U osamdesetoj godini života preminuo je Josip Joža Vrhovec, jedan od najznačajnijih i najintrigantnijih hrvatskih političara druge polovice dvadesetog stoljeća, iz vremena socijalističke vladavine.
Kao dječak iz zagrebačke radničke obitelji vrlo rano se uključuje u komunistički pokret. Nakon uspostave socijalizma ostaje u strukturama vlasti te postupno gradi političku karijeru. Počinje kao dopisnik Vjesnika (što se tada, krajem 50-ih i u 60-ima, moglo smatrati i političkom funkcijom) iz Londona i New Yorka, a dva je puta glavni urednik tih, tada politički i ideološki najjačih hrvatskih novina. To mu je i bila najbolja odskočna daska za političku karijeru.
Tijekom Hrvatskog proljeća bio je na "drugoj strani", politički protivnik tadašnjih hrvatskih političkih vođa Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala. Njihovim padom i na valu antiproljećarske histerije počinje njegov meteorski uspon u komunističkoj hijerarhiji, mada će u kasnijim istupima naglašavati da je samo bio idejni sljedbenik Titove politike i koncepcije.
Bio je u vodstvu partije koja je provodila tih godina rigidnu politiku čistki i političkih sudskih procesa. Kasnije će u jednom razgovoru s Perom Zlatarom reći kako se kriza 1971. godine "morala riješiti" i to "najoštrijim političkim sredstvima, ali bez represivnih mjera".
Zbog činjenice da je proglašen jednim od vinovnika propasti Hrvatskog proljeća, dugo je bio jednim od omraženijih hrvatskih političara. Tada je mislio da stoji na Titovim stajalištima očuvanja Jugoslavije kroz očuvanje socijalizma, što je zapravo bila Kardeljeva misao, a to je, po njemu,
koncept "maspoka", kako je u ideološkom slengu nazivano Hrvatsko proljeće.
|
Doduše, reći će da je njegovo hrvatstvo bilo neupitno, ali "nikada nisam bio nacionalist". Ostao je na liniji Tita, koji mu je bio i ostao uzorom, kojeg se nikada nije odrekao, a i Tito ga je prigrlio. Tako je 1974. godine postao član Predsjedništva CK SKJ, a 1978. i Titovim (zadnjim) ministrom vanjskih poslova.
Ta je činjenica izazvala prilično nezadovoljstvo u određenim partijskim krugovima koji su ga optuživali da je prozapadno orijentiran, a poznato je da se zbog svojeg koncepta vanjske politike sukobljavao s Raifom Dizdarevićem, također jednim od kreatora jugoslavenske vanjske politike. Na summitu nesvrstanih u Havani 1979. odigrao je važnu ulogu u sprečavanju kubansko-vijetnamske zavjere da se nesvrstani pokret prikloni sovjetskom bloku.
No, podržao je Ustav 1974. godine, i s vremenom će biti njegov žestoki branilac. Tako će biti jedan od prvih hrvatskih političara koji će početi zamjećivati krizu koja je počela potresati Jugoslaviju i njezin socijalistički sustav, a kao glavnog nositelja sukoba označit će velikosrpske tendencije izražene u Memorandumu SANU i pojavi Slobodana Miloševića.
I tada, kao jedan od neomiljenih političara, ostaje dosljedan svojoj titoističkoj viziji te se među prvima otvoreno suprotstavlja rastućem i jačajućem Miloševiću, a kao prvi hrvatski političar u promiloševićevskom tisku zadobiva apsurdni epitet "ustaše". Povod je bio njegova izjava kako se "Kraljevinu Jugoslaviju nije trebalo braniti", nakon čega je iz Beograda počela prava hajka na njega, kada je vjerojatno osjetio kao je bilo onima koje je on proganjao 1972. godine.
Posebno se osjetio uvrijeđenim kada ga na te izravne napade, čak do "titule" veleizdajnika, tadašnje hrvatsko partijsko rukovodstvo nije branilo, već je samo šutjelo. No, kako su tada već tinjali unutarpartijski sukobi u Hrvatskoj, takav se potez može protumačiti preslagivanjem snaga na hrvatskoj partijskoj sceni. Tako da mu, kažu neki njegovi poznanici, nije uspjelo da na tom valu postane hrvatskim čovjekom odluke te predvodnikom novih odnosa u Hrvatskoj i Jugoslaviji.
No u to vrijeme, dok boravi u Beogradu s kraja osamdesetih njegova politička moć i utjecaj polako slabe, u Zagrebu se pojavljuju nove političke mlađe snage - Račan, Domirović, Družić, a stara postproljećarska garda Bilić, Planinc i on polako gube pozicije. Kao član jugoslavenskog kolektivnog predsjedništva 1988. godine, na užas srbijanskih političkih krugova, susreće se s tadašnjim američkim predsjednikom Ronaldom Reganom, a iz zapisnika tog susreta vidljivo je kako je Vrhovec bio spreman na razgovor o demokratizaciji jugoslavenskog režima i uvođenju tržišnih principa ekonomije, pa čak i promjeni političkog sustava.
No, događaji su ga već pregazili i dok je on o tome tek razmišljao i "dopuštao u perspektivi", drugi su to već počeli provoditi. Nakon političkog umirovljenja živio je u Zagrebu, rijetko istupajući u medijima, ponekad naglašavajući svoju poziciju pred kraj karijere. Vrhovec svakako ulazi u red bitnih hrvatskih političara koji su kreirali i određivali političku sudbinu prostora. Vjerojatno nikada neće dobiti svoju ulicu u rodnom gradu, ali svakako ostaje njegov trag u hrvatskoj politici, koji nije jednoznačan.
Vlado Vurušić