Samo je papa Franjo, izgleda, svjestan da u Hrvatskoj nema nove politike sa starim ljudima, pa je imenovao već trećeg biskupa iz redova onih koji crkvenoj nomenklaturi dosad nisu pripadali. Premda su recentni parlamentarni izbori pokazali da su stare stranke jako potrošene, njihovi ključari odlučili su da u nove bitke idu sa starim liderima, inače šampionima s dna rejting ljestvica.
Nije stoga nimalo čudno, dapače posve je očekivano, da su inicijative Mosta o smanjivanju privilegiranosti političke klase HDZ i SDP zajedničkim snagama bojkotirali i zaustavili. Robert Podolnjak mogao je samo konstatirati da prijedloge o kresanju beneficija saborskim zastupnicima ne žele podržati ni njihovi partneri u vlasti ni opozicija. Tako nedirnutim ostaje cijeli arhipelag pogodovanja kojim država časti svoje političke lordove. Paušali, naknade i slične izmišljotine. Odbijena je mogućnost da se propiše obaveza prisustvovanja zastupnika saborskim sjednicama, odnosno da se neopravdano izbivanje novčano sankcionira. Nije prihvaćena ni ideja da se izradi potpuno novi Zakon o pravima i dužnostima zastupnika. Tako će se političkoj eliti na sramotu i ubuduće ovdje reprizirati sindrom Kerum: da čovjek koji je u Saboru u četiri godine proveo možda pola sata, cucla zastupničku plaću mjesecima, možda i čitavu godinu nakon okončanja mandata.
Predsjednik Sabora Željko Reiner sve je prijedloge Mosta o rezanju povlastica nazvao demagoškima. Priznao je da bi takvi potezi vjerojatno obradovali narod, ali bi, po njemu, možda štetili obavljanju zastupničkih funkcija. Slično je pomanjkanje osjećaja za socijalnu realnost pokazao i kad je poskupljenje dopunskog zdravstvenog osiguranja autistično bagatelizirao, čudeći se da netko pravi problem od 19 kuna. Građanima je preporučio neka manje puše i telefoniraju pa će imati za pokrivanje povećanih troškova. Raskošna imovinska kartica akademika Reinera jasno govori da njemu šačica kuna nije problem. Ali, u zemlji u kojoj se broj socijalno ugroženih rapidno povećava - već je svaki peti građanin u zoni siromaštva, a 60 tisuća djece gladuje - takve su izjave ekstremno iritantne.
Nije prvi put da čelni ljudi u državi pokazuju socijalnu inteligenciju usporedivu s učincima slonovskog drmeša u staklarnici. Nepodnošljiva lakoća s kojom su spremni kreirati nove mjere za cijeđenje naroda i istodobno gladnima držati lekcije o racionalizaciji troškova govori o njihovu socijalnom sljepilu i odnarođenosti. Kao što je prošla Vlada svoje navodno reformske zahvate htjela pokrenuti udarajući po najslabijima, autsorsanjem čistačica i kuharica, tako je i aktualna vlast smislila da će uvođenjem novog harača pokriti vlastite dugove, odnosno, kako oni to nazivaju, omogućiti stabiliziranje sustava. Država ne plaća svoje dugove za besplatne police dopunskog osiguranja, nego, štoviše, to pravo dijeli šakom i kapom, a onda na ostatak nacije prebacuje trošak svoje, često neracionalne, ponekad i klijentelistički obojene velikodušnosti. HDZ i SDP u tom su pogledu sasvim jedinstveni: branit će privilegije političke klase do zadnje kune u džepu građana.
Trenutno vladajući HDZ i oporbeni SDP bili su rame uz rame i u obrani prava na brdo milijuna koji se na njihove račune slijevaju iz državne blagajne. Pod firmom da se takvim modelom financiranja najbolje čuva njihovo navodno poštenje, autonomnost i nekorumpiranost, hrvatske političke stranke komotno žive na državnoj sisi, oslobođene potrebe da same u tom pogledu nešto urade. Niti je bivša, SDP-ova vlast htjela smanjivati sredstva što ih stranke dudaju iz državnog proračuna, niti to dopušta HDZ-ova koalicija. Kad je Most nedavno predlagao da im se primanja malo srežu u korist na prosjački štap svedene znanosti, šef HDZ-a gadno je zakukao nad svojom radničkom klasom. Ne može se uzimati od tajnica, portira, čistačica i drugih zaposlenih u HDZ-u, pružao je Tomislav Karamarko žestok otpor. Premda mu je stranka planirala da će samo ove godine na reprezentaciju potrošiti 3,5 milijuna kuna, odnosno 12,5 posto sredstava koje računa da će dobiti od države. U strankama se, izgleda, jako dobro jede i pije. Jer, isti je iznos na te stavke otišao i u SDP-u. Dvije ključne stranke, dakle, pokazuju frapantnu sličnost kako u navici da žive na državni trošak tako i u načinu na koji distribuiraju raspoloživa sredstva. Nisu HDZ i SDP cicije! Nego su prave partijske krvopije! Zajedničkim snagama oko sedam milijuna kuna godišnje ulupaju samo u reprezentaciju. A djeci se htjelo ukinuti besplatni prijevoz do škole.
Treća točka na kojoj se trenutno može pratiti HDZ-ova i SDP-ova sličnost, ili strategija ruka ruku mije, skoro je biranje novih članova Ustavnog suda. Premda se kao krucijalno pokušava nametnuti pitanje kako će vlast i opozicija međusobno podijeliti deset raspoloživih mjesta, mnogo je važnije ono o čemu u strankama ne žele govoriti, a to je kako će se te pozicije popuniti. Na obje adrese, u HDZ-u kao i u SDP-u, mjesta ustavnih sudaca vide kao plijen za vlastite klijente. Ustav, doduše, kaže da se članovi Ustavnog suda biraju iz reda istaknutih pravnika, ali ključne partije, baš kao i dosad, planiraju tamo gurnuti svoje stranačke kadrove, ne obazirući se previše na ustavne instrukcije. Neovisnost, rigorozan intelekt, besprijekorna vjerodostojnost, potvrđena izvrsnost i integritet - tako je američki predsjednik Obama nedavno formulirao uvjete za imenovanje jednog od američkih ustavnih sudaca. Ništa slično od Karamarka ili Milanovića nije se moglo čuti. Oni, čini se, imaju sasvim drugačije kriterije.
Po imenima koja se vrte po dobro upućenim kuloarima - bivša ministrica Ingrid Antičević-Marinović kao kandidat SDP-a ili odvjetnik Željko Olujić kao HDZ-ova akvizicija - daleko je Hrvatska od američkih standarda. Mnogo je bliža onim poznatim, krajnje problematičnim aranžmanima kojima su komplotiranjem dvije ključne stranke u Ustavni sud svojedobno dovedene posve neadekvatne osobe, čak neke koje su postale sramota institucije zadužene za čuvanje ustavnog poretka. Umjesto da se u ovoj stvari potrebni dogovor vlasti i opozicije koristi kako bi se u Ustavni sud izabrali zaista najbolji mogući kandidati, na djelu je dosad redovito bila trgovina koja pogoduje negativnoj selekciji. Što gori kandidat druge strane, to će naši lakše proći - to je logika kojom su se uobičajeno rukovodili HDZ i SDP. Baš me briga tko će biti HDZ-ov kandidat, kaže jedan od SDP-ovih šefova, na javnoj sceni inače ljuti protivnik Karamarkove stranke. Takvom kadrovskom politikom zajedničkim snagama kompromitiraju i ruše institucije hrvatske države.
Što dominantno određuje hrvatsku političku scenu: vatreni šušur ideoloških ratova koji su se između HDZ-a i SDP-a zametnuli i žestoko polariziraju cijelo društvo ili dubinska sličnost koja među njima postoji, vidljiva u činjenici da funkcioniraju kao interesne organizacije, u službi vlastitih stranačkih vrhuški? Politički je ljuti boj opijum za narod, stranačke oligarhije u svojim suprotstavljanjima zapravo strateški kooperiraju. Međusobno se hrane i održavaju na životu. Interesno su bliže jedne drugima, nego vlastitim biračima. Zato su očekivanja o njihovu mijenjanju u duboku krizu zaglavljenog ekonomskog i političkog sustava hrvatske države uzaludna. Ništa od toga. Dvije ključne stranke danas zapravo funkcioniraju kao čuvarice statusa quo. Jer, sustav je postavljen u njihovu korist. Reformiranjem Hrvatske njihova bi se svemoć stanjivala. Nitko neće raditi na vlastitu štetu. Zato se ne treba zavaravati nadom da će HDZ ili SDP postati nositelji reformi. Neće. Hrvatskoj neće svanuti dok crna i crvena partija, barem onakve kakve danas postoje, ne postanu gubitnice. Valja ih razvlastiti. Sve ostalo spirala je propadanja.