Josip Klemm, glavni operativac projekta pobune dijela veteranske populacije, koja je u četvrtak eskalirala zauzimanjem trga između zgrade Hrvatskog sabora i Vlade, tvrdi da su se on i njegovi drugovi 'kao naivna djeca nadali spontanom susretu s premijerom'.
Javnost sada pokušavaju uvjeriti da su iz šatora u Savskoj potegnuli do Markove crkve samo radi razgovora s, inače navodno im nedostupnim, Zoranom Milanovićem. Klemmove tvrdnje o naivnoj dječici političke su bajke. Nema u njemu nimalo naivnosti. Zajedno sa svojom falangističkom družbom zaigrao je vrlo opasnu igru, koja ne ide za otvaranjem dijaloga, nego za zatvaranjem prevratničkog scenarija. Direktni poziv policiji da otkaže poslušnost legalno izabranoj vlasti, koji se u petak orio Gornjim gradom, otvoreni je poziv na državni udar. To je to. Sve su maske pale. Više nema skrivanja.
Zauzimanje Markova trga nije bilo nikakvo iznenađenje, nego unaprijed najavljena akcija. Znalo se da će šatoraši nešto poduzeti. Morali su radikalizirati svoju pobunu jer im je počela odumirati, u posljednje je vrijeme jedva vegetirala, i prestali su biti zanimljivi. Mediji su za njih izgubili interes, kamere su se ugasile, javnost postala potpuno ravnodušna. Preseljenjem taborišta pokušavaju revitalizirati svoje značenje, linijom najave jednoga od svojih harambaša da će, kad oni dođu Vladi pod prozore, netko odozgo morati otići. To, naravno, ne zvuči kao poziv na razgovor, za koji su sada odjednom, kao, jako zainteresirani, nego kao poziv na rušenje legalno izabrane vlasti.
Jedini cilj
Tvrdnje da im je dijalog s premijerom Milanovićem jedini cilj, krajnje su prozirne. Od prvog dana oni ne traže normalnu komunikaciju, nego postavljaju ultimatume. Ultimativno zahtijevaju smjenu svog resornog ministra, a da za to nisu naveli ni jedan ozbiljan razlog. Na pozive premijera da razgovaraju u Vladi nisu se htjeli odazvati, nego su inzistirali da im se dođe na noge, pod šator. Državni čelnici koji su im udovoljili, nisu se dobro proveli. Bivšem predsjedniku Josipoviću okrenuli su leđa. Kad je u Saboru organizirana široka rasprava o njihovim problemima, demonstrativno su odbili svaki razgovor, ostavljajući predsjednika Leku i cijeli parlamentarni kor pokisla perja.
Ne samo da nisu išli za dijalogom, što im je sada, kao, jedina želja, nego su kolovođe šatoraške bune stalno producirali konflikte, zveckajući najtežim, pučističkim prijetnjama. Navodno dječje naivni Klemm aktualnu je hrvatsku vlast opetovano nazivao neprijateljima države, uspoređivao s četnicima, tvrdio da bi se s njihove strane hrvatskim braniteljima mogao dogoditi novi Bleiburg ili nova vukovarska bolnica, najavljivao je postrojavanje vojnih postrojbi, kao da im je on vrhovni zapovjednik. Šator u Savskoj otvorio je bojišnicu protiv izmišljenih “jugoslavena”, trpajući u njih sve koji nisu s njima. Prijetilo se krvavim Božićem. Pobunjenički su se zahtjevi svodili na političko etiketiranje. S takvom se retorikom ide u rat, a ne u razgovor.
Navodno koncilijantne i mirotvorne Klemmove izjave, koji se sada pokušava predstaviti kao nekakav Mahatma Gandhi u maskirki, savršeno su sinkronizirane s novom retorikom šefa HDZ-a Tomislava Karamarka, koji premijeru Milanoviću odjednom šalje pozivnicu na razgovor kako bi, kao, smirili prijeteće podjele u hrvatskom društvu. Svaki je poziv na dijalog i smirivanje dobrodošao, ali takvom je apelu nekako teško vjerovati kad dolazi od onih koji su još nedavno prijetili otvaranjem novog Domovinskog rata (“1990. se ponavlja, a slični su i protivnici - oni koji ne žele Hrvatsku”, govorio je prije nekoliko mjeseci šef HDZ-a, stavljajući znak jednakosti između aktualne vlasti i onih koji su devedesetih napali Hrvatsku) i koji i prije nekoliko dana najavljuju obračun s “crvenim vragovima”. HDZ i šatoraška frakcija branitelja mjesecima jedni drugima pušu u krila: Karamarkovi momci izrijekom podržavaju veteransku pobunu, Klemm i partneri za HDZ odrađuju ljuljanje aktualne vlasti. Sada se, nakon izbijanja drame na Markovom trgu, HDZ prvi put odriče braniteljskih prosvjeda, odnosno izrijekom tvrdi da iza njih ne stoje. Ali ni oni im vjerojatno više ne mogu dirigirati niti narediti raspuštanje.
Iza radikaliziranog krila šatoraša otvoreno je ovoga puta stala samo Crkva. Ugroženim je prosvjednicima, tvrde mediji, pružila utočište. Ali, po čemu su pobunjeni branitelji, koji su svoj boravak na Markovom trgu započeli kao izlet, s janjetinom i jagodama, da bi se u noćnim satima pred policijom povukli u unutrašnjost crkve, po čemu bi oni bili ugroženi? Svećenici koji su stali između veterana i policije pružili su dobrodošlu pomoć u izbjegavanju najgoreg. Ali, predstavljati Klemma i drugove sada kao nevoljnike, gladne, žedne, iscrpljene i zdravstveno nezbrinute? S njima su viđeni i neki od svećenika koji su ih i dosad ložili huškačkim tvrdnjama da “rat nije gotov, nego još uvijek traje”. S prosvjednicima na Markovom se trgu družio i pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić, koji je novinarima rekao da se “ovdje stvara novi Varšavski geto” te se “ljude izgladnjivanjem tjera u smrt”. Treba li podsjećati da je Varšavski geto bio sredstvo nacističke Njemačke protiv Židova? Uspredba vjerojatno nije slučajna. Pozaić kontinuirano sadašnju Vladu naziva nacističkom i sotonskom i svojedobno je pozvao na organiziranje nove Oluje koja bi je, po njegovoj zamisli, trebala srušiti.
Nedorasli izazovima
Na žalost, aktualna se vlast i u ovom slučaju pokazala nedoraslom izazovima koji su se pred njom našli. Milanovićeva vlada, to je općepoznato, ne zna komunicirati. Ali, branitelji je zaista nemaju razloga optuživati za ogluhu, zakidanje ili ignoriranje njihovih interesa i zahtjeva. U oštrim rezovima izloženoj državi veterani su jedina skupina kojoj prava, raskošnih dimenzija, kakvih nema ni u mnogo bogatijim zemljama, nisu kresana. No, predugo ignoriranje problema šatora u Savskoj teška je greška. Vlada je čekala da ga vrijeme samo riješi. Vrući se kesten pobune u međuvremenu, istina, osjetno ohladio, ali nije skinut s dnevnog reda. Razumljivo je da premijer ne može pristati da mu ulica smjenjuje ministre. Ali, odgovornost za prosvjed kojem se ne vidi kraja ipak je njegova. Milanovićev poziv braniteljima da u ponedjeljak dođu na razgovor svatko je dobronamjeran primio s olakšanjem. Mogao ga je uputiti i dan ranije, kad se u crnoj limuzini provezao pored braniteljskog teferiča pred Markovom crkvom.
Benzinom na vatru
Pogotovo jer su neke izjave iz SDP-ovih redova djelovale poput gašenja vatre benzinom. Nazivanje prosvjednika šačicom militanata, na primjer. Ili više puta opetovano spominjanje mogućnosti da bi mogla pasti krv, odnosno da bi Hrvatska mogla proći dolinom krvi. Prebacivanje odgovornosti za eskalaciju šatoraškog krika i bijesa na predsjednicu države ili šefa opozicije zvučalo je potpuno deplasirano. Čak i ako su te tvrdnje točne, na premijeru je da operativno upravlja državom. Ako samo Kolinda Grabar Kitarović ili Tomislav Karamarko mogu riješiti problem pobunjenih branitelja, to onda znači da Vlada ne drži poluge vlasti u svojim rukama. Da ona ne uspijeva rješavati probleme. Zato je izjava da jedino njih dvoje mogu prekinuti prosvjede, uz sugestiju da pobunjenike iz Markove crkve brzopotezno moraju poslati kući, zvučala kao pokušaj pranja ruku ili svojevrsni izraz Vladine nemoći.
Aktualna vlada nema odgovornost samo prema braniteljima, nego ima odgovornost i prema ostatku Hrvatske. Odgovorna je za uredno funkcioniranje države. Blokada prometa s plinskim bocama u Savskoj, organizirana u četvrtak navečer, pokazuje da su pobunjenici postali sigurnosna prijetnja. Njihova okupacija Markova trga i sukobi s policijom doveli su do radikalne promjene raspoloženja javnosti. Situacija se, izgleda, prelomila.
Pobunjeni branitelji slabo su koga uvjerili da su im prava narušena. Njihova buna bez razloga, svojevrsni rat za privilegije, za status države u državi, ogorčio je tihu većinu koja ni dosad nije vidjela razloga njihovim prosvjedima, ali je imala razumijevanja, cijeneći veteranske zasluge. Javnost sada sve glasnije traži da se zaustavi kaos i ludilo, koji se valjaju zemljom iz šatora u Savskoj. Građani sve otvorenije tvrde da Klemm i družba teroriziraju Hrvatsku i dužnost je države da kaže dosta. Ako je i od branitelja, previše je!