Kako je stvaran sportski heroj

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 30.12.2007. u 15:17

Ovih je dana aktualna "prodaja" Luke Modrića, darovitog hrvatskog nogometaša za kojeg su zainteresirani neki od najbogatijih i najmoćnijih europskih klubova. Ne prestaju nagađanja hrvatskih, ali i europskih medija o tome u kojem će klubu zaigrati 22-godišnji vezni igrač Dinama i kolika će biti cijena njegova transfera. Unatoč nagađanjima da će još ove zime nastaviti karijeru u nekom od engleskih ili španjolskih klubova, Modrić,  kao što je jučer priopćeno iz Dinamova stožera, ostaje još jednu sezonu u Zagrebu,  na  veliko zadovoljstvo Dinamovih navijača.  Kad će i  u kojem stranom klubu zaigrati Modrić, tek će se vidjeti.  Time će se još baviti i hrvatski i svjetski mediji.

Vrijeme je za rekapitulaciju karijere najtalentiranijeg nogometaša koji se pojavio od kada je formirana Hrvatska nogometna liga.

Dida Luka cestar

Lukina je obitelj iz Modrića, zaselka Zatona pokraj Obrovca, a to je dalmatinsko selo smješteno na kršovitim obroncima Velebita južno od vrha Sv. Rok. Djed nogometaša Luke, također Luka, bio je cestar koji je radio na održavanju stare državne ceste koja je povezivala Dalmaciju i Liku preko Obrovca i Sv. Roka. Stipe Modrić, nogometašev otac, rođen je u kući koja je u vlasništvu državnih cesta, oko kilometar udaljenoj od Sv. Roka.

Roditelji nogometaša Luke do početka srpske agresije radili su u obrovačkim socijalističkim poduzećima. Mali Luka, iako rođen u Zadru, kao dječak je, do svoje šeste godine, živio na padinama Velebita. Mještani se šale da u takvim uvjetima mogu preživjeti samo Modrići i poskoci.

Na okupiranom području

Obitelj Luke Modrića 1991. se zatekla na okupiranom području na kojem su razulareni pripadnici srpskih vojski, JNA i vojske "krajine", započeli provoditi neviđeni teror nad Hrvatima koji nisu uspjeli pobjeći. Nakon što su kod Maruna ubili šestoro staraca, četnici su 18. prosinca 1991. ubili i starog Luku Modrića, djeda poznatog nogometaša koji je za blagom otišao petstotinjak metara od kuće. U tom trenutku primijetile su ga srpske patrole i bez ikakva razloga izrešetale rafalima.

- Kad smo taj dan čuli rafale, pomislili smo na najgore, da su opet nekog ubili. Tražili smo starog Luku koji je otišao za blagom i pronašli ga mrtvog. Nakon pokopa, roditelji i mali Luka nekako su uspjeli prijeći u Zadar. Čim su izišli, odmah su im zapalili kuću - kaže Stanko Modrić, bliski rođak obitelji Modrić kojem su samo desetak metara od kuće u njihovim Modrićima četnici 8. ožujka 1992. ubili brata, iz zasjede, predvečer.

Kad su se, pak, kao izbjeglice pojavili u Zadru, mali Luka i njegovi roditelji dobili su smještaj u hotelu Iž. Stipe Modrić uskoro je kao mehaničar pronašao posao u Hrvatskoj vojsci i, kako je hotel Iž blizu stadiona NK Zadar, sina je upisao u nogometnu školu. Tako se život za obitelj Modrić, unatoč ratu i neimaštini, počeo normalizirati. Prvi trener plavokosog dječaka u NK Zadar bio je Davorin Matošević, danas stari gospodin koji se rado prisjeća dječaka Luke.

- Radio sam godinu dana s djecom, među kojom je bio i mali Luka, kojeg je otac 1992. upisao u našu školu nogometa. Mali je bio uplašeno dijete, ali sam brzo primijetio da mu se lopta 'lijepi' za nogu. Kako je bio malen i nejak, stalno smo pričali o tome hoće li narasti ili neće. Ne može se nikad pouzdano reći tko će biti veliki igrač. Ono što je Bog dao u genima, to ostaje, a rad to oplemeni. Luka je na ćaću Stipu koji je također nizak, ali je čvrst. Stipe je igrao u Obrovcu, u NK Rudar, a do prije dvije godine igrao je za NK Jasenice i bio njihov najbolji nogometaš - kaže Davorin Matošević koji se danas ne može načuditi tomu "koliko je Luka jak u duelima".

Najvažniji čovjek u karijeri

Nakon Matoševića, Luku je trenirao Miodrag Miško Paunović, nekadašnji igrač Zadra i Partizana, koji je s Lukinom generacijom 1995. na jednom turniru u Italiji osvojio drugo mjesto.

No Paunović je, prema odluci tadašnjeg šefa omladinske škole Tomislava Bašića, preuzeo stariju generaciju, a Bašićev sin Domagoj započeo je raditi s generacijom Luke Modrića.

- Tomislav Bašić svojem je sinu Domagoju omogućio da trenira djecu jer se nadao da će ga tako spasiti od ulice - napominje Matošević.

I Tomo Bašić, Mamićev čovjek iz Zadra i vjerojatno najvažniji čovjek u Modrićevoj karijeri, rado je pristao pričati o počecima karijere danas poznatog nogometaša, naglašavajući svoje i zasluge svojeg pokojnog sina. Bašić o zaslugama drugih, s obzirom na to da je u sudskom sporu s NK Zadrom, ne želi razgovarati. Bašić rado pokazuje fotografiju na kojoj su njegov sin Domagoj kao trener te Luka Modrić i Grgurević, trenutačno igrač zaprešićkoga Intera.

- Moj je sin Domagoj Lukin prvi trener, ali su s Lukom radili i drugi treneri. Dečki iz njegove generacije išli su igrati i za druge ekipe pa su s njim dolazili u doticaj i drugi treneri, poput Matoševića i Paunovića - kaže Bašić.

- Luka je bio predodređen za to da postane vrhunski igrač, no ljudi su u to vrijeme krivo zaključivali jer je bio fizički slab. Kao takav, nekima nije pasao, jer su mislili da igrači moraju imati fizičke predispozicije kako bi igrali vrhunski nogomet. Luka je dokazao suprotno - dodao je.

Kad su imali desetak godina, Luka Modrić i Mario Grgurević bili su na probi u Hajduku.

- Bili su s Hajdukom na nekim turnirima u Italiji, ali ih nisu prepoznali kao kvalitetne igrače. U Hajduku su mislili da dječaci nikamo neće otići - nastavlja Bašić koji je bio ljutit na Modrićeva oca jer su dječaci "na izlet" u Hajduk išli bez njegova znanja, odnosno bez znanja kluba.

Zanimljivo je, međutim, da Hajduk ni poslije nije primijetio Modrića, kad je, primjerice, 1996. odigrao zapažene uloge na turnirima poput Hajdukova turnira Sveti Dujam 1996. i nekih turnira u Kninu. Pa ipak, unatoč Bašićevim surovim metodama u odgajanju igrača, čini se da je jedan njegov potez bio ključan za Modrićevu karijeru.

- Nakon završetka osnovne škole - nastavlja Bašić - Modrića i Grgurevića odveo sam Zdravku Mamiću koji je imao privatnu agenciju. Do tada Mamića nisam ni poznavao, o njemu sam samo bio čitao. Njegovi ljudi, skauti, nigdje nisu primijetili Modrića. Ne znam zašto, ali Mamić je meni vjerovao, uzeo je Modrića 'na neviđeno'. Smatrao sam da taj momak, Luka Modrić, kao i Grgurević, može uspjeti u nogometu - kaže Bašić. Grgurević, pak, nije završio u Dinamu nego u Hajduku, zahvaljujući intervenciji Ivana Buljana.

Bajlo protiv Dinama

Nakon Modrićeva uspjeha, Bašić je razmišljao i o njegovim motivima, koje pronalazi u siromaštvu. Obitelj je, kaže Bašić, bila toliko siromašna, da mu otac nije mogao kupiti ni štitnike za noge, "kostobrane" u nogometaškom žargonu, nego mu ih je sam izrađivao.

- Modrić nije imao čak ni 'kostobrane', njegov otac nije imao novca, bili su izbjeglice. No otac mu se dosjetio da napravi 'kostobrane' od daščica. Sačuvao sam ih. Na taj sam način htio sačuvati priču o 'kostobranima', vjerovao sam da će Luka postati veliki igrač. Možda je motiv našao u toj bijedi i teškoćama koje su ga pratile. Možda su se u njemu rodili revolt i želja za uspjehom. Ne znam je li ga to poticalo, ali sam uvjeren u to da to ima krupan značaj u razvoju čovjeka, mentalnom i fizičkom - tvrdi Bašić.

Modrićev prelazak iz NK Zadarcomerca, kojim je zapravo upravljao zadarski tajkun Ante Jurjević, u Dinamo, nije, međutim, išao glatko. U klubu su bili i ljudi koji su htjeli zaštititi interese zadarske nogometne zajednice.

Modrićevu odlasku u Dinamo nakon završene osnovne škole 2000. godine oštro se protivio Josip Bajlo, sadašnji sportski direktor NK Zadar. Zašto?

- Nisam htio potpisati te papire pa sam zbog toga imao spor s tadašnjim vlasnikom kluba Jurjevićem koji je, uz Modrićeve roditelje, na mene vršio strahovit pritisak. Zbog toga smo bili u sukobu. Ja sam htio zadržati malog Modrića, ali nisam mogao. Njegovi su roditelji rekli da se sele, da mu je otac djelatna vojna osoba, što je istina, pa ga zbog toga, prema propozicijama nogometnog saveza, nisam mogao zadržati. Međutim, oni se nisu odselili iz Zadra. Znao sam da će tako biti. Nisam Jurjevića mogao nagovoriti na to da Luka igra još dvije godine za naše juniore, da zaigra za prvu momčad i da tek tad počnemo otvarati vrata Dinamu ili Hajduku. U tom bismo slučaju imali veći profit. Zadnje dvije godine koje nogometaš provede u klubu tad su se valorizirale s po 20.000 maraka, a ovako smo dobivali po 3000 na osnovu toga što je bio kod nas. Sad se, pak, svaka godina vrednuje po 20.000 eura. Da je Modrić, nakon što je kao dijete 10 godina proveo u NK Zadar, igrao u našoj seniorskoj ekipi dvije-tri godine, klub bi, umjesto 12.000 maraka, danas dobio 350.000 eura odštete - ljutito ističe Bajlo. Utjecaj Jurjevića na događaje u klubu prestao je 2000., kad je skupština kluba vratila staro ime NK Zadar, a on prestao biti sponzor kluba.

Mali duge plave kose

Bajli nije drago što je, na kraju, NK Zadar gubitnik u cijeloj priči, ali mu je drago što je Modrić uspio. O talentu "najtraženijeg europskog igrača" govori samo biranim riječima.

- Ima takozvani periferni vid i osjećaj za kontakt s igračem. Čudo je kako Modrić izbjegne kontakte. Ima igrača koji bi ga htjeli faulirati, ali to još nikome nije uspjelo, on se uvijek odmakne, ima oči otraga - kaže Bajlo koji se ne može načuditi ni tomu da nitko iz Hajduka nije primijetio Modrića.

- Mene šef restorana u Hajdukovoj kući 2000. godine pita gdje je mali plavi duge kose iz NK Zadar, ali se ljudi iz struke nisu raspitivali za njega - dodaje Bajlo koji vjerojatno zna odgovore na takva pitanja, ali ih ne želi javno izgovarati. (Modrići su bili presiromašni da bi njihova sina netko primijetio, op. a.)

Kad je 2000. došao u Zagreb, mladi je Modrić potpisao stipendijski ugovor i iznajmio stan. Najbolji prijatelji, također nogometaši Dinama, bili su mu Hercegovci, Davor Landeka i Ivica Džidić.

- Nas smo trojica bili ekipa, najviše smo vremena provodili zajedno. U Zagrebu smo živjeli u istom kvartu, na Ravnicama, hranili smo se u Dinamovu restoranu, nakon što smo potpisali stipendijski ugovor - priča Ivica Džidić, nogometaš mostarskog Zrinjskog i bivši Modrićev suigrač u juniorima Dinama.

- Luka je godinu mlađi od mene. Trener Štef Deverić u našu je ekipu pozvao nekoliko mlađih igrača, Modrića, Ćalu i Cindrića, pa smo 2001. godine krenuli zajedno. Dvije smo sezone igrali zajedno i bili smo uspješni. Za juniore Dinama igrali smo dvije godine i osvojili kup. Igrali smo i za mladu momčad Dinama, koju je vodio Ilija Lončarević. I u toj smo ligi bili prvi. Isti smo dan 2001. potpisali profesionalni ugovor za Dinamo - prisjeća se Džidić. Odlazak u Hercegovinu

Međutim, 2003. godine Džidić, Landeka i Modrić morali su na posudbu u NK Zrinjski. Iako je to zapravo značilo da ih se Dinamo želi riješiti, mladi i talentirani igrači nisu gubili volju. Odlučili su svojom igrom spasiti Zrinjski od ispadanja iz prve lige BiH.

- Dinamo je kontaktirao sa Zrinjskim. Dobili smo ponudu za posudbu. Ja sam Mostarac pa mi to nije toliko teško palo. Kad smo krenuli u Hercegovinu, rekao sam Luki da se ne brine, da sam ja iz Mostara i da mu nitko ništa ne smije. Kad su ga navijači prvi put vidjeli, govorili su da neće uspjeti, bojali su se da će ga udarati zato što je nizak. Osim nas trojice, u Zrinjski je došao i Leonard Barnjak iz Zadra, koji se vratio, a nas smo trojica ostali. Godinu smo dana igrali zajedno - nastavlja Džidić. S nima je u Mostar otputovao i Stjepan Deverić, bivši igrač Dinama, a danas trener NK Lokomotive. Deverić je bio trener Zrinjskog u sezoni 2003./04.

- Mlađe smo igrače uvijek, na neki način, poticali da iz Dinama odu u druge klubove na posudbu. Praksa je da se igrači šalju na kaljenje. Svi su bili na posudbi, i Bišćan i Šokota, i Ćorluka i Da Silva. Svi su oni prošli taj put kaljenja, zapravo stjecanja iskustva. Kako je NK Dinamo surađivao sa Zrinjskim, na posudbu su otišla tri naša juniora. Za njih je to bilo zanimljivo s obzirom na to da su prvi put igrali u prvoj ligi. Htjeli smo vidjeti mogućnosti Luke Modrića te Landeke i Dždića, koji još igraju u Zrinjskom - kaže Deverić. Njegov je zadatak bio spasiti Zrinjski od ispadanja iz Premier lige.

Suci koji ne vide

- Iako Zrinjski nije bio moćan financijski i igrački kao sad, dobro smo igrali. Bilo nam je bitno ostati u ligi, a napravili smo i više od planiranog. To smo ostvarili mnogo prije kraja prvenstva. Praktički, i Đidić i Landeka su bili među boljima u toj momčadi, a Luka Modrić bio je proglašen igračem godine. Igrati bez njega bilo je nezamislivo - kaže Deverić. Prema njegovu mišljenju, Modrić je očvrsnuo igrajući u ligi u kojoj se igra vrlo oštro.

- Bosanskohercegovačka je liga bila takva da su sva gostovanja bila teška. Igra je gruba i suđenje ne štiti igrače. Trebalo je to, na neki način, preživjeti. Ondje se igra puno oštrije nego kod nas, gostovanja su neugodna, teška, svaka je utakmica kvalifikacijska. Onaj tko u BiH kiksa na domaćem terenu, već je u problemima - nastavlja Deverić i priznaje da mu je glavni igrač bio Modrić.

- Računao sam na njega, Džidića i Landeku. Modrić je na terenu bio pokretačka snaga i glavni organizator, često je bio igrač utakmice u momčadi.

Deverić iz Mostara nosi samo lijepe uspomene.

- Hercegovci su divni ljudi i Mostar je divan grad. Lijepo su nas primili. Kamo god da smo došli, bili smo dobrodošli, ljudima je bilo drago što nas vide, Luka je brzo postao miljenik navijača. Vjerujem da mu je bilo lijepo i ugodno - prisjeća se Deverić.

Na stadionima, posebno prilikom gostovanja, Modriću i njegovim suigračima nije bilo baš najugodnije, posebno kad se igralo protiv srpskih klubova.

- Prilikom gostovanja u Trebinju i Banjoj Luci, znali smo dobiti batine. Suci vide neke stvari, ali se prave da ih ne vide. Kad su domaćini u situaciji da mogu ispasti iz lige, služe se svim i svačim. Kako se Luku nogometaški nije moglo zaustaviti, dobivao je udarce, iako nije bio u posjedu lopte - kaže Džidić.

Osim jakih utakmica sa srpskim klubovimna, u pravilu se žestoko igra i sa sarajevskim klubovima. Svi se sjećaju Modrićeve najbolje utakmice iz proljeća 2004., kad je gotovo sam pobijedio NK Sarajevo.

- Sarajevo je te godine bilo jako, borilo se za prvaka, a nama su trebali bodovi za opstanak. Luka je odigrao utakmicu za pamćenje. Pobijedili smo 2:1. Za naše je vodstvo Luka sam uzeo loptu s centra i na kraju zabio gol. Najviše nam je pomogao tako što smo ostali u ligi, bio je najbolji igrač, vidjelo se da je za klasu bolji od svih nas - dodaje Džidić koji je s Modrićem često pričao o njegovoj "stabilnosti na terenu".

- Dosta smo razgovarali o tome, a on je najviše spominjao pokojnog trenera iz Zadra, Bašića. Luka mi je pričao da je kao mali puno radio na tome da u trenutku primanja lopte, kad mu je igrač iza leđa, napravi igrača viška. Kad prima loptu, Luka osjeća što mu se događa iza leđa. Kako vezni igrač na sebi uvijek ima igrača, teško je napraviti višak, a Luka to zna - kaže Džidić koji žali što Modrić nije ostao u Zrinjskome još jednu sezonu, jer su sljedeće godine bili prvaci BiH.

Borba za opstanak

Davor Landeka je, pak, s Lukom bio posebno blizak zato što su bili cimeri. Njih je najviše zaprepastilo to što suci ne mogu ili neće zaštititi nogometaše.

- Dobro smo se slagali, Luka je idealan cimer, nismo previše izlazili, stalno smo trenirali. Najteža su mi gostovanja bila u Banjoj Luci i Trebinju. Kad smo došli, sve nam je bilo strano, bili smo čuli da je liga surova, ali nismo očekivali takvu surovost. Mislim da je to Luki pomoglo u karijeri - kaže Landeka.

Bivši Modrićevi suigrači, osim nogometaških, hvale i njegove ljudske kvalitete.

- Luku cijenim više zbog toga što je veliki čovjek, nego zbog toga što je veliki igrač, on je uvijek isti, na terenu daje uvijek sve od sebe. Na utakmicama se uvijek trošio, davao je maksimum, bez obzira na to je li igrao u Zrinjskom, Dinamu ili u hrvatskoj reprezentaciji - naglašava Džidić.

Navijači Zrinjskog, Ultrasi, na kraju sezone zahvalili su Modriću na dobrim igrama te mu kao najboljem nogometašu prema njihovu izboru dodijelili pokal Trofej Šunjić. I današnji sportski direktor Zrinjskog, legendarni vezni igrač Hajduka Blaž Slišković, prisjeća se Lukinih godina u Zrinjskom:

- Mogle su se vidjeti Lukine kvalitete dok je igrao za Zrinjski, klub koji se borio za opstanak. Za klub je to bila prijelomna godina: ili će potonuti ili će uzeti mjesto koje mu pripada u BiH. Luka je igrački stasao, stekao je samopouzdanje, svjestan je svojih kvaliteta. Njemu je svejedno gdje igra, na Wembleyju ili u Zaprešiću ili pod Bijelim brijegom u Mostaru. Luka je skroman dečko. Za njegov uspjeh zaslužni su i pravi ljudi koji ga okružuju.

Trojica prijatelja, Modrić, Landeka i Džidić, dok su zajedno igrala za Zrinjski, nisu se mnogo zabavljala jer se Zrinjski borio za opstanak, a Štef Deverić nametnuo je zahtjevne treninge.

- Nismo baš puno izlazili te godine jer smo se borili za opstanak. U suprotnom, ljudi bi nas čudno gledali, skloni su zaključcima da nećemo postići dobre rezultate ako ćemo izlaziti - kaže Landeka.

U ljeto 2004. Luka se vratio u Dinamo, ali su ga htjeli vratiti u Zrinjski. Tomu se, međutim, usprotivio Đuro Bago, tadašnji pomoćni trener u Dinamu.

- Modrića su htjeli opet poslati u Mostar, Ćorluku također, iako nije imao ni ugovor s Dinamom. Urgirao sam kod Branka Ljaljka, tadašnjeg direktora NK Inter, da u klub primi Modrića, Ćorluku i Čalu. U Interu su zaigrali odlično i na kraju sezone bili drugi na ljestvici, iza Hajduka. Trener im je bio Srećko Bogdan - kaže Đuro Bago koji priče o kaljenju naziva bajkama za malu djecu.

- Danas se svi hvale da su Modrića i Ćorluku prepoznali kao vrhunske igrače, što nije točno. Da je Modrić bio vraćen u Zrinjski, vjerojatno bi ondje i ostao, poput Džidića i Landeke, koji su također izvrsni igrači, ali to nitko nije vidio - uvjereno će Bago.

Na redu je Europa

Lukini prijatelji Landeka i Džidić, igrajući za Zrinjski, osvojili su 2005. prvenstvo BiH.

Modrić je, uz Ćorluku i Čalu, zaigrao u Interu iz Zaprešića i bio jedan od najzaslužnijih za to što je klub na kraju sezone bio viceprvak Hrvatske. Nakon sezone provedene u Interu i uspješnog kaljenja, Luka Modrić je konačno zaigrao za prvu ekipu Dinama i poslije za hrvatsku reprezentaciju.

Za samo nekoliko godina Modrić je postao igrač za kojeg se zanimaju najbolji i najbogatiji europski nogometni klubovi.

U međuvremenu, neimaština je napustila kuću Modrića. Zdravko Mamić nedavno je roditeljima Luke Modrića kupio velik i luksuzan stan u zadarskoj Ulici Stjepana Radića. Glavni junak priče Luka Modrić odlazi pokoriti Europu.
Ivica Radoš

Izdvajamo