je svugdje tražila, pitali su što se dogodilo, gdje je nestao?!
Toga dana, uvečer, rekao mi je da skinem jugoslavensku zastavu s broda. Odgovorio sam mu da sam legalist, na krmenom jarbolu mora biti zastava države u čijim si teritorijalnim vodama, a naprijed možeš staviti što hoćeš: "Francek, ne smijem to napraviti!". Kako je s nama na večeri bio Hrvoje Kačić, vaterpolist, rekao je da ima ideju. "Predsjednik države ima pravo na svoju zastavu koja se može vijoriti samo kada je on na brodu. Ta mu zastava daje prednost pred svim drugim plovilima". Sljedeće jutro, on nosi zastavu, ukrcava se i kaže: "Stavi ovu zastavu, to ti je predsjednička zastava". Otkud predsjednička zastava, pa do ponoći smo bili na večeri?!
Netko je odnio zastavu časnim sestrama u Pilama koje su cijelu noć obrub zastave i grba vezle koncem boje zlata. Tako se predsjednička zastava prvi put zavijorila na našem brodu.
• Kakva je bila sudbina broda, s obzirom na opsadu Dubrovnika, i je li vam kuća bila devastirana?
- Iako je moja kuća ostala na okupiranom području, četnici se nisu usudili pljačkati kuću po danu jer su naši snajperisti bili udaljeni 300-tinjak metara. Uspjeli su mi samo ukrasti automobil i još neke stvari.
Međutim, kada je Dubrovnik oslobođen, u svibnju 1992., zvali su me susjedi da su došli "hrvatski vitezovi" s kamionom i da odvoze sve iz kuće: kuhinjske elemente, frižidere, sve! Navečer u 11 sati nazvao sam Franceka i rekao mu: "Francek, hrvatska vojska pljačka 'tvoju kuću'". Već za pola sata bili su kod mene Manolić i Smiljan Reljić. Zvali su šefa policije i pitali što se tamo događa i tražili da ode tamo. On im je rekao da se ne može do kuće jer se puca. Nikad se poslije nije saznalo što je s tim kamionom, gdje je završio. Šteta je bila preko 300 tisuća maraka, zajedno s brodom. Brod je, bez carine i prijevoza, stajao 100 tisuća dolara, a kupio sam ga u Americi.
Kako su naši u vrijeme opsade Dubrovnika brzim brodovima probijali pomorsku blokadu, i ja sam dao svoj brod. Govorili su da za njega jamči hrvatska vlada. Brod su poslije potopili. Nakon oslobođenja Dubrovnika, otišao sam zapovjedniku južnog bojišta, Bobetku, i pitao ga: "Generale, brod je na dnu mora, tko će ga izvaditi?!" A on će meni: "To je vaš doprinos Domovinskom ratu!".
Vratio sam se u Zagreb i pitao ga: "Francek, 'tvoj' brod je pod morem, što ćemo sad!?" A on mi je odgovorio: "Kupit ćeš ti bolji!".
• Ako sam dobro razumio, pristali ste dati intervju jer vas smetaju optužbe i napisi o tobožnjem bogaćenju predsjednika?
- Francek je bio vrlo čestit čovjek. Sve ove optužbe o bogaćenju, što se njega osobno tiče, apsolutna su glupost! On je sav bio u politici, nije znao ni kolika mu je plaća niti je znao koliki su režijski troškovi. Nije imao nikakav odnos prema novcu. Sjećam se, jednom, već je bio predsjednik, išli smo u kazalište Gavella, htio je dati sto kuna sviračima violine, a nije imao. Rekao je: "Cuco, daj mi sto kuna da dam sviračima".
Ispričat ću vam još jedan primjer. Prije deset godina, u srpnju 1996., Ankici je bio 70. rođendan. Tuđman mi je rekao: "Ništa nisam kupio Ankici, a okrugli je rođendan. Pomozi mi da joj nešto kupim, nije mi stalo koliko košta". Zamolio sam Ružu da to ispita. Ankica bi se veselila briljantnoj narukvici. Kako imam dobrog prijatelja Ivu Ravlića s Pelješca, zamolio sam ga da nam pomogne. Ravlić je, naime, oženio jednu Belgijanku iz ugledne židovske obitelji koja u vlasništvu ima najveće amsterdamsko, dakle svjetsko, poduzeće za brušenje dijamanata. On je te briljante kupio bez posrednika, trgovaca, za trećinu cijene. Kada mi je Ravlić donio narukvicu na Brijune, dao sam je Franceku. Drugi dan, na Vangi, Tuđman me pitao: "Reci mi, molim te, koliko trebamo platiti tom Ivi?". "Pet tisuća maraka!". A on će meni: "Odakle meni pet tisuća maraka?!".
Jednostavno, on nije imao pojma o novcu. Čovjek mu je učinio uslugu, donio narukvice na Brijune, a on kaže "odakle meni". Onda je nekako "skrpio" tih pet tisuća maraka.
O novcu
Jednom sam u njegovo ime kupio narukvicu za 70. rođendan njegove supruge. Kada smo se susreli na Vangi, pitao me: 'Koliko trebam platiti?'. 'Pet tisuća maraka!'. A on će meni: 'Odakle meni pet tisuća maraka!'
•
Smeta vas i "plasiranje neistina" o tome da je Tuđman "izdajnik" zato što je bio predsjednik sportskog društva Partizan? Zar to nije bio svojom voljom?
- Dok je živio u Beogradu, Francek je bio predsjednik teniskog kluba pri sportskom društvu Partizan zato što je svakodnevno igrao tenis. Ivan Gošnjak, načelnik Generalštaba Jugoslavenske armije, koji je bio Tuđmanov "tata" i zaštitnik u Beogradu, pozvao ga je i rekao mu: "Francek, Crnogorci i Srbi se svađaju zbog utjecaja u društvu Partizan. Naređujem ti da budeš predsjednik Partizana, s tim da imaš obavezu da svakog tko ti pravi probleme, makar po činu bio veći od tebe, prijaviš meni. Taj odmah odlazi u prekomandu, u Kičevo!". Tako je on postao predsjednik Partizana. To mu je naređeno, nije to bio njegov izbor.
• O imenu NK Croatia s njim se nije moglo raspravljati?
- Glede NK Croatia bio je "lud". Sjećam se, jednom, nakon dočeka Nove godine, otišli smo u The Best. Svi su bili oduševljeni i počeli su skandirati: "Franjo, Franjo!". Odjednom, BBB-i su počeli skandirati: "Dinamo, Dinamo!". On je otišao među njih i održao im govor o tome zašto nije dobro ime Dinamo nego Croatia. Zamislite, u četiri sata ujutro, kada su navijači pripiti, oni im je tumačio zašto nije dobar naziv Dinamo.
• Kako to da ste vi i supruga odoljeli čarima vlasti? Prijatelj Tuđman nudio vam je položaje?
- Ruža je tijekom rata bila predsjednica Crvenog križa. To nije mogla odbiti, ali nije htjela postati ministrica kulture. Francek ju je pet dana nagovarao, dolazila je doma i plakala, nije htjela. Poslije toga, ministrica kulture postala je Vesna Girardi-Jurkić. Pitao me je: "Što misliš, kako bi ti mogao dati doprinos?". "Francek, meni je najljepše na faksu, nemoj se ljutiti", odgovorio sam.
• Odnos prema oporbenjacima, poput Budiše, i prema onima koji se nisu slagali s njegovom politikom bio je pomalo neobičan, uzme li se u obzir da su i drugi robijali zbog Hrvatske?
- Za vrijeme prvih izbora, u mojoj izbornoj jedinici na listi nije bilo Franceka, inače bih za njega glasovao, da se razumijemo. Na listi sam zaokružio Budišu. Sjećao sam se njegova govora 1971., koji me impresionirao. Osim toga, pričali su mi o tome kako se držao u zatvoru, poslije zatvora itd. Dođem kod Franceka, a on me pitao za koga sam glasovao. "Pa, za Budišu", odgovorio sam. "Koja si ti budala?!". "Zašto budala, Francek?!" A on će meni: "Postoje ljudi koji mogu mijenjati i postoje ljudi koji ne mogu mijenjati. Nama sada trebaju ljudi koji mogu mijenjati. Zato si budala". Imao je pravo!
• Nije volio ni ostale oporbenjake?
- Mislim da se ljutio na njih, pogotovo na Ivu Banca.
• Kako je doživio razlaz s Mesićem i Manolićem?
- Razlaz s Mesićem i Manolićem nije se dogodio odjednom. Odnosi su se počeli hladiti, i to je dosta dugo trajalo prije nego što je puklo.
• A Tuđmanov odnos prema Račanu?
- Od njega nisam nikad ništa loše čuo o Račanu, ali ni o Titu.
• Čime su Hercegovci zaslužili njegovo bezuvjetno povjerenje?
- Kada je bila neka hercegovačka večer, u Globusu, na Velesajmu, otišli smo tamo. Dočekali su ga s velikim pljeskom. Francek je rekao: "Da nije Hercegovaca, nikad mi ne bismo ostvarili slobodnu hrvatsku državu". To je on njima tamo rekao! Ja ga nikad nisam čuo da laže. Ali, jednom, ne sjećam se povoda, on se meni htio ispričati za neko svoje ponašanje. Nije imao vremena to pojasniti pa je s nelagodom rekao: "Znaš, politika je kurva".
• Koga je od svojih suradnika najviše volio?
- Jedno ga je vrijeme jako veselilo društvo Branka Mikše. On je Tuđmana molio da ga pusti iz politike, htio se baviti gospodarstvom. U godinama prije smrti, Ivić Pašalić mu je bio vrlo blizak. Ne znam je li to bila prijateljska ili poslovna veza.
• Je li Tuđman doista bio autoritativan, je li se promijenio dolaskom na vlast?
- Kada je došao na vlast, Francek se prema meni i Ruži nije promijenio. Prema drugima jest, recimo prema Hrvoju Kačiću koji je pripadao grupi koja je drukčije gledala na rješavanje nekih političkih problema. Jednom prilikom otišli su kod njega Kačić, Manolić, Mesić i drugi. Kačić mu je rekao: "Gospodine predsjedniče, da sam ja na vašem mjestu, ja to ne bih tako". A Tuđman će njemu: "Zato i niste na mome mjestu!".
Poslije me sreo Hrvoje i rekao mi: "Ipak je onaj tvoj prijatelj general i boljševik".
Ako me već pitate, zapravo se on dolaskom na vlast nije promijenio: uvijek je u sebi imao ono "generalsko".
Ivica Radoš
Usto, bio je član NO-a Končara i Atlantske plovidbe, predsjednik tehničke komisije Skijaškog saveza itd. Baldani i njegova supruga Ruža Pospiš-Baldani, proslavljena mezzosopranistica, već su četiri desetljeća obiteljski prijatelji Tuđmanovih. Baldani, ogorčen na novinske napise i, kako kaže, "podmetanja čestitom čovjeku Tuđmanu", odlučio je prvi put dati intervju.
- Tuđmana vidim iznad svih stranaka, kao oca ove Hrvatske. Znao sam ga četrdeset godina, uvijek mu je Hrvatska bila na prvome mjestu. Da nije bilo Franceka, vjerujem da ne bi bilo ni ove države - uvjeren je Baldani.
• Kako ste i kada upoznali Tuđmanove?
- To je bilo prije nego što smo se Ruža i ja oženili, prije 1967. S Tuđmanovima nas je upoznao američki industrijalac John Prepolec koji je u međuvremenu umro. Kako je Ruža dosta pjevala u Americi, Prepoleca smo upoznali u Detroitu. On nas je, tijekom posjeta Zagrebu, odveo Tuđmanu koji je htio upoznati Ružu. Tuđmanova kuća bila je središte okupljanja, što se svidjelo Ruži koja se sprijateljila s Ankicom, a ja sam s Francekom igrao tenis. Iako se nikad nisam bavio politikom, našli smo se po mnogim pitanjima. S druge strane, Ankica je izvrsno kuhala. Njena jela bila su čudesna. U ono je vrijeme, posredstvom prijatelja Marijana i Zore Krovinović, u antikvarijatu na Zrinjevcu "kopala" recepte. Svaki treći dan kod njega je bilo pitaj boga koliko ljudi na ručku ili večeri.
O uređenju stana
Kada smo kupili novi stan od 330 kvadrata, Tuđman se nije mogao načuditi zašto imamo samo jednu spavaću sobu: 'To je nedopustivo. Moraš imati svoju spavaću sobu s bibliotekom. Usred noći, ako ti padne napamet neka ideja moraš je zapisati da ne propadne. A biblioteka mora biti tu jer, ako hoćeš provjeriti neki podatak u literaturi, a da ne bi ženi smetao, moraš imati svoju sobu'
|
- U njihovu su kuću svi dolazili, od slikara, umjetnika, liječnika, akademika, do političara. Jedno vrijeme dolazio je Murtić, a veliki prijatelj Tuđmanovih bio je slikar Boris Dogan. Onda, sjećam se jedne godišnjice braka, došao je i Vice Vukov koji je prekrasno pjevao. Dolazili su Savka, Tripalo, Gotovac i drugi.
• Je li se to promijenilo kada je završio u istražnom zatvoru 1972. godine?
- Da, onda su ljudi prestali dolaziti kod Tuđmanovih. Kako moja supruga i ja nikada nismo bili politični, ni onda niti danas, nismo se trebali bojati zbog druženja s Tuđmanovima. Da smo bili suci ili direktori, možda bi to škodilo našim karijerama, ali činjenica je da su ljudi bili u strahu, znalo se da ga se prati. U kazalište je znao odlaziti poskrivećki, kada bi Ruža pjevala. Kada je 1972. izišao iz zatvora, odlazili smo igrati tenis na Šalatu u šest sati ujutro, kada nikoga nije bilo. Mali ljudi nisu htjeli da im tamo dolazi Franjo Tuđman, koji je tek izišao iz zatvora, nisu željeli imati problema, za svaki slučaj.
• Je li istina da je oduvijek bio jako precizan, 'u sekundu', i da nije trpio kašnjenja?
- Jest. Kada je bio u istražnom zatvoru 1972., nije htio šetati s kriminalcima nego samo s političkim zatvorenicima. Upravitelj zatvora se prepao i rekao mu: "Vaše zdravlje je načeto, ako nećete šetati ovdje, predlažem da svaki dan u 16 sati idete šetati u krugu bolnice u Šimunskoj, s milicajcima, nakon čega ćemo vas vraćati u pritvor". Međutim, ispao je velik problem jer su po Franceka kasnili deset minuta, nisu se držali dogovorenoga. "Zamisli", pričao mi je Francek, "kasnili su deset minuta!?" "Što si napravio?", pitao sam. "Izbacio sam ih!", odgovorio je.
Jednom, kada je već bio predsjednik Republike, napao je Žorža Paru zato što je operna predstava kasnila pet minuta. Ne znam zašto, ali operne predstave uvijek počinju pet minuta kasnije. Bilo je 19.30 sati, vidim Franceka, odmah sam znao da će napasti intendanta: "Kakav je ovo način, kako mogu tražiti od svojih suradnika preciznost i točnost, a vi kasnite!?" Velim ja njemu: "J... ga, Francek, takav je običaj!".
• Osim što je bio "bolesno" precizan, navodno je bio fanatičan i u svojim istraživanjima?
- Da je bio fanatičan u svojim istraživanjima, zaključio sam još davne 1967. kada smo Ruža i ja kupili stan u Jurjevskoj 17. Francek i Ankica bili su nam savjetnici za uređenje. Kako smo imali 330 kvadrata, cijeli kat, Franceku nije išlo u glavu da na toliko kvadrata imamo jednu spavaću sobu. Onda nam je rekao: "To je nedopustivo. Moraš imati svoju sobu!". Zanimalo me zašto. Odgovorio mi je da u spavaćoj sobi mora biti biblioteka: "Usred noći, ako ti padne na pamet dobra ideja i ako je odmah ne zapišeš, ona propadne. A biblioteka mora biti tu jer, ako hoćeš provjeriti neki podatak u literaturi, a da ne bi ženi smetao, moraš imati svoju sobu".
O točnosti
Strašno se naljutio kada su mu policajci u zatvoru kasnili. Svaki je dan, naime, šetao krugom zatvorske bolnice, a jednom su mu kasnili deset minuta. 'I što si učinio', pitao sam ga. 'Izbacio sam ih', odgovorio je
|
|
- Svaki put kada je Francek bio u Dubrovniku bio je kod nas u Lozici, u našoj kući, koja je u rezidencijalnom dijelu, a imamo i 80 metara vlastite obale. Kako mu je bilo lijepo kod nas i osjećao se jako ugodno, za brod je znao reći "moj brod", a za kuću "moja kuća".
Krajem lipnja 1990. došao je u Dubrovnik. Nazvao je i rekao: "Dođi po mene". Otišao sam brodom po njega, u Lapad. U to vrijeme predsjednik je imao samo dva tjelesna čuvara, Milu Ćuka i Dragana Škrtića, koji je bio profesionalac u jugoslavenskoj policiji. Ćuk je bio osoba od povjerenja, član HDZ-a, ali nije bio školovan za taj posao. I, ja ih "pokupim" i odvezem, ali nitko od nas nije znao da se tako ne radi. Nismo znali da njega, kao štićenu osobu, mora pratiti još jedan brod pa je nastala gužva: policija ga je svugdje tražila, pitali su što se dogodilo, gdje je nestao?!
Toga dana, uvečer, rekao mi je da skinem jugoslavensku zastavu s broda. Odgovorio sam mu da sam legalist, na krmenom jarbolu mora biti zastava države u čijim si teritorijalnim vodama, a naprijed možeš staviti što hoćeš: "Francek, ne smijem to napraviti!". Kako je s nama na večeri bio Hrvoje Kačić, vaterpolist, rekao je da ima ideju. "Predsjednik države ima pravo na svoju zastavu koja se može vijoriti samo kada je on na brodu. Ta mu zastava daje prednost pred svim drugim plovilima". Sljedeće jutro, on nosi zastavu, ukrcava se i kaže: "Stavi ovu zastavu, to ti je predsjednička zastava". Otkud predsjednička zastava, pa do ponoći smo bili na večeri?!
Netko je odnio zastavu časnim sestrama u Pilama koje su cijelu noć obrub zastave i grba vezle koncem boje zlata. Tako se predsjednička zastava prvi put zavijorila na našem brodu.
• Kakva je bila sudbina broda, s obzirom na opsadu Dubrovnika, i je li vam kuća bila devastirana?
- Iako je moja kuća ostala na okupiranom području, četnici se nisu usudili pljačkati kuću po danu jer su naši snajperisti bili udaljeni 300-tinjak metara. Uspjeli su mi samo ukrasti automobil i još neke stvari.
Međutim, kada je Dubrovnik oslobođen, u svibnju 1992., zvali su me susjedi da su došli "hrvatski vitezovi" s kamionom i da odvoze sve iz kuće: kuhinjske elemente, frižidere, sve! Navečer u 11 sati nazvao sam Franceka i rekao mu: "Francek, hrvatska vojska pljačka 'tvoju kuću'". Već za pola sata bili su kod mene Manolić i Smiljan Reljić. Zvali su šefa policije i pitali što se tamo događa i tražili da ode tamo. On im je rekao da se ne može do kuće jer se puca. Nikad se poslije nije saznalo što je s tim kamionom, gdje je završio. Šteta je bila preko 300 tisuća maraka, zajedno s brodom. Brod je, bez carine i prijevoza, stajao 100 tisuća dolara, a kupio sam ga u Americi.
Kako su naši u vrijeme opsade Dubrovnika brzim brodovima probijali pomorsku blokadu, i ja sam dao svoj brod. Govorili su da za njega jamči hrvatska vlada. Brod su poslije potopili. Nakon oslobođenja Dubrovnika, otišao sam zapovjedniku južnog bojišta, Bobetku, i pitao ga: "Generale, brod je na dnu mora, tko će ga izvaditi?!" A on će meni: "To je vaš doprinos Domovinskom ratu!".
Vratio sam se u Zagreb i pitao ga: "Francek, 'tvoj' brod je pod morem, što ćemo sad!?" A on mi je odgovorio: "Kupit ćeš ti bolji!".
• Ako sam dobro razumio, pristali ste dati intervju jer vas smetaju optužbe i napisi o tobožnjem bogaćenju predsjednika?
- Francek je bio vrlo čestit čovjek. Sve ove optužbe o bogaćenju, što se njega osobno tiče, apsolutna su glupost! On je sav bio u politici, nije znao ni kolika mu je plaća niti je znao koliki su režijski troškovi. Nije imao nikakav odnos prema novcu. Sjećam se, jednom, već je bio predsjednik, išli smo u kazalište Gavella, htio je dati sto kuna sviračima violine, a nije imao. Rekao je: "Cuco, daj mi sto kuna da dam sviračima".
Ispričat ću vam još jedan primjer. Prije deset godina, u srpnju 1996., Ankici je bio 70. rođendan. Tuđman mi je rekao: "Ništa nisam kupio Ankici, a okrugli je rođendan. Pomozi mi da joj nešto kupim, nije mi stalo koliko košta". Zamolio sam Ružu da to ispita. Ankica bi se veselila briljantnoj narukvici. Kako imam dobrog prijatelja Ivu Ravlića s Pelješca, zamolio sam ga da nam pomogne. Ravlić je, naime, oženio jednu Belgijanku iz ugledne židovske obitelji koja u vlasništvu ima najveće amsterdamsko, dakle svjetsko, poduzeće za brušenje dijamanata. On je te briljante kupio bez posrednika, trgovaca, za trećinu cijene. Kada mi je Ravlić donio narukvicu na Brijune, dao sam je Franceku. Drugi dan, na Vangi, Tuđman me pitao: "Reci mi, molim te, koliko trebamo platiti tom Ivi?". "Pet tisuća maraka!". A on će meni: "Odakle meni pet tisuća maraka?!".
Jednostavno, on nije imao pojma o novcu. Čovjek mu je učinio uslugu, donio narukvice na Brijune, a on kaže "odakle meni". Onda je nekako "skrpio" tih pet tisuća maraka.
O novcu
Jednom sam u njegovo ime kupio narukvicu za 70. rođendan njegove supruge. Kada smo se susreli na Vangi, pitao me: 'Koliko trebam platiti?'. 'Pet tisuća maraka!'. A on će meni: 'Odakle meni pet tisuća maraka!'
|
|
- Dok je živio u Beogradu, Francek je bio predsjednik teniskog kluba pri sportskom društvu Partizan zato što je svakodnevno igrao tenis. Ivan Gošnjak, načelnik Generalštaba Jugoslavenske armije, koji je bio Tuđmanov "tata" i zaštitnik u Beogradu, pozvao ga je i rekao mu: "Francek, Crnogorci i Srbi se svađaju zbog utjecaja u društvu Partizan. Naređujem ti da budeš predsjednik Partizana, s tim da imaš obavezu da svakog tko ti pravi probleme, makar po činu bio veći od tebe, prijaviš meni. Taj odmah odlazi u prekomandu, u Kičevo!". Tako je on postao predsjednik Partizana. To mu je naređeno, nije to bio njegov izbor.
• O imenu NK Croatia s njim se nije moglo raspravljati?
- Glede NK Croatia bio je "lud". Sjećam se, jednom, nakon dočeka Nove godine, otišli smo u The Best. Svi su bili oduševljeni i počeli su skandirati: "Franjo, Franjo!". Odjednom, BBB-i su počeli skandirati: "Dinamo, Dinamo!". On je otišao među njih i održao im govor o tome zašto nije dobro ime Dinamo nego Croatia. Zamislite, u četiri sata ujutro, kada su navijači pripiti, oni im je tumačio zašto nije dobar naziv Dinamo.
• Kako to da ste vi i supruga odoljeli čarima vlasti? Prijatelj Tuđman nudio vam je položaje?
- Ruža je tijekom rata bila predsjednica Crvenog križa. To nije mogla odbiti, ali nije htjela postati ministrica kulture. Francek ju je pet dana nagovarao, dolazila je doma i plakala, nije htjela. Poslije toga, ministrica kulture postala je Vesna Girardi-Jurkić. Pitao me je: "Što misliš, kako bi ti mogao dati doprinos?". "Francek, meni je najljepše na faksu, nemoj se ljutiti", odgovorio sam.
• Odnos prema oporbenjacima, poput Budiše, i prema onima koji se nisu slagali s njegovom politikom bio je pomalo neobičan, uzme li se u obzir da su i drugi robijali zbog Hrvatske?
- Za vrijeme prvih izbora, u mojoj izbornoj jedinici na listi nije bilo Franceka, inače bih za njega glasovao, da se razumijemo. Na listi sam zaokružio Budišu. Sjećao sam se njegova govora 1971., koji me impresionirao. Osim toga, pričali su mi o tome kako se držao u zatvoru, poslije zatvora itd. Dođem kod Franceka, a on me pitao za koga sam glasovao. "Pa, za Budišu", odgovorio sam. "Koja si ti budala?!". "Zašto budala, Francek?!" A on će meni: "Postoje ljudi koji mogu mijenjati i postoje ljudi koji ne mogu mijenjati. Nama sada trebaju ljudi koji mogu mijenjati. Zato si budala". Imao je pravo!
• Nije volio ni ostale oporbenjake?
- Mislim da se ljutio na njih, pogotovo na Ivu Banca.
• Kako je doživio razlaz s Mesićem i Manolićem?
- Razlaz s Mesićem i Manolićem nije se dogodio odjednom. Odnosi su se počeli hladiti, i to je dosta dugo trajalo prije nego što je puklo.
• A Tuđmanov odnos prema Račanu?
- Od njega nisam nikad ništa loše čuo o Račanu, ali ni o Titu.
• Čime su Hercegovci zaslužili njegovo bezuvjetno povjerenje?
- Kada je bila neka hercegovačka večer, u Globusu, na Velesajmu, otišli smo tamo. Dočekali su ga s velikim pljeskom. Francek je rekao: "Da nije Hercegovaca, nikad mi ne bismo ostvarili slobodnu hrvatsku državu". To je on njima tamo rekao! Ja ga nikad nisam čuo da laže. Ali, jednom, ne sjećam se povoda, on se meni htio ispričati za neko svoje ponašanje. Nije imao vremena to pojasniti pa je s nelagodom rekao: "Znaš, politika je kurva".
• Koga je od svojih suradnika najviše volio?
- Jedno ga je vrijeme jako veselilo društvo Branka Mikše. On je Tuđmana molio da ga pusti iz politike, htio se baviti gospodarstvom. U godinama prije smrti, Ivić Pašalić mu je bio vrlo blizak. Ne znam je li to bila prijateljska ili poslovna veza.
• Je li Tuđman doista bio autoritativan, je li se promijenio dolaskom na vlast?
- Kada je došao na vlast, Francek se prema meni i Ruži nije promijenio. Prema drugima jest, recimo prema Hrvoju Kačiću koji je pripadao grupi koja je drukčije gledala na rješavanje nekih političkih problema. Jednom prilikom otišli su kod njega Kačić, Manolić, Mesić i drugi. Kačić mu je rekao: "Gospodine predsjedniče, da sam ja na vašem mjestu, ja to ne bih tako". A Tuđman će njemu: "Zato i niste na mome mjestu!".
Poslije me sreo Hrvoje i rekao mi: "Ipak je onaj tvoj prijatelj general i boljševik".
Ako me već pitate, zapravo se on dolaskom na vlast nije promijenio: uvijek je u sebi imao ono "generalsko".
Ivica Radoš