PIŠE B. FABRIO

KOMENTAR JUTARNJEG Irsko ‘za’ gay braku bio je prosvjed protiv Crkve

    AUTOR:
    • Bisera Fabrio

  • OBJAVLJENO:
  • 27.05.2015. u 23:52

AFP

U tvrdoj vjerskoj utvrdi homoseksualnost je dekriminalizirana tek 1993., a razvod još kasnije

U subotu ujutro, dan poslije povijesnog referenduma u Irskoj, prvoga u svijetu na kojemu je izjednačeno gay partnerstvo s heteroseksualnim brakom, Crkva u Irskoj probudila se sa spoznajom da se nešto pod hitno mora mijenjati. Lideri Crkve jedne od najkatoličkijih nacija na svijetu pojavili su se na nedjeljnoj misi i rekli da bi se Crkva morala “suočiti sa stvarnošću” i krenuti novim putem, onim koji će uključivati, a ne isključivati.

Pukotina između vjerskog vrha i građana u Irskoj otvarala se već desetljećima i kulminirala je na ovom referendumu.

Irska je dugo slovila za vrlo konzervativnu državu; na vlasti su konzervativci, sjednice parlamenta počinju molitvom, radijske postaje puštaju zvuk crkvenih zvona, kontracepcija je bila zabranjena sve do 1985. a razvodi sve do 1996. godine, a i dan-danas abortus je dopušten samo u situaciji kad je majci ugrožen život.

Ovaj put na referendumu “za” nisu glasali samo uvjereni pobornici jednakosti, već i svi koji su odlučili na taj način prosvjedovati protiv stoljetno duge crkvene dominacije u svim dijelovima društva. Zato se rezultati ovog irskog referenduma s pravom mogu proglasiti i društvenom revolucijom. Stvari su se, preko noći, promijenile i irska Crkva je, čini se, spremna slušati ono što ljudi imaju za reći i slušati kako razmišljaju. Nije to nužno iz naglo probuđena razumijevanja, već više iz puke borbe za opstanak. A budući da se u narodu nakupilo nepravdi kroz koje je društvo prošlo samo zbog uplitanja klera i njihove sprege s politikom, u ključnom su trenutku odlučili iskazati građanski neposluh. Crkva dosad nije dovoljno okajala svoje grijehe i propuste. Prije nekoliko godina u Irskoj smo za Globus nekoliko dana radili priču o ljudima koje su svećenici Katoličke crkve u Irskoj seksualno zlostavljali dok su bili djeca. Na tisuće je zlostavljanih, na stotine zlostavljača. U trideset godina, samo ih je 11 procesuirano. Ostali su samo premješteni u druge župe. Među žrtvama s kojima smo se susreli u tmurnom, kišnom i tada krizom zahvaćenom Dublinu bili su većinom stari ljudi, pohabani od godina i iskustva koje su prošli.

Kad bi nam govorili o onome što su proživjeli, a već su toliko puta svoje iskustvo prevrtjeli u glavi, više nisu mogli ni plakati, suze su odavno presušile. Bila je to teška i mučna priča, ali ona koja se mora ispričati. Znali su to i naši sugovornici koji su ponovno proživljavali horor koji su kao djeca prolazili i jedino što su sada, gotovo na kraju života željeli bilo je da im netko iskreno kaže - oprosti. Ništa više od toga. Pismo isprike napisao je papa Benedikt XVI. 2010. godine, ali ono nije bilo dovoljno jako. Nije djelovalo dovoljno iskreno za ljude poput tih oštećenih irskih staraca.

No, sve su institucije - od Crkve pa do politike i pravosuđa - desetljećima bile u jakoj sprezi, toliko su se štitile međusobno, a Crkva je bila iznad svih, nedodirljiva, pa su svi ti zločini iz prošlosti ostali u prošlosti. I u glavama ljudi koji su ih proživjeli, zaključani poput demona koji će ih progoniti cijeli život.

Nikada nisam zaboravila starca koji je u Dublin došao iz svog sela samo da nam ispriča svoju priču, a hodao je jedva, na štakama. Dok se borio s dahom, na kraju grozne priče koju je prošao, rekao mi je: “To vam sada govori stari čovjek kojega vidite pred sobom. Ali, to što sam vam ispričao, događalo se dječačiću od sedam godina. Cijeli mi je život uništen zbog toga. Nikada mi nitko nije rekao - oprosti, nikada nisam mogao više živjeti, voljeti i ponašati se normalno jer su mi sve to oduzeli upravo oni kojima sam tada, kao dijete, najviše vjerovao.” Nije prestao vjerovati u Boga, ali je prestao vjerovati Crkvi.

Dogodilo se to da je u Irskoj bilo mnogo onih koji su poznavali nekoga tko je prošao ovu kalvariju. Ljubav Iraca i katoličke Crkve - iako se 85 posto stanovnika izjašnjava katolicima - počela je blijedjeti, opterećena strašnim zlodjelima, silovanjima, mučenjima koja su se provodila u sirotištima, školama, čak i bolnicama. Uz to, Crkva je bila toliko moćna i toliko se uplitala u sve da je pretjerala i počela izazivati otpor vjernika. Ljudi su osjetili bunt, došla su i neka nova, modernija vremena kada je sve ono što je prije bilo “nenormalno” postalo “normalno”, pa tako i gay brakovi za koje je većina Iraca smatrala da je prirodno da imaju ista prava kao i njihovi heteroseksualni pandani. Promjene su išle relativno brzo; u nekadašnjoj tvrdoj vjerskoj utvrdi, zemlji iseljenika i siromaštva, homoseksualnost je dekriminalizirana 1993. godine. Postojali su hrabri pojedinci koji su se probijali u javnost i nisu se sramili biti drugačijima, ali, kao što će to ispričati jedan od njih na dan povijesne pobjede, najstrašnije je bilo biti okružen zidom šutnje i ignoriranja, kao da ne postoje.

Srećom za ljudska prava i jednakost, stasale su neke nove generacije. One kojima nije bilo teško uzeti slobodne dane i prevaliti put avionom ili brodom do Irske samo kako bi glasali “za”. Osjetili su važnost svoga glasa i došli doma kako ne bi dopustili da prevlada irsko “ne”. Zapravo ne da nije prevladalo, nego je potučeno do nogu.

Rezultati referenduma poklopili su se s dugom koja se pojavila nad Dublinom baš u pravi čas, kao završna riječ u ovom spektaklu. To je jedna od onih povijesnih situacija kada građani osvjetlaju obraz svojoj državi. Ne događa se baš često i ne događa se svugdje, ali zaista postoje zemlje koje zaslužuju biti u 21. stoljeću, a Irska se ponosno svrstala među njih. Za razliku od onih koje tonu u srednjovjekovni mrak, prebiru po davno zakopanim kosturima, a “pedere” i “ostale” bi najradije posmicali da im ne kvare nacionalnu krvnu sliku. Pred takvima, a možemo se prije prepoznati u njima nego u duginoj povorci iz Dublina, još je tako dugačak i tao težak put.

Izdvajamo