RAVNOPRAVNOST SPOLOVA

JELENA VELJAČA Voljela bih da frajere pitaju: 'Pomaže li vam žena u kući?' Jesam li zato feministica?

    AUTOR:
    • Jelena Veljača

  • OBJAVLJENO:
  • 22.02.2015. u 09:12

Screenshot/YouTube

Ida Prester izazvala je nikad dosad viđeno zgražanje feministica jer je u intervjuu rekla da ‘svaka pametna žena treba znati što može očekivati od svog muškarca, pa se ona više brine za dijete, a njezin muž više radi’

Ida Prester dala je jedan intervju. U povodu koncerta svog benda. Intervju je sladak, dovoljno frivolan da ne bude zamoran, dovoljno pametan da ti nije muka što si ga čitao. Intervju je izazvao neopisivo i nikad dosad viđeno zgražanje feministica.

Među ostalim, kako to obično biva, odgovarala je na pitanja o svom privatnom životu. To je uvijek zeznuta igra. Trebaju li javne osobe odgovarati na ta pitanja ili ne? Trebaju li se ta pitanja postavljati ili ne? Mnogi će glasno reći: ako si javna osoba, pristao si na takva pravila. Ti mnogi redom nisu javne osobe. I to što tvrde naravno nije posve točno, jer biti pjevačica nije isto kao slikati svoje sise i snimati reality o svojoj obitelji, ali Ida Prester se našla u neobranom grožđu u kojem se mi “javne osobe” redovito nalazimo svaki put kad moramo dati malo guze za medijski prostor u kojem ćemo onda, u zamjenu za informaciju o tome kako je naše dijete dobilo ime, dobiti mogućnost reći u koliko je sati i kojeg datuma koncert, promocija nove knjige ili kazališna predstava.

A onda, naravno, tu je i vječna hrvatska kritika naših misli, izjava i činjenica iz našeg života. Pa je tako Ida Prester, simpatična i vrlo inteligentna uspješna cura koja živi na relaciji Zagreb - Beograd, dakle, što bi se reklo, putuje po ozbiljnim balkanskim rutama pokušavajući u tom primitivno-šovinističkom prostoru ostati svoja, posebna kakva već je, emancipirana i duhovita, u tom intervjuu rekla da “svaka pametna žena treba znati što može očekivati od svog muškarca, pa eto tako ona se više brine za dijete, a njezin suprug više radi i zarađuje”. Al’ da joj je to super jer si tako često može priuštiti babysittericu. Feministička krema je poludjela.

Moram priznati da sam taj razgovor čitala mnogo prije nego što su do mene došle te kritike koje su uslijedile, a koje su, ako ste ih propustili, bile na nivou molbi da se Idu Prester izbaci iz ženskog roda kao takvog zbog te uvredljive teze. Isto tako moram priznati da mi je malo zasmetao njezin odgovor. Ono, osjećala sam se kao kad netko zaškripi noktima po stiroporu. Ili kredom po školskoj ploči. Onak’ - jao, jao, malo me zabolilo, zakaj si to rekla?

Zakaj me zabolilo? Pa zato kaj (obećajem, od ove rečenice prestajem korisiti “kaj” ove nedjelje) - zato kaj sam znala da njezina autoironija i odmak - koji mi svi kojima je izlaganje našeg privatnog života jednako ugodno kao, kaj ja znam, ideja da odjeveni u skafander autostopiramo na Veliku Gospu nasred otoka Jabuke, čekajući da nas netko preveze do Barcelone, pokušavamo imati kad odgovaramo na, nota bene, izuzetno šovinističko pitanje “pomaže li vam vaš suprug u kući?”, ili nekaj slično, ali jednako invazivno i blesavo. Da, svjesna sam da sam dvaput prekršila dano vam obećanje o upotrebljavanju zagrebačkog slenga, al’ paše mi biti jako “ja” u ovom konkretnom tekstu. Na neki način, naime, pokušavam prizvati Idu Prester u trenutku kad daje taj intervju.

Oboružana svojim poznatim “smijem se svemu pa i sebi” stavom, izvalila je nešto što bi od svake druge cure s estrade popili kao kamilicu, odmahnuli rukom, odbacili tiskovinu u kojoj su njezine loše fotošopirane fotke, i ne mislili više o tome. Baš zato što je Ida Prester tijekom godina stvorila jednu inteligentnu, rubno alternativnu, drsku, glasnu i pomalo izazivačku sliku o sebi, mi “emancipirane žene”, kako si volimo tepati, duboko smo uzdahnule kad smo pročitale njezin intervju. Zar i ti, kćerko Brute, glasilo je naše neizgovoreno pitanje.

Naime, da, od mnogih, da ne kažem većine, žena koje se bave javnim poslom na ovim prostorima, očekuje se da govore stvari poput “moj muž ne voli mijenjati pelene jer mu smrde”, ili “muškarci se ne mogu povezati s djetetom do djetetove druge godine života jer ne doje”, ali ne i od cure koja pjeva u rocknroll bendu (dakle, bavi se muzikom zbog umjetnosti a ne zbog para i/ili popularnosti) i farba kosu u ružičasto. Doduše, u Idinu obranu moram reći da sam posve sigurna da je ona totalno emancipirana i totalna aktivistica za prava i ravnopravnost žena, i da je njezina izjava zapravo samo umekšano objašnjenje dinamike odnosa jedne mame malog djeteta kojoj posao (ili nedostatak istog) dopušta da bude s bebom 24/7, dok otac, fala Bogu, radi, pa ne skapavaju od gladi, ne žive od socijalne pomoći ili ne žicaju grah od staraca - što je isto klasičan primjer odnosa na ovim prostorima.

Zašto je onda uopće Ida napadnuta? Jer se mi sve - žene koje javno govorimo - nalazimo u jednoj odgovornoj poziciji u kojoj - htjele to ili ne - moramo paziti kako će naše riječi čitati klinke koje su u osjetljivim afirmativnim godinama, ili žene koje se nalaze u sličnim životnim situacijama poput nas, a nemaju support koji, potencijalno, mi imamo jer se krećemo u liberalnijim i otvorenijim umjetničko-intelektualnim krugovima.

S druge strane, palo mi je danas na pamet da Ida ipak nije ministrica socijalne skrbi, čije riječi moraju imati i didaktičnu razinu, već samo mlada žena koja živi život točno onako kako želi, pa pritom ima i svako pravo verbalizirati svoje odabire iskreno i jednostavno. Meni osobno stvarno nije presudno tko je - Ida ili suprug, više s djetetom, i tko se budi po noći. Meni je zasmetala ta ideja da žena mora “nešto izvlačiti iz muža”, uz pomoć svoje inteligencije - čitaj - lukavosti i manipulacije, e da bi dobila nužnu pomoć, koja, priznajmo, kvragu, svakoj ženi koja je majka malog djeteta treba.

To jedno pomirenje s činjenicom da su “muškarci muškarci”, koje se moglo naslutiti iz njezinih riječi, bilo mi je čak i pomalo tužno - kao da gledaš curu koja je do jučer htjela biti Pipi Duga Čarapa i beljiti se okrutnim stegama našeg društva ravno sa scene u facu, kako se miri s činjenicom da život ne može biti rapsodija ravnopravnosti i dijeljenja obaveza na “naše” a ne na “muške” i “ženske”. Čak i ja, koja jako dobro iz osobnog iskustva poznajem glupavu igru zvanu medijski istupi, u kojoj, bez intonacije i poentiranja, na suhom papiru podložnom utjecaju urednika, grafičara i promo akcija, moraš reći što misliš o Bogu, majčinstvu i seksu (po mogućnosti u jednoj rečenici), zadrhturila sam od očaja jer nisam htjela pročitati kako je Pipi narasla da bi shvatila kako se frajer neće probuditi kad mali plače.

No na kraju dana, nakon pročitanih svih tekstova o tome kako je Ida, priznanjem da živi život - normalno - duboko povrijedila integritet svake žene koja drži do sebe, moram ipak reći da me više od njezine nemušte izjave smetaju takvi napisi. Da, pozvala vas je u svoj privatni prostor, ali dopustile ste si ipak previše, sestre. Kad dođeš u goste, ne kažeš domaćinu da mu je televizor premalen, pas mutav, a vino kiselo.

Nije li upravo to nefeministički? Osuđivati ženu koja je iskrena? Voljela bih, primjerice, da sljedeća godina bude godina u kojoj frajeri odgovaraju na pitanje “koliko vam žena pomaže u kući i oko djece?” Jesam li zato feministkinja? Jesam. No isto tako znam da je šansa da se tako nešto desi jednaka šansi da je Ida Prester opasna po feminizam u Hrvata - mala, nikakva. Jesam li zato nefeministkinja? Ne, samo realna.

Izdvajamo