PIŠE INES SABALIĆ

KOMENTAR JUTARNJEG LISTA Bogati, odrecite se 80 posto kapitala i spasite kapitalizam

    AUTOR:
    • Ines Sabalić

  • OBJAVLJENO:
  • 18.05.2014. u 09:16

LEON NEAL/AFP / AFP

Thomas Piketty u svojoj golemoj knjizi ‘Kapital u 21. stoljeću’ pokazao je kako nije točno da u kapitalizmu svatko ima relativno iste šanse, već obratno: tko ima - još će mu se dati, a tko nema - imat će još manje

Nelagoda, nemir, intuitivno nezadovoljstvo, pokazivanje prstom u to da se svijet dijeli na jedan posto jako bogatih i 99 posto sve manje zadovoljnih svojim financijskim položajem, dobila je znanstvenu potvrdu.

Francuski ekonomist Thomas Piketty u svojoj golemoj knjizi “Le capital en XXI sičcle” (Kapital u 21. stoljeću), koja se mora prevesti na hrvatski jer se radi o ključnoj analizi i knjizi o kojoj priča cijeli svijet, pokazao je da nije točno da u kapitalizmu svatko ima relativno jednake šanse, nego obratno; tko ima - ima i još će mu se dati, a tko nema, to što ima svakim mu danom sve više kopni - ali da to tako ne mora nužno biti.

Za takvu nejednakost, za koju smo mislili da je novi fenomen nastao divljanjem banaka, Piketty nas, kroz svoja istraživanja podataka i analize, vodi do zaključka da je ona inherentna kapitalizmu i povijesnim prefiguracijama kapitalizma.

Knjiga u francuskom originalu ima 970 stranica, a kapital o kojem je riječ naprosto je bogatstvo. To mogu biti nekretnine, dionice, tvornice, zemlja (manje nego u ranijim povijesnim razdobljima), robovi (više ne) - ukratko svi oblici zarade od imovine, a ne od izravnog rada. Knjiga je jednostavno pisana, što Piketty ima zahvaliti svojem američkom iskustvu; tamo ne podnose komplicirane dosadnjakoviće. Piketty je kao mladi ekonomist proveo tri godine u Americi prije nego što se vratio predavati i istraživati u Pariz. Thomas Piketty (42) profesor je ekonomije na pariškom fakultetu, a posljednjih 12 godina sa svojim suradnikom, američkim profesorom ekonomije (isto Francuzom) Emanuelom Saezom studirao je dostupne podatke. Rezultat tog dubokog i sveobuhvatnog proučavanja, najprije francuskih podataka jer je francuska državna birokracija najpedantnija i sebe shvaća najozbiljnije, ali i britanskih i američkih, jest da se nejednakost uvijek povećava.

Naslov njegove knjige parafraza je najpoznatijeg djela Karla Marxa, tako da autora i nazivaju novim Karlom Marxom, makar on za sebe kaže da nije marksist.

Ovo je njegova teza: Kako se ekonomski rast u zemlji usporava, tako se prihodi koji se stvaraju od već postojećeg osobnog bogatstva (kapitala) ne samo povećavaju, nego eksplozivno rastu, dok prihodi koje čovjek zaslužuje od svog rada rastu mnogo sporije, mnogo manje. To se najbolje vidi na godišnjoj razini prihoda. Nejednakost nezaustavljivo raste, osim ako se divljanje bogatstva koje više nema nikakve veze s radom ne obuzda velikim porezima.

Nejednakost se povećava jer je povrat na kapital (profit, kamata, dividende, svi oblici zarade od imovine) viši od ekonomskog rasta, a to je gotovo uvijek. Tijekom vremena i oni koji su naslijedili, tj. rodili se bogati, postaju sve bogatiji i ta velika bogatstva postaju dominantna u svakoj ekonomiji. Ne samo to, nego sutra će biti gore nego danas. Uzmimo na primjer jako bogatoga generalnog i izvršnog direktora (CEO) velike kompanije. Bez obzira na plaću (prihod od rada) koji dobiva, on veći povrat dobiva već sada od svog akumuliranog osobnog bogatstva - akumuliranog nezamislivo visokim plaćama i bonusima, nego od te svoje plaće, koliko god ona visoka bila. Kad ova sadašnja generacija bogataša ostavi djeci nasljedstvo, nejednakost između takvih i onih koji žive od plaća dodatno će rasti.

Autor demonstrira da se ovaj proces događa u Americi čak i više nego u Europi, i to je ono što je američkog čitatelja zgromilo i ujelo za srce. Zaista je strašno ako je to istina, da Amerika više nije društvo slobodnih pojedinaca i slobodnog tržišta. U prvoj polovici 19. stoljeća, nakon putovanja po Americi, Francuz Alexis de Tocqueville napisao je najveću odu slobodi pojedinca, jednakim šansama i demokraciji, esej “O demokraciji u Americi”. Tocqueville je bio zapanjen i ponesen Novim svijetom, a ta mala knjiga i danas izaziva oduševljenje. No, Piketty sugerira novi kontekst za živu utopiju, kakvu je u Americi doživio Tocqueville. Nikako ne tvrdi da nije postojala, štoviše - jest, ali ta su vremena prošla i mogućnost ostvarenja američkog sna kroz uspon pojedinca svojim radom i sposobnostima zamijenila je željezna nejednakost.

“Kapital u 21. stoljeću” postao je nevjerojatni bestseler preko Atlantika, a također i u Britaniji (jer indirektno kažnjava i City).

Karl Marx mislio je da će kapitalizam na kraju požderati sam sebe, a ta teorijska postavka bila je vulgarizirana u ranom ideološkom jugoslavenskom poviku: “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska”. U Marxovu “Kapitalu” opisan je, samo drugačije, isti svijet koji je u književnosti oživljen u “Oliveru Twistu” ili “Jadnicima”.

Punih 60 godina 19. stoljeća radničke nadnice bile su niže čak i od niskih nadnica u 18. stoljeću. Postavlja se pitanje pa kako to da su radnici krepavali od bijede, a ekonomije su, kao posljedica industrijalizacije, tako naglo rasle. Zašto radnicima nije bilo bolje ako je kapitalistima bilo bolje? Marx je odgovorio da su sve uzeli kapitalisti. Piketty, pošto je proučio podatke, kaže da je tako bilo sve do Prvoga svjetskog rata. Mlake mjere, npr. bolje i usmjereno obrazovanje, pa će nam recimo, trebati više kompjutorskih programera nego filozofa ili povjesničara umjetnosti, mogu pomoći, ali nas ne mogu spasiti. Ne, ono što treba učiniti jest oduzeti bogatim nosorozima njihovo bogatstvo kroz izvanredno visoke poreze. Jako bogate treba oporezivati i do 80 posto, sugerira Thomas Piketty.

Ili to, ili pak ratovi, kao što su I. i II. svjetski rat, ili golema inflacija, ili, što se može dogoditi, katastrofa zbog klimatskih promjena, dakle fizičko uništavanje kapitala koji imaju bogataši. Tada je, zaključio je Francuz nakon 12 godina temeljitog proučavanja, povrat od bogatstva na godišnjoj razini bio snižen, a povećan je bio prihod od rada, dok su ekonomije rasle. To razdoblje rasta jednakosti na račun nejednakosti trajalo je od kraja I. svjetskog rata do 70-ih godina, a Piketty ga vidi kao odstupanje od norme. Sada smo, konstatirao je, tamo gdje smo bili na početku 20. stoljeća, prije svjetskih ratova.

Na neki način, domaća šala o “sponzorušama” koje ne žele raditi, nego naći bogatog zaštitnika, odzvanja kad se čitaju njegovi primjeri iz povijesti literature kojima ilustrira što misli. Mnogi likovi iz klasične europske književnosti bili su duboko svjesni da se ne isplati raditi nego se bogato udati ili se na bilo koji način ugraditi u naslijeđeno bogatstvo. Junakinje Jane Austin sve su mladiće gledale kroz prizmu njihovih godišnjih prihoda, a to je vrlo racionalno, jer su vrlo mlade morale donijeti iznimno važnu i odgovornu odluku o kojoj je ovisila dobrobit cijelog njihova života, a često i šire obitelji.

U francuskoj književnosti, pak, opisuje “Rastignacovu dilemu”. Balzacov Rastignac je talentirani provincijalac, spreman na sve, na hod po mrtvacima da bi postao član bogataške elite. Intuitivna znanja o hijerarhiji bogatstva, piše Piketty, prenosila su se ne samo visokom književnošću, nego i popularnom kulturom. “Raspodjela bogatstva preozbiljna je da bi se ostavila samo ekonomistima, sociolozima, povjesničarima i filozofima, to je svačiji interes.”

Još jedno intuitivno znanje raščlanjuje ovaj moderni Marx, o enormnim, nadrealno visokim zaradama brokera i bankara. Ne, potvrđuje nam Piketty ono što i sami znamo, te su bolesno visoke sume posljedica slijeda događaja i moći tih pojedinaca da sami sebi određuju plaću.

Piketty se pita kako će izgledati svijet za 50 ili 100 godina, hoće li ga “posjedovati brokeri, top-menadžeri, superbogati ili možda zemlje koje imaju naftu i plin, ili možda Bank of China, ili možda porezne sigurne luke gdje će se ovi akteri povući?” Odgovara: “Bilo bi apsurdno da se to ne pitamo, nego da se tješimo da će sve u jednom trenutku balansirati, a nejednakosti se smanjiti”.

Predlaže da se približe svjetovi onih koji ne moraju raditi a dobro žive, i onih koji moraju raditi a loše žive. Piketty kaže da nije ništa novo što postoje porezi, recimo na posjedovanje zemlje u stara doba, tako da je logično da se oni prošire na druge vidove kapitala, a pogotovo na financijsku industriju. Ali, da bi to funkcioniralo, drakonsko oporezivanje bogatih moralo bi se provesti posvuda. Glavni cilj takvog oporezivanja jest naprosto da se stane na kraj nejednakosti, a sve drugo je sporedno.

Izdvajamo