Jedan stari i zahrđali željezni križ, od požara istopljena šalica za kavu, komad potrgane plastike i gumeni okvir od prozora. Na križu jedva vidljiva slova ispisala su ime
Mojca Sila. Sve to prikupljeno ispod nekog mladog hrasta usred šume Radovanec blizu Vrbovca skroman su, ali i jedini preostali podsjetnik na događaj od prije 32 godine koji će mještani okolnih sela Dvorišće i Gaj još i danas opisivati kao “dan kada su ljudi s neba padali kao kiša”.
Na 10 tisuća metara iznad Vrbovca 10. rujna 1976. zbog pogreške Kontrole zračnog prometa u Zagrebu sudarili su se avion British Airwaysa, koji iz Londona letio za Istanbul, i DC-9 Inex-Adria Avioprometa na letu iz Splita za Köln-Bonn. Domaći avion koji je prevozio njemačke turiste pao je i izgorio u šumi.
Britanski, koji je prevozio turske radnike, pri sudaru se prepolovio još u zraku i njegovi dijelovi završili su u kukuruzištu sela Gaj, ali i širom sedam četvornih kilometara uokolo gdje su pronalaženi još godinama nakon nesreće. U najvećoj tragediji ikad zabilježenoj na hrvatskom nebu živote je izgubilo svih 176 putnika i članova posade iz oba aviona. Mojca Sila tada je imala samo 23 godine. Istopljena šalica zakačena za križ s njezinim imenom u šumi podsjeća na to da je radila kao stjuardesa u Inexovu avionu.
Razlog za to jednostavan je; rijetki su oni koji ih prežive. A koliko je istinski teško ove snimke gledati ljudima koji su pad zrakoplova, i to doslovno u vlastito dvorište, i sami doživjeli te kako su nakon toga uopće uspjeli ostati pri zdravoj pameti - odgovor na ta pitanja zamolili smo mještane Gaja i Dvorišća. Prisjećajući se godišnjice ove tragedije, svi su se oni bespogovorno složili kako tužniji dan njihov kraj ne pamti. Marica Brlečić iz Gaja ispričala je kako je s jednom susjedom uopće shvatila da se iznad njihovih glava odigrava prava drama.
- Sjedile smo u kući i spremale se u polje. Odjednom je nešto grunulo i mi smo istrčale vidjeti je li možda počelo grmjeti. Kad ono... na nebu iznad nas, jasno kao što vas sad vidim, avion koji se vrti, pada i raspada. Uplašile smo se, što smo mogle, i odmah utrčale u kuću. Ubrzo je počelo padati po nama, po krovu i dvorištu. Kao kiša... udaralo je na sve strane i nismo znale što je. Čim se smirilo, izišle smo... Nije to bila kiša. Po nama su padali ljudi, torbe, sjedalice iz aviona - prisjetila se Marica trenutka koji još i danas nerijetko zna sanjati. Kada god joj se te slike pojave pred očima, ona se prekriži.
Jednako kao što je učinila i nad tijelom jedne male, kazat će, prelijepe djevojčice koju je tada pronašla blizu svoje kuće. Iako nije poznato učine li isto i kontrolori zračnog prometa iz Zagreba čijom je pogreškom i došlo do tragedije, nema sumnje da je onima od njih koji su još uvijek živi približavanje godišnjice nesreće svakako mučan trenutak. No, u usporedbi s ljudima u Gaju i Dvorišću, ti kontrolori zapravo istinske posljedice svoje pogreške nisu nikada mogli u cijelosti doživjeti. Zanimljivo je kako obična seljačka logika u ovom slučaju daje precizno objašnjenje istoga.
- Čim je avion pao, svi vatrogasci su angažirani na prikupljanju ostataka. U dom smo donosili ljude, ali i njihove stvari. Tadašnja milicija kontrolirala je da netko nešto ne ukrade. Svima je bilo teško, odrasli su plakali kao djeca. Tijela poginulih bila su u groznom stanju, a kako i ne bi bila kad su pala s visine od deset kilometara. Svi bismo i mi na kraju poludjeli da jedan komandant iz Beograda nije zapovjedio da se ljudima da konjak, i to koliko god žele - kaže Habijanec. Prema njegovim riječima, po selu je bilo bilo toliko dijelova ljudskih tijela da je izdana zapovijed da se prije transporta ograde mjesta gdje su pali. Seoske žene čuvale su ta mjesta i palile svijeće za poginule.
Neke od njih rekle su nam kako su na cesti uz polje pronašle i jednog dječaka koji je još 15-ak minuta nakon pada na zemlju pokazivao znakove života. Koliko su znali i mogli, trudili su se pružiti mu pomoć, ali je dijete ubrzo ipak izdahnulo. Sjećaju se i jedne žene kojoj su u rukama pronašli travu iščupanu s mjesta gdje je pala. Niti njoj nije bilo pomoći. Posebno pamte i trag, poput onog kakav ostaje u snijegu, koji je još dugo ostao utisnut u zemlju gdje je snažno udarilo tijelo jedne od putnica.
Posebno potresno iskustvo, koje je i tada zabilježeno u tjedniku Arena, proživjela je
Marija Ćuća iz Gaja. Tada trudna žena prala je rublje na dvorištu, u jednom trenu se pomaknula metar, dva i na mjesto gdje je dotad stajala pala je avionska stolica s mrtvom ženom u njoj. Prošle su 32 godine, a Marija ovu scenu vidi jasno kao i nekada.
- Odmah sam pala u nesvijest kada sam je ugledala. Ali brzo sam došla k sebi i odmah joj prišla. Bila je mlada, krasno obučena i vrlo lijepa žena. Nikada neću zaboraviti njezino lice... kao da me još uvijek gleda - zaridala je starica pričajući nam svoj doživljaj.
No, iako to u Gaju nitko ne želi otvoreno priznati, tamo je bilo i onih kojima je s neba, osim tuge i smrti, pala i neočekivana zarada. Većina Turaka u avionu koji se stropoštao zapravo su bili šverceri koji su za kruh zarađivali preprodajući raznu robu u Njemačkoj. Seljani pričaju da gotovo nije bilo trupla na koje su naišli a da u čarapama ili podstavama nije krilo gomile zlata i novca. Torbe su im bile pune skupih tkanina i robe kakvu si je tada u bivšoj državi rijetko tko mogao priuštiti. Iako je strašno i za pomisliti, bilo je ljudi koji su dio ovih stvari žrtava ipak zadržali za sebe.
Franjo Habijanec tvrdi da su u vatrogasni dom donesene i vreće pune novca, ali ni za što od toga ne zna gdje je u konačnici završilo. Pokušavajući u selu naći bilo što od tih stvari ili uspomena na tragediju, potraga je naglo zapala u škripac jer smo ipak zagrebali u temu o kojoj se tamo nerado priča. Jedino što smo na kraju otkrili bila je jedna turska lira koja je udarila u krov Valenta i Marice Brlečić, a oni su je sačuvali kao podsjetnik na dan nesreće.
Za nagradu zbog sudjelovanja u akciji čišćenja, gajski DVD na kraju je od vlasti u Zagrebu na dar dobio olupinu aviona. Ubrzo su je kao staro željezo prodali nekim Romima iz Podravine i za dobiveni novac obnovili stari dom.
Prorijeđena šuma na mjestu pada aviona i onaj križ jedina su uspomena na taj događaj. Vremešni Drago Gašparić pokazao nam je lokaciju nesreće i pritom ispričao kako su neki seoski majstori i ovu olupinu ubrzo opelješili.
Navodno je na cijeni slupanog aviona prednjačila hidraulika koja je završila u raznim radionicama u okolici. Muzej ili barem neku vrstu spomenika ni jedno od ovih mjesta nije dobilo, a već odavno tamo ne svraćaju niti obitelji poginulih. Tek ponekad neki avanturist prošeće šumom i poljima zagledan u zemlju, valjda pokušavajući pronaći nešto od ostataka.
Prema rezultatima višegodišnje istrage, za okolnosti zbog kojih je došlo do sudara aviona krivi su bili kontrolori leta u Zagrebu. Danas pokojni Gradimir Tasić zbog toga je osuđen na sedam godina zatvora, no kazna mu je kasnije prepolovljena pod pritiskom kolega kontrolora koji su potpisivali peticiju pravdajući ga teškim uvjetima rada i premorenošću. U istrazi koju je vodio prof. Zdravko Bukljaš utvrđeno je da je došlo do nerazumijevanja između Tasića i Bojana Erjavca prilikom izdavanja dozvola za promjenu visine na kojoj je letio avion Inexa. Tasićev nadređeni u to vrijeme Mladen Hochberger kasnije je priznao da unatoč svim okolnostima upravo njegov mlađi kolega snosi najveću odgovornost za tragediju.
Krešimir Raguž
Na 10 tisuća metara iznad Vrbovca 10. rujna 1976. zbog pogreške Kontrole zračnog prometa u Zagrebu sudarili su se avion British Airwaysa, koji iz Londona letio za Istanbul, i DC-9 Inex-Adria Avioprometa na letu iz Splita za Köln-Bonn. Domaći avion koji je prevozio njemačke turiste pao je i izgorio u šumi.
| Vidjele smo avion koji pada i raspada se. Utrčale smo u kuću i sve je padalo po nama, krovu i dvorištu. Bilo je poput kiše, sjeća se Marica Brlečić
|
Odjednom je grunulo
Baš nekako u danima kada će se u Vrbovcu obilježiti godišnjica ovog događaja gotovo da nema televizijskog dnevnika ili vijesti koji svakodnevno ne prenose informaciju o padu nekog aviona u svijetu. Gledati potresne snimke tragedije Spanairove letjelice u Madridu, kada su desetine putnika skončale u njezinoj buktinji, ili olupinu mlažnjaka koji se raspao nad Kavkazom zasigurno nikome nije lako. Iako na sreću ipak malobrojne, zrakoplovne nesreće u čovjeku izazivaju neki poseban strah.Razlog za to jednostavan je; rijetki su oni koji ih prežive. A koliko je istinski teško ove snimke gledati ljudima koji su pad zrakoplova, i to doslovno u vlastito dvorište, i sami doživjeli te kako su nakon toga uopće uspjeli ostati pri zdravoj pameti - odgovor na ta pitanja zamolili smo mještane Gaja i Dvorišća. Prisjećajući se godišnjice ove tragedije, svi su se oni bespogovorno složili kako tužniji dan njihov kraj ne pamti. Marica Brlečić iz Gaja ispričala je kako je s jednom susjedom uopće shvatila da se iznad njihovih glava odigrava prava drama.
- Sjedile smo u kući i spremale se u polje. Odjednom je nešto grunulo i mi smo istrčale vidjeti je li možda počelo grmjeti. Kad ono... na nebu iznad nas, jasno kao što vas sad vidim, avion koji se vrti, pada i raspada. Uplašile smo se, što smo mogle, i odmah utrčale u kuću. Ubrzo je počelo padati po nama, po krovu i dvorištu. Kao kiša... udaralo je na sve strane i nismo znale što je. Čim se smirilo, izišle smo... Nije to bila kiša. Po nama su padali ljudi, torbe, sjedalice iz aviona - prisjetila se Marica trenutka koji još i danas nerijetko zna sanjati. Kada god joj se te slike pojave pred očima, ona se prekriži.
|
|
Jednako kao što je učinila i nad tijelom jedne male, kazat će, prelijepe djevojčice koju je tada pronašla blizu svoje kuće. Iako nije poznato učine li isto i kontrolori zračnog prometa iz Zagreba čijom je pogreškom i došlo do tragedije, nema sumnje da je onima od njih koji su još uvijek živi približavanje godišnjice nesreće svakako mučan trenutak. No, u usporedbi s ljudima u Gaju i Dvorišću, ti kontrolori zapravo istinske posljedice svoje pogreške nisu nikada mogli u cijelosti doživjeti. Zanimljivo je kako obična seljačka logika u ovom slučaju daje precizno objašnjenje istoga.
Sačuvao ih alkohol
Naime, u Gaju su nas upozorili na činjenicu da gotovo nema televizije u svijetu koja će ikada pokazati one najgore snimke s mjesta avionske nesreće. Što iz pijeteta prema poginulima, a što zato što nema normalnog čovjeka koji bi mogao podnijeti zastrašujuće prizore posljedica takve nesreće. U navedenim selima izbora nije bilo. Franjo Habijanec, tadašnji predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Gaju koje je bilo zaduženo za skupljanje ostataka ljudskih tijela, prisjetio se kako je samo alkohol njegove ljude sačuvao od toga da ne polude.| Gajski DVD je kao nagradu za sudjelovanje u spašavanju dobio olupinu aviona, ali ju je ubrzo prodao kao staro željezo Romima iz Podravine
|
Neke od njih rekle su nam kako su na cesti uz polje pronašle i jednog dječaka koji je još 15-ak minuta nakon pada na zemlju pokazivao znakove života. Koliko su znali i mogli, trudili su se pružiti mu pomoć, ali je dijete ubrzo ipak izdahnulo. Sjećaju se i jedne žene kojoj su u rukama pronašli travu iščupanu s mjesta gdje je pala. Niti njoj nije bilo pomoći. Posebno pamte i trag, poput onog kakav ostaje u snijegu, koji je još dugo ostao utisnut u zemlju gdje je snažno udarilo tijelo jedne od putnica.
Žena u avionskoj stolici
Posebno potresno iskustvo, koje je i tada zabilježeno u tjedniku Arena, proživjela je
Marija Ćuća iz Gaja. Tada trudna žena prala je rublje na dvorištu, u jednom trenu se pomaknula metar, dva i na mjesto gdje je dotad stajala pala je avionska stolica s mrtvom ženom u njoj. Prošle su 32 godine, a Marija ovu scenu vidi jasno kao i nekada.
- Odmah sam pala u nesvijest kada sam je ugledala. Ali brzo sam došla k sebi i odmah joj prišla. Bila je mlada, krasno obučena i vrlo lijepa žena. Nikada neću zaboraviti njezino lice... kao da me još uvijek gleda - zaridala je starica pričajući nam svoj doživljaj.
No, iako to u Gaju nitko ne želi otvoreno priznati, tamo je bilo i onih kojima je s neba, osim tuge i smrti, pala i neočekivana zarada. Većina Turaka u avionu koji se stropoštao zapravo su bili šverceri koji su za kruh zarađivali preprodajući raznu robu u Njemačkoj. Seljani pričaju da gotovo nije bilo trupla na koje su naišli a da u čarapama ili podstavama nije krilo gomile zlata i novca. Torbe su im bile pune skupih tkanina i robe kakvu si je tada u bivšoj državi rijetko tko mogao priuštiti. Iako je strašno i za pomisliti, bilo je ljudi koji su dio ovih stvari žrtava ipak zadržali za sebe.
|
|
Franjo Habijanec tvrdi da su u vatrogasni dom donesene i vreće pune novca, ali ni za što od toga ne zna gdje je u konačnici završilo. Pokušavajući u selu naći bilo što od tih stvari ili uspomena na tragediju, potraga je naglo zapala u škripac jer smo ipak zagrebali u temu o kojoj se tamo nerado priča. Jedino što smo na kraju otkrili bila je jedna turska lira koja je udarila u krov Valenta i Marice Brlečić, a oni su je sačuvali kao podsjetnik na dan nesreće.
Za nagradu zbog sudjelovanja u akciji čišćenja, gajski DVD na kraju je od vlasti u Zagrebu na dar dobio olupinu aviona. Ubrzo su je kao staro željezo prodali nekim Romima iz Podravine i za dobiveni novac obnovili stari dom.
Meta avanturista
U selu Dvorišće, na čijem je rubu u višesatnom plamenu skončao Inexov avion, još je manje onih koji se sjećaju tragedije nego u Gaju.Prorijeđena šuma na mjestu pada aviona i onaj križ jedina su uspomena na taj događaj. Vremešni Drago Gašparić pokazao nam je lokaciju nesreće i pritom ispričao kako su neki seoski majstori i ovu olupinu ubrzo opelješili.
Navodno je na cijeni slupanog aviona prednjačila hidraulika koja je završila u raznim radionicama u okolici. Muzej ili barem neku vrstu spomenika ni jedno od ovih mjesta nije dobilo, a već odavno tamo ne svraćaju niti obitelji poginulih. Tek ponekad neki avanturist prošeće šumom i poljima zagledan u zemlju, valjda pokušavajući pronaći nešto od ostataka.
Prema rezultatima višegodišnje istrage, za okolnosti zbog kojih je došlo do sudara aviona krivi su bili kontrolori leta u Zagrebu. Danas pokojni Gradimir Tasić zbog toga je osuđen na sedam godina zatvora, no kazna mu je kasnije prepolovljena pod pritiskom kolega kontrolora koji su potpisivali peticiju pravdajući ga teškim uvjetima rada i premorenošću. U istrazi koju je vodio prof. Zdravko Bukljaš utvrđeno je da je došlo do nerazumijevanja između Tasića i Bojana Erjavca prilikom izdavanja dozvola za promjenu visine na kojoj je letio avion Inexa. Tasićev nadređeni u to vrijeme Mladen Hochberger kasnije je priznao da unatoč svim okolnostima upravo njegov mlađi kolega snosi najveću odgovornost za tragediju.
Nesporazum kontrolora doveo do tragedije
|
Krešimir Raguž