ZAGREB - Posebna vrsta ljudi tvori fanatičnu sljedbu genijalnog glazbenika
Franka
Zappe. To su uglavnom muškarci s uvrnutim smislom za humor, skloni ironiziranju svega i svačega, brbljavci s ukusom za “tešku umjetnost”... U taj fotorobot Zappina obožavatelja uklapa se i
Svjetlan Junaković, zagrebački kipar, slikar i ilustrator koji je svoju prošlogodišnju retrospektivu u Klovićevim dvorima nazvao po jednoj Zappinoj ploči, kompilaciji “Strictly Commercial”, a neke naslove svojih radova “prepisao” je s omota CD-a.
Godinu dana nakon zagrebačke retrospektive Junaković ima i veliku, monografsku izložbu u Italiji, u Palači umjetnosti u Napulju, koju je pak naslovio “Leteći cirkus”, otvoreno se naslanjajući na najpoznatiji leteći cirkus - onaj Montya Pythona. Ova godina je zapravo vrlo dobra za Junakovića. Napuljskoj izložbi je prethodila nagrada na Sajmu dječje knjige u Bologni, gdje je njegova slikovnica “Velika knjiga portreta” proglašena najljepšom na svijetu. Riječ je o doista izuzetnoj slikovnici, točnije bi bilo reći coffee table book u kojoj Junaković na lucidan, postmoderni, borgesovski način interpretira dio povijesti slikarstva kroz portrete životinja.
Upornost Izdavača je tražio nekoliko godina, nije se predavao, i na koncu je njegova knjiga postala hit i vrlo je hvaljena
Pa tako na glasovitom Rembrandtovu “Satu anatomije” gledamo žabe kako seciraju ljudsko tijelo, a na “Maratovu ubojstvu”
Jeana
Louisa Davida je priklana ptičica. Junaković je talijanski đak koji je studirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Breri, gdje se upisao nakon što su ga dva puta odbili u Zagrebu. Ove jeseni Junaković ipak dolazi na zagrebačku Likovnu akademiju, no ovoga puta kao docent koji će predavati ilustraciju. U Breri je završio zahvaljujući savjetu i pomoći Koste
Angela
Radovanija.
Želio samo studij kiparstva
- Nisam želio ništa drugo studirati osim kiparstva. Nakon što sam drugi put pao na prijemnom na Akademiji, revoltiran sam odlučio otići iz Jugoslavije. Tada je Kosta Angel Radovani, koji mi je pomagao da se pripremim za prijemni, odlučio porazgovarati s mojim roditeljima. Oni su rekli da će učiniti sve da mi pomognu. Još godinu dana sam se pripremao i onda sam uspio upisati tu glasovitu likovnu akademiju - prisjeća se Junaković koji je kroz cijelu svoju karijeru održao čvrstu vezu s Italijom, pogotovo nakon 1990., kada je tamo počeo objavljivati ilustracije i slikovnice.
Iako je svoju retrospektivu (ironično) nazvao “Strictly Commercial” (“zbog kolega koji mi često govore - ‘tebi je lako, ti radiš komercijalne stvari’”), Junakovićeve ilustracije izgledaju zapravo vrlo umjetnički. - Da ja radim nešto vrlo komercijalno, o tome bih šutio; moj pristup ilustraciji jest umjetnički. Ljudi mi znaju reći ‘ma lakše je raditi slikovnicu nego sliku’ a ja na to kažem - ako nešto želiš napraviti dobro, jednako je teško. Ilustracija je slika koja još nešto dodatno mora reći, imati neku metaforu, na još neki način treba komunicirati i to je razlikuje od slikarstva.
Junaković je vrlo plodan autor slikovnica; velik je broj priča drugih autora koje je ilustrirao ( Vladimir Nazor, Grigor Vitez, Karel Čapek, Sanja Lovrenčić, Arsen Dedić...), no i izuzetno je produktivan i kao sveobuhvatan autor (i teksta i slike) kao u slučaju nagrađivane “Velike knjige portreta”. Također, mnogo radi za strane izdavače, a u Hrvatskoj mu je Algoritam nedavno izdao čak četiri naslova. Zapravo, točno bi bilo reći da je knjiga omiljeni medij Junakovićeva umjetničkog izraza. - Slikovnice ne radim ni zbog velikih naklada ni zbog djece, nego ih radim zbog sebe - kaže, objašnjavajući kako vjeruje da će se u budućnosti broj knjiga smanjivati, no da nikada neće odumrijeti, baš kao što ni slikarstvo nije odumrlo s fotografijom i pokretnim slikama. - Mislim da je potrebno izdavačima nuditi knjige koje su neobične, koje su kao knjige toliko specifične da se ne mogu prebaciti u drugi medij.
Slučajno do remek-djela
Upravo takva neobična, specifična i originalna knjiga jest “Velika knjiga portreta”. - Knjiga je nastala sasvim slučajno. Predajući ilustraciju na jednom ljetnom tečaju i govoreći o slikarskim tehnikama, radio sam jednog nosoroga iz profila kojem su se studenti počeli smijati i rekli su mi da je nosorog isti ‘Federico da Montefeltra’ Piera della Francesce kojeg sam kasnije, u knjizi, napravio kao pingvina. Iz čiste znatiželje, želeći vidjeti mogu li kopirati druge slikarske tehnike, počeo sam raditi dalje, a kada sam ih imao nekoliko, počeo sam razmišljati o knjizi.
Ona je nastajala dvije godine, a uz slike sam stavio tekst koji je bio moja ‘životinjska parafraza’ tekstova iz udžbenika povijesti umjetnosti. Znam da je pomalo blesavo govoriti kako mi je bilo zabavno dok sam to radio, ali ja sam se doista super zabavljao. E, onda je nastupilo razdoblje kada sam jako dugo nudio tu knjigu izdavačima, sve dok nisam našao španjolskog izdavača. Proživljavao sam pravu krizu, te dvije, tri godine dok sam tražio izdavača jer sam znao da je to što sam napravio doista dobro. No u to vrijeme sam smislio i neke nove slikovnice poput ‘Tate u pidžami’ o tati koji je ostao bez posla. Naravno, taj tata je slikar jer je takva priča meni najbliža.
No, da se ne bi pogrešno shvatilo, Junaković je daleko od toga da bi bio jedan posve djetinjast lik. Jer, u njegovu opusu ima stvari i za velike. Osim ilustracija za novine, to se prvenstveno odnosi na njegove slike koje se bave erotikom, no opet na prilično komičan način. - Ne bih mogao raditi samo za djecu jer ja nisam tip koji bi mogao raditi samo jedan posao. Paralelno radim i ilustracije, skulpture, grafike, predajem...
Nisam tip ilustratora koji može poput zlatara ili filigrana po cijeli dan raditi ilustracije u nekoj maniri. A najveći nedostatak ilustracije je upravo manira u koju se ljudi često ulove. Meni više odgovara stalni kontakt s ljudimka, više bih volio raditi u pizzeriji, nego raditi na taj način. S tim da ipak ne bježim od prepoznatljivosti vlastitog rukopisa - gorljivo objašnjava Junaković koji se ilustracijom počeo baviti još kao klinac.
- U vrijeme dok sam još bio u srednjoj školi, Primijenjenoj, bio je aktualan Novi kvadrat. U to sam vrijeme dobio i neke poduke od Mirka Ilića. Počeo sam crtati stripove, a prvi sam objavio u Studentskom listu s nekih 17 godina i to mi je bilo super. U vrijeme Akademije malo sam zanemario ilustraciju, no onda sam s vremenom počeo raditi ilustracije za Školsku knjigu. Zapravo, uvijek sam bio tomu sklon. Nakon što sam prvi put izlagao na sajmu u Bologni, više iz tog ilustratorskog kruga nisam mogao (a ni želio) izaći jer sam imao puno poziva i mnogo posla.
Knjige sve manje nijansirane
Bauk novih medija nadvio se nad papirnatim izdanjima svega, i novina i knjiga... Hoće li posvemašnja digitalizacija i globalizacija, pitamo Junakovića, dokrajčiti ilustraciju i slikovnice kakve danas znamo?
- Pa to se najbolje vidi na primjeru sajma dječje knjige u Bologni. Danas sve knjige počinju nalikovati jedne drugima, briše se razlika između raznih kultura. Ja to vidim kao problem. Jer će rukopis kompjutora biti rukopis ilustracije. Nemam ništa protiv kompjutora, ali oni nude ograničen broj rješenja. Početkom devedesetih na sajmu se još uvijek osjećala razlika; mogao si razlikovati njemačku od talijanske ilustracije, rusku od francuske... Danas je to mnogo manje očito. No, ja sam mnogo više koncentriran na problem kako da ono što imam u glavi stavim na papir. Jer, ako počnem razmišljati o globalizaciji, neću više raditi.
Ovaj hiperproduktivni autor upravo radi na enciklopediji nepostojećih životinja, a dug je i popis knjiga i autora koje bi volio ilustrirati. - Mi smo mala zemlja pa se za neke stvari naši izdavači jako teško odlučuju, no volio bih raditi poeziju Dylana Thomasa.
Slavno djelo genija zlatne ere nizozemskog slikarstva u Junakovićevoj verziji zadržava glavnu radnju - proučavanje ljudske autonomije seciranjem tijela pokojnika - ali stručnjaci koji uče biologiju i medicinu više nisu ljudi, nego žabe
Pingvin, ne Federico da Montefeltro
Talijanski ranorenesansni slikar Piero della Francesca, koji se bavio i matematikom, osobito geometrijom, 1472. je portretirao vojvodu Urbina, Federica da Montefeltra.
Na tu je sliku studente podsjetio nosorog kojeg je iz profila orisao Junaković, na što je on uzeo tu sliku kao predložak za portret pingvina, i tako je počelo...
Maratova smrt - ali Marat kao ptičica
Neoklasicističko ulje na platnu Jacques-Louis Davida, jedna od najslavnijih umjetnina o francuskoj revoluciji, prikazuje Jean-Paul Marata, oštrog jakobinca kojeg je nasmrt izbola pripadnica umjerenije revolucionarne frakcije.
Junaković je ubijenu pticu postavio na mjesto radikalnoburžoaskog progonitelja starog poretka
Rimljanka s lutnjom preobražena u pticu
”Dugo vremena vjerovao sam da u Hrvatskoj neću naći portret neke životinje koji bih po kvaliteti i zanimljivosti mogao uvrstiti u svoju Veliku knjigu portreta.
Međutim, upravo nakon objavljivanja te knjige ugodno sam se iznenadio. Našao sam ovaj vrhunski portret ptice, malo remek-djelo hrvatskog slikarstva 19. stoljeća.
Ptica koja sjedi, u raskošnoj haljini, bogatoj koloritom i detaljima, svira lutnju, što samo naglašava njezinu ptičju ljubav prema glazbi i pjesmi. Tamnom podlogom umjetnik je istaknuo njezinu gracioznost.
Pojedini stručnjaci stoga tvrde da se radi o nekoj rimskoj ptici, međutim to nije dokazano.
I mali kuriozitet: slika je pronađena u dvostrukom dnu jedne stare bonbonijere koja je na poklopcu imala otisnutu manje uspjelu kopiju!”
Pavica Knezović Belan
Godinu dana nakon zagrebačke retrospektive Junaković ima i veliku, monografsku izložbu u Italiji, u Palači umjetnosti u Napulju, koju je pak naslovio “Leteći cirkus”, otvoreno se naslanjajući na najpoznatiji leteći cirkus - onaj Montya Pythona. Ova godina je zapravo vrlo dobra za Junakovića. Napuljskoj izložbi je prethodila nagrada na Sajmu dječje knjige u Bologni, gdje je njegova slikovnica “Velika knjiga portreta” proglašena najljepšom na svijetu. Riječ je o doista izuzetnoj slikovnici, točnije bi bilo reći coffee table book u kojoj Junaković na lucidan, postmoderni, borgesovski način interpretira dio povijesti slikarstva kroz portrete životinja.
Upornost Izdavača je tražio nekoliko godina, nije se predavao, i na koncu je njegova knjiga postala hit i vrlo je hvaljena
| Vraća se kao docent Na zagrebačkoj akademiji dvaput su ga bili odbili pa je završio elitnu Breru u Italiji, a u Zagrebu će predavati ilustraciju
|
Želio samo studij kiparstva
- Nisam želio ništa drugo studirati osim kiparstva. Nakon što sam drugi put pao na prijemnom na Akademiji, revoltiran sam odlučio otići iz Jugoslavije. Tada je Kosta Angel Radovani, koji mi je pomagao da se pripremim za prijemni, odlučio porazgovarati s mojim roditeljima. Oni su rekli da će učiniti sve da mi pomognu. Još godinu dana sam se pripremao i onda sam uspio upisati tu glasovitu likovnu akademiju - prisjeća se Junaković koji je kroz cijelu svoju karijeru održao čvrstu vezu s Italijom, pogotovo nakon 1990., kada je tamo počeo objavljivati ilustracije i slikovnice.
Iako je svoju retrospektivu (ironično) nazvao “Strictly Commercial” (“zbog kolega koji mi često govore - ‘tebi je lako, ti radiš komercijalne stvari’”), Junakovićeve ilustracije izgledaju zapravo vrlo umjetnički. - Da ja radim nešto vrlo komercijalno, o tome bih šutio; moj pristup ilustraciji jest umjetnički. Ljudi mi znaju reći ‘ma lakše je raditi slikovnicu nego sliku’ a ja na to kažem - ako nešto želiš napraviti dobro, jednako je teško. Ilustracija je slika koja još nešto dodatno mora reći, imati neku metaforu, na još neki način treba komunicirati i to je razlikuje od slikarstva.
Junaković je vrlo plodan autor slikovnica; velik je broj priča drugih autora koje je ilustrirao ( Vladimir Nazor, Grigor Vitez, Karel Čapek, Sanja Lovrenčić, Arsen Dedić...), no i izuzetno je produktivan i kao sveobuhvatan autor (i teksta i slike) kao u slučaju nagrađivane “Velike knjige portreta”. Također, mnogo radi za strane izdavače, a u Hrvatskoj mu je Algoritam nedavno izdao čak četiri naslova. Zapravo, točno bi bilo reći da je knjiga omiljeni medij Junakovićeva umjetničkog izraza. - Slikovnice ne radim ni zbog velikih naklada ni zbog djece, nego ih radim zbog sebe - kaže, objašnjavajući kako vjeruje da će se u budućnosti broj knjiga smanjivati, no da nikada neće odumrijeti, baš kao što ni slikarstvo nije odumrlo s fotografijom i pokretnim slikama. - Mislim da je potrebno izdavačima nuditi knjige koje su neobične, koje su kao knjige toliko specifične da se ne mogu prebaciti u drugi medij.
Slučajno do remek-djela
Upravo takva neobična, specifična i originalna knjiga jest “Velika knjiga portreta”. - Knjiga je nastala sasvim slučajno. Predajući ilustraciju na jednom ljetnom tečaju i govoreći o slikarskim tehnikama, radio sam jednog nosoroga iz profila kojem su se studenti počeli smijati i rekli su mi da je nosorog isti ‘Federico da Montefeltra’ Piera della Francesce kojeg sam kasnije, u knjizi, napravio kao pingvina. Iz čiste znatiželje, želeći vidjeti mogu li kopirati druge slikarske tehnike, počeo sam raditi dalje, a kada sam ih imao nekoliko, počeo sam razmišljati o knjizi.
Ona je nastajala dvije godine, a uz slike sam stavio tekst koji je bio moja ‘životinjska parafraza’ tekstova iz udžbenika povijesti umjetnosti. Znam da je pomalo blesavo govoriti kako mi je bilo zabavno dok sam to radio, ali ja sam se doista super zabavljao. E, onda je nastupilo razdoblje kada sam jako dugo nudio tu knjigu izdavačima, sve dok nisam našao španjolskog izdavača. Proživljavao sam pravu krizu, te dvije, tri godine dok sam tražio izdavača jer sam znao da je to što sam napravio doista dobro. No u to vrijeme sam smislio i neke nove slikovnice poput ‘Tate u pidžami’ o tati koji je ostao bez posla. Naravno, taj tata je slikar jer je takva priča meni najbliža.
No, da se ne bi pogrešno shvatilo, Junaković je daleko od toga da bi bio jedan posve djetinjast lik. Jer, u njegovu opusu ima stvari i za velike. Osim ilustracija za novine, to se prvenstveno odnosi na njegove slike koje se bave erotikom, no opet na prilično komičan način. - Ne bih mogao raditi samo za djecu jer ja nisam tip koji bi mogao raditi samo jedan posao. Paralelno radim i ilustracije, skulpture, grafike, predajem...
Nisam tip ilustratora koji može poput zlatara ili filigrana po cijeli dan raditi ilustracije u nekoj maniri. A najveći nedostatak ilustracije je upravo manira u koju se ljudi često ulove. Meni više odgovara stalni kontakt s ljudimka, više bih volio raditi u pizzeriji, nego raditi na taj način. S tim da ipak ne bježim od prepoznatljivosti vlastitog rukopisa - gorljivo objašnjava Junaković koji se ilustracijom počeo baviti još kao klinac.
- U vrijeme dok sam još bio u srednjoj školi, Primijenjenoj, bio je aktualan Novi kvadrat. U to sam vrijeme dobio i neke poduke od Mirka Ilića. Počeo sam crtati stripove, a prvi sam objavio u Studentskom listu s nekih 17 godina i to mi je bilo super. U vrijeme Akademije malo sam zanemario ilustraciju, no onda sam s vremenom počeo raditi ilustracije za Školsku knjigu. Zapravo, uvijek sam bio tomu sklon. Nakon što sam prvi put izlagao na sajmu u Bologni, više iz tog ilustratorskog kruga nisam mogao (a ni želio) izaći jer sam imao puno poziva i mnogo posla.
Knjige sve manje nijansirane
Bauk novih medija nadvio se nad papirnatim izdanjima svega, i novina i knjiga... Hoće li posvemašnja digitalizacija i globalizacija, pitamo Junakovića, dokrajčiti ilustraciju i slikovnice kakve danas znamo?
- Pa to se najbolje vidi na primjeru sajma dječje knjige u Bologni. Danas sve knjige počinju nalikovati jedne drugima, briše se razlika između raznih kultura. Ja to vidim kao problem. Jer će rukopis kompjutora biti rukopis ilustracije. Nemam ništa protiv kompjutora, ali oni nude ograničen broj rješenja. Početkom devedesetih na sajmu se još uvijek osjećala razlika; mogao si razlikovati njemačku od talijanske ilustracije, rusku od francuske... Danas je to mnogo manje očito. No, ja sam mnogo više koncentriran na problem kako da ono što imam u glavi stavim na papir. Jer, ako počnem razmišljati o globalizaciji, neću više raditi.
Ovaj hiperproduktivni autor upravo radi na enciklopediji nepostojećih životinja, a dug je i popis knjiga i autora koje bi volio ilustrirati. - Mi smo mala zemlja pa se za neke stvari naši izdavači jako teško odlučuju, no volio bih raditi poeziju Dylana Thomasa.
Slavno djelo genija zlatne ere nizozemskog slikarstva u Junakovićevoj verziji zadržava glavnu radnju - proučavanje ljudske autonomije seciranjem tijela pokojnika - ali stručnjaci koji uče biologiju i medicinu više nisu ljudi, nego žabe
Pingvin, ne Federico da Montefeltro
Talijanski ranorenesansni slikar Piero della Francesca, koji se bavio i matematikom, osobito geometrijom, 1472. je portretirao vojvodu Urbina, Federica da Montefeltra.
Na tu je sliku studente podsjetio nosorog kojeg je iz profila orisao Junaković, na što je on uzeo tu sliku kao predložak za portret pingvina, i tako je počelo...
Maratova smrt - ali Marat kao ptičica
Neoklasicističko ulje na platnu Jacques-Louis Davida, jedna od najslavnijih umjetnina o francuskoj revoluciji, prikazuje Jean-Paul Marata, oštrog jakobinca kojeg je nasmrt izbola pripadnica umjerenije revolucionarne frakcije.
Junaković je ubijenu pticu postavio na mjesto radikalnoburžoaskog progonitelja starog poretka
Rimljanka s lutnjom preobražena u pticu
”Dugo vremena vjerovao sam da u Hrvatskoj neću naći portret neke životinje koji bih po kvaliteti i zanimljivosti mogao uvrstiti u svoju Veliku knjigu portreta.
Međutim, upravo nakon objavljivanja te knjige ugodno sam se iznenadio. Našao sam ovaj vrhunski portret ptice, malo remek-djelo hrvatskog slikarstva 19. stoljeća.
Ptica koja sjedi, u raskošnoj haljini, bogatoj koloritom i detaljima, svira lutnju, što samo naglašava njezinu ptičju ljubav prema glazbi i pjesmi. Tamnom podlogom umjetnik je istaknuo njezinu gracioznost.
Pojedini stručnjaci stoga tvrde da se radi o nekoj rimskoj ptici, međutim to nije dokazano.
I mali kuriozitet: slika je pronađena u dvostrukom dnu jedne stare bonbonijere koja je na poklopcu imala otisnutu manje uspjelu kopiju!”
|
Rembrandt
|
 |
||
|
P. d. Francesca
|
 |
||
|
J.-L. David
|
 |
||
|
Vjekoslav Karas
|
|
Pavica Knezović Belan