Osim što je “Moderna obitelj” genijalna serija koja me jednom prilikom prije par godina spasila od žestokih napada tjeskobe i nervnog sloma (bila sam u onom opasnom stanju kad vam pomažu samo najbolja djela televizijske fikcije današnjice da prebrodite dane, kad se dio vas trese od ideje da će jednom morati doći kraj binge watchingu, da će vam jednom oči biti prekrvave a mozak i tijelo preumorni da prate rasplet u Skandalu), ona je i na određeni način produkt činjenice da sve više obitelji u zapadnom društvu živi na način koji a)nije dobro opisan u Bibliji (što ne znači nužno da je grešan, prije je, usudit ću se reći, jednostavno u postocima bio neprimjetan u vrijeme kad se zapisivala i intepretirala Božja riječ), b) nije lako definiran pravilima koje zakon i strogo katoličko društvo vole: muž plus žena jednako djeca.
Dakako, Moderna obitelj je izuzetno dobro strukturirana komedija, žanrovski sitcom, ali zapravo nije iskarikirana i nije daleko od istine: govori o našoj sposobnosti da prihvatimo drugačije, da živimo drugačije, da postanemo elastični, ne samo tijelom nego i duhom, da se prilagodimo stečevinama evolucije, koja možda nije vidljivo fizička, ali svakako je emotivna.
Vodi li ta vrsta slobode koju si zapadni čovjek uzima i koja je neizbježna gotovo kao i svaka promjena u anarhiju i dekadenciju, pa posljedično u konzervativizam i rigidnost? Povijest bi možda mogla reći da će točno tako biti, međutim, za nas koji se trudimo ostati prisebni i živi i sretni 2015. u društvu koje nasmijava “Moderna obitelj” ne samo zato što je dobra i duhovita serija nego zato što, glavno ili skrivećki, prepoznajemo i sebe u njoj, to je ionako posve nebitno.
Mijenjamo se da bismo mogli preživjeti, i nema drugog načina da se prilagodimo budućnosti do toga. Moji su roditelji udali kćer i oženili sina i duboko odahnuli, sjeli na pletenu garnituru na balkon, primili svako po malog bijelog umiljatog psa u krilu, skuhali tursku kavu, istu onakvu kakvu je godinama ujutro pekla pa kuhala moja baka Sarajka, stavili noge na tabure, poslovično ga podijelivši, ona 20 posto, on 80 posto, što je dogovor za koji im je trebalo oko 15 godina histeričnih svađa (da, mi ljudi smo tvrdi), i opustili se. Kad bih bila jako maštovita, gatala bih im iz kave i rekla da su počeli sanjariti o penziji i unucima. Međutim, dogodio se udar meteora, moderan život, potres, njihov balkon je postao nesiguran, a život njihove djece “kako ga piše Cedevita” se raspao.
Dok je moja baka, čak i dvije godine nakon mog razvoda, u suzama držala moju ruku i na djedovini kraj zaseoka Veljače molila da razmislim o povratku u brak jer “nitko nije savršen, pogotovo ne muškarci”, moja je mama pokušavala natjerati sebe na - emotivnu evoluciju. Pokušavala je shvatiti što je to u nama, novoj generaciji, da živi kako se oni nikad ne bi usudili - bolno, prkosno, samo. Znam da je potajno mislila da je to teži put, da bi lakše bilo da se svi skupa uklopimo i prilagodimo, pristanemo na kompromise na koje, pa zaboga, ljudi pristaju već stoljećima, desetljećima, no oko nje se, izvan balkona, odvijao život koji je sve to demantirao.
Negdje u to vrijeme, šutljiva od vlastitog životnog poraza, zatvorena, jer, da, i u meni su ti modeli “normalnog” i “prikladnog”, i prikradu mi se u podsvijest onda kad se najmanje nadam - vozila sam se s prijateljicom na posao. Brbljala je da prikrije moju tišinu. “Zamisli, luđakinja, našla je ljubavnika i ostavila muža...” rekla je o jednoj poznanici, majci dvoje djece (koja će se u budućnosti, ali mi to tada ne znamo, i udati za tog “razarača” njezine obitelji, te roditi i treću bebu).
Zvuči okrutno i osuđujuće, zar ne? Ali shvaćala sam je. Ne bi li bilo lakše da smo svi isti i slijedimo jednu šprancu, jedan napisan scenarij? Možda i bi, ali onda ne bi bilo dobrih serija, replicira televizijska producentica u meni, a ono što želim zapravo reći jest: gotovo je, revolucija je odavno krenula, negdje iz Francuske (kao i sve ostale hedonističke stvari koje su, istina, fine, ali ih negdje usput i ozbiljno platimo zdravljem) i nema više povratka na “nemodernu” obitelj.
Obitelj je u ovoj sintagmi, dakako, samo krajnji cilj, ima nešto i u individualnim načinima života na koje nas je samoća naučila - pa biramo, svjesno, nemati djece, imati djecu same, živjeti u različitim gradovima od očeva naše djece, ostati djeca. Jesmo li pogubljeni ili slobodni? Jesmo li sretniji ili nesretniji? Ne bore se s osjećajem gubitka tla pod nogama samo naše majke i generacije koje su svoju sigurnost pronašle u čvrstim pravilima i strukturama, borimo se i mi, jer kad je teško, najlakše se vratiti onom poznatom - međutim, neki od nas su otišli toliko daleko da povratka nema ili je posve nemoguć.
Kad sam živjela sama, i bila bolesna, nije mi padalo na pamet vratiti se pod majčin krov, ne zato što se ona ne bi dobro brinula o meni, nego mi je samoća bila prirodno stanje, a činjenica da mi juhicu sad kad sam trudna, a zareda mi se posebno zahtjevan poslovni dan, kuha prijateljica posve prirodna. Koliko dekonstrukcije obitelj kao nukleus društva (sjećam se, tako su nas učili u školi) i ljubav kao nukleus našeg postojanja mogu podnijeti? Dok prihvaćamo drugačije, dok prihvaćamo sebe kroz drugačije, preživjet će i obitelj i ljubav, i mi zajedno s njima. Naravno da govorim o drugim ili trećim brakovima, o izvanbračnim zajednicama, o tome kako biti pomajka, o samoći, ali govorim i o poštovanju partnera, njihovih i vlastitih potreba, koje ponekad nisu iz leksikona iz pedesetih o tome kako se žena treba ponašati.
Hoćemo li na kraju, od silne moderne individualnosti, završiti na samoći? Nadam se da će to biti nakon mog vremena.