MAČKA U VELJAČI

JELENA VELJAČA Građanin nije Hrvat koji se trese od bijesa, viče i prijeti ženi od 54 kilograma jer je krivo parkirala

    AUTOR:
    • Jelena Veljača

  • OBJAVLJENO:
  • 08.02.2015. u 09:46

Pixabay / Pixabay

Makla sam se s mjesta jer sam u njegovim krvavim očima vidjela mogućnost da dobijem pljusku. Ono, klasična dinamika muško-ženskih odnosa u Hrvata. On je agresivan bez razloga, a ja sam manja i uplašena

Gospodična, želite li da vam pridržim vrata?”- pitao me neljubazni (da sam prosta, opisala bih ga kao nadrkanog) glas, nespojiv sa sadržajem rečenice koju mi je uputio. Možda sam samo neispavana, možda je u pitanju vrhunski džentlmen - pomislila sam, okrećući se prema izvoru zvuka. Bilo je oko devet ujutro, i ja sam žurila na snimanje. “... pa da se možete parkirati unutra?” - glasio je nastavak pitanja. Frajer ispred mene ciljao je na činjenicu da su vrata njegovog ureda nekoliko metara od mog auta. Ironično me podbadao. Govor tijela bio mu je napadan, i ja sam se na tren osjetila kao mali miš koji se nekome treba ispričati (nebitno za što), da ne bi dobio po nosu. Sjetila sam se svoje majke koja drhturi svaki put kad vidi čovjeka u uniformi - iako mislim da moja mama nije ni kroz žuto nikad prošla, a kamoli nešto “teže”. Da razjasnimo: parkirala sam se uz zid jedne od zgrada nekadašnje tvornice Katran, na neoznačenom i neuređenom parkingu, iza nekog drugog automobila koji je također pronašao svoje mjesto uz zgradu, maknuvši se sa ceste. Da razjasnimo 2: u devet ujutro potpuno sam nekonfliktna osoba, koju na promjenu parkirnog mjesta čovjek može natjerati jednim “molim vas, ovdje se parkiraju naši klijenti, ako vam ne bi bilo teško...”.

Da razjasnimo 3: da je, kojim slučajem, što nije, na tom komadiću asfalta, koji samo nadubudni pjesnici u snoviđenjima i nadrealnim fantazmagorijama mogu zvati “cestom” ili “parkingom”, bila oznaka, napisana na znaku, ili nepismenom rukom na A4 papiru, koja bi govorila o zauzetosti tog “parkirnog mjesta” (evo ga, opet smo u području bajke), ja ne bih ni u najluđim snovima ostavila svoj autić tamo. Da razjasnim 4: taj tip koji je urlao na mene nije, dakako, frajer. On je nekulturni, frustrirani, bezobrazni građanin ove zemlje. Što ga pak čini mojim sugrađaninom.

Građanin, ovaj nepristojni primjerak ljudskog roda preko puta mene koji me napada, viče, trese se od bijesa i postavlja tijelo u pozu za atak iako nema nikakvog povoda za to? TO je - GRAĐANIN? Iako sam u tom trenutku već kasnila na snimanje, i iako sam bila ubojito umorna, osjetila sam kako gubim zrak od nervoze. “Vi plaćate najam i za ovaj parking?” rekla sam u nemuštom pokušaju borbe za pravdom, pokazujući rukom na neodređeni prostor ispred betonske hale u kojoj se, među ostalim, nalazi i njegov ured. “Za 40 tisuća kuna koliko plaćam ovu zgradu, valjda imam pravo da mi se ovdje ne parkiraju ljudi koji ne dolaze k meni.” Ok, frajeru. Sad kad si spomenuo ogromnu količinu novca, odmah si za mene postao moćna muškarčina kojoj ću se povinovati. Možda se čak i napalim na tvoj zapovjedni, šovinistički, bahati ton, sad kad znam KOLKO LOVE MJESEČNO IZDVAJAŠ ZA NAJAM POSLOVNOG PROSTORA. Šalim se, dakako.

Makla sam se s mjesta jer sam u njegovim krvavim očima vidjela mogućnost da dobijem pljusku ukoliko ga ne poslušam. Ono, klasična dinamika muško-ženskih odnosa u Hrvata. On je bio agresivan bez razloga, ja sam bila manja i uplašena. Pametniji popušta? Nisam se u tom trenu osjećala mudrijom, to ne, osjećala sam se zlostavljanom, ali tko me što pita, a i morala sam stići na posao. Parkirala sam se na neko drugo, jednako nejasno mjesto, s jezom. Hoće li me opet netko potjerati? Hoće li opet netko vikati na mene? Ne, to se desilo nekoliko dana kasnije, u petak, usred snijega koji je padao po Zagrebu. Ušla sam u jednu uličicu u centru grada koju slabo poznajem, i ostavila auto na mjesto gdje inače stoje taksisti. Opet: pomakla bih se i bez urlanja. Imam 54 kile.

Ne nosim oružje sa sobom. Očito sam žensko. Zašto morate nastupati agresivno? Dok sam duboko disala da se utješim (nisam navikla na povišene tonove u kući - na lavež jesam, ali na ljudske urlike ne), razmišljala sam-opet- o tom pojmu “građanin”, “građanka”. Je li on zaista samo politički pojam, koji je u svakom drugom konteksu odavno izgubio smisao? Ili je, nekad davno, dok je Beč bio dovoljno daleko da bude nedostižni uzor, a dovoljno blizu da iz njega uvezemo manire i čokoladu, ipak značio i još nešto drugo - jednu kulturu ponašanja, civilizacijski nivo, ponos, ali i odgovornost što si - pa, da, građanin - stanar jednog grada? Nije li Zagreb jednom, čini mi se da se sjećam, bio upravo to, GRAD, ili barem grad u nastojanju, izvolte, hvala, molim lepo, serbus, Jelačić plac i to.

Kad smo počeli prijetiti bombama (jednom prilikom taksist Moniki i meni, jer smo inzistirale da po ulicama mog brda vozi sporije od 100 na sat), kad smo počeli izvikivati parole mržnje (gotovo svaki dan na cesti), kad smo se međusobno počeli ne podnositi, a priori, kao da je drski stav prema drugome default? Oni koji me dobro poznaju, svjedočit će da ja nisam jedna od onih “uvijek sam vesela i dobre volje, simpatična i draga bez razloga, makar i licemjerno” ljudi, ali, brate, “dobar dan” i “oprostite” me mama naučila reći. U ovom izvrnutom društvu u kojem je agresivan pristup ključ koji otvara sva vrata, jer nas je bliska povijest naučila da vjera u pravdu i moralni imperativ ne pobjeđuje vjeru u moć, fizičku snagu i veze, i zapravo nije ni čudo da su ulice pune ljudi koji su odrasli dojeni na upravo tom sistemu - bili vi vozač ili ne. Postoji li u školama danas predmet “građanski odgoj”?

Ukoliko je izboran, uvedite ga kao obavezni! Jer građaninom se ne postaje samo zato što si se rodio u Petrovoj bolnici, a baka ti je ostavila stan u Gračanima. Građanin jesi, i to moraš postati i biti, u kontinuitetu, svojim ponašanjem, svaki dan. Ovaj tip-frajer-gospodin (uvjetno rečeno), muškarac svakako, koji je, znojan od histerije (dugovi, porezna, manjak iskusnog osoblja jer ne može adekvatno platiti sposobno - samo nagađam, dakako), koji je mene ponižavao na parkingu prenamijenjene tvornice nije građanin, iako bi njegova osobna karta, dakako, tvrdila upravo to. To nevjerojatno izvrtanje stvarnosti koje se dogodilo negdje devedesetih u Hrvata, traje i danas, sa sve očitijim posljedicama.

Prije no što sam krenula pisati ovaj tekst, isplakala sam dobru količinu suza na prilogu Nove TV o ocu i sinu Basarac, Matiji i Milanu, koji žive u Komarevu. Nakon što je novinarka “Provjerenog” na briljantan način ispričala priču o samohranom ocu koji sa 1400 kuna socijalne pomoći odgaja sina, pomoć je stigla sa svih strane Hrvatske. Šezdesetogodišnji otac koji je do jučer ručno prao rublje jer za novu perilicu nije imao novaca, koji cijepa drva u šumi, jer ih nema kako kupiti, nakon primljene pomoći, rekao je u kadar sljedeće: “Želim da se pomogne i drugima kojima je potrebno, nije pošteno ovako jednome - meni - sve, a drugima ništa”. Duša mi se nasmijala. To je Građanin.

Izdvajamo