Haški suci nisu poslušali Radovana Karadžića koji je uoči presude apelirao da mu sude kao bilo kojem predsjedniku države. "Moje šanse trebale bi biti iste kao bilo kojeg državnog predsjednika, ni veće ni manje", rekao je Karadžić prije par dana u intervjuu mreži BIRN.
Čitavih 330.000 stranica sudskih spisa govori drugačije: Radovan Karadžić nije bio mirnodopski predsjednik neke uređene države, gdje bi se odgovornost tumačila po slovu zakona i ustava, on je u svojoj utvrdi na Palama postajao predsjednik upravo onim ritmom kojim su ubijani, zlostavljani i protjerivani nesrbi iz svih onih dijelova Bosne i Hercegovine koje je zapasala njegova stranka.
Nema poštede: haški suci utvrdili su mu direktnu odgovornost i za onaj najteži zločin, genocid u Srebrenici: dva dana nakon pada UN-ove zaštićene zone Srebrenice, navečer 13. srpnja 1995. on je u razgovoru s oficirom Miroslavom Deronjićem rekao neka sve pakete spremi u magazine, ali ne tu, nego drugdje. Deronjić se potom dogovorio s drugima da "pakete", odnosno zarobljene Bošnjake iz Srebrenice, prebace u Zvornik i tamo ubiju.
Najmanje 5115 ljudi tako je ubijeno, čuli smo maloprije u sažetku presude. Suci su odlično iskoristili medijsku pažnju i Karadžića direktno povezali sa zločinom, učinivši kompliciranu pravnu konstrukciju presude svima razumljivom. Ne, ne možete reći da mu je ovaj sud sudio samo zato što je Srbin. Osuđen je zato što je naredio da se pobije nekoliko tisuća ljudi.
Tko god je osobno stradao, nijedna kazna mu nije dovoljno velika. U ovom svijetu, daleko od idealnog, važno je da je osuđen. Za razliku od mnogih koji to također zaslužuju, ali ih nije stigla ruka pravde.