PERCEPCIJA EKONOMSKE POLITIKE

KOMENTAR JUTARNJEG Nije problem krize što ne trošimo nego što pogrešno trošimo

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 09.01.2014. u 07:44

Za razliku od Hrvatske, zemlje koje su izašle iz krize bez zaduživanja provele su niz reformi, povećale su mobilnost, prilagodljivost i konkurentnost gospodarstava

Iz komentara na različitim forumima i portalima te poziva u brojne televizijske emisije može se zaključiti kako u široj javnosti prevladava mišljenje da su za petogodišnju recesiju i visoku nezaposlenost u Hrvatskoj krivi “neoliberalna” politika štednje, monetarna politika koja se brine samo o stabilnosti cijena te banke koje ne žele odobravati kredite. Iako su te stavove u medijima iznosili i mnogi ekonomisti, vrlo je lako pokazati kako je takva percepcija ekonomske politike u Hrvatskoj prilično pogrešna.

Počnimo od teme fiskalne konsolidacije i zapitajmo se možemo li u zemlji u kojoj su rashodi opće države na kraju 2012. bili viši nego 2008., u kojoj su u prvih devet mjeseci 2013. ukupni rashodi povećani za više od četiri milijarde kuna u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, kojoj je značajno povećan javni dug, koja će ostvariti rekordnu razinu deficita, koja planira velike infrastrukturne projekte financirane javnim novcem i koja ulazi u proceduru za suzbijanje prekomjernog deficita - govoriti o politici štednje. Naprotiv, sve su vlade od početka krize u velikoj mjeri izbjegavale značajnije smanjenje rashodne strane proračuna i usmjerile najveći dio znanja i energije Ministarstva financija u povećanje prihodne strane (pogotovo u mandatu ministra Slavka Linića).

Hoće li ulazak u proceduru za suzbijanje prekomjernog deficita motivirati trenutačnu Vladu da u 2014. počne smanjivati rashodnu stranu još se ne zna, ali se može potpuno objektivno utvrditi da u proteklih pet godina recesije nijedna vlada nije provela konsolidaciju baziranu na značajnom smanjenju rashoda (u 2011. i 2012. rashodi su smanjeni za 500-tinjak milijuna kuna, što predstavlja oko 0,1 posto BDP-a) pa nije jasno o kakvoj se to “neoliberalnoj” politici štednje i smanjenja socijalnih prava u Hrvatskoj govori. Bilo bi korektno da zagovornici tih teza barem jednom pokažu podatke na kojima temelje svoje medijske istupe.

Drugi “ekonomski mit” vezan je uz hrvatsku monetarnu politiku. Kada se analiziraju potezi HNB-a od početka krize, vrlo se lako može pokazati da je središnja banka vodila “udžbeničku” ekspanzivnu politiku u uvjetima krize i značajno povećala likvidnost bankovnog sustava.

Možemo se podsjetiti značajnijih poteza, poput ukidanja granične obvezne pričuve u listopadu 2008., ukidanja posebne obvezne pričuve u veljači 2009., ukinuća odredbe o obveznom upisu blagajničkih zapisa, smanjenja propisane razine minimalno potrebnih deviznih potraživanja te snižavanja stope obvezne pričuve u nekoliko navrata na današnjih 12 posto. Svi su ti potezi indeks troška regulacije bankovnog sustava smanjili s više od 300 bodova u 2008. na nešto više od 50 bodova u 2013. Također, važno je podsjetiti i na programe u kojima HNB sudjeluje u suradnji s HBOR-om i poslovnim bankama, s kreditinim potencijalom većim od 10 milijardi kuna.

Osim što je osigurao visoku likvidnost i stabilnost bankovnog sustava, HNB je ostvario svoj zakonski postavljeni cilj stabilnosti cijena, a u međuvremenu je “dopustio” deprecijaciju realnog efektivnog tečaja kune, što je povećalo troškovnu konkurentnost hrvatskog izvoza u odnosu na početak krize (zašto bez obzira na takva kretanja tečaja izvoz pada ili stagnira - druga je tema). Kao i u slučaju fiskalne politike, postavlja se pitanje kako je moguće da uz ove javno dostupne podatke i činjenice velik broj medija i analitičara govori o gotovo restriktivnoj monetarnoj politici u Hrvatskoj.

Tema monetarne politike direktno je i usko vezana uz poslovanje banaka, što nas dovodi do još jednog “ekonomskog mita”. Čini se kako u javnosti prevladava mišljenje da su hrvatske banke od početka krize premalo kreditirale gospodarstvo. Međutim, ako se Hrvatska usporedi sa zemljama EU 10, vrlo se lako može uočiti da je razina kredita poduzećima krajem 2012. u odnosu na kraj 2008. u Hrvatskoj bila najviša. Drukčije rečeno, hrvatske su banke gotovo punih pet godina bilježile rast plasmana poduzećima (ako se promatraju godišnje stope rasta) koji je početkom 2013. na nekoliko mjeseci zaustavljen, ali se u posljednje vrijeme ponovno oporavlja. Osim poduzećima, hrvatske su banke omogućile pristup financiranju na domaćem tržištu državi i na taj način anulirale negativne učinke izlaska na međunarodna financijska tržišta u trenutcima najveće panike.

Pogled na brojke ukazuje na još jednu zanimljivost o kojoj se u Hrvatskoj gotovo uopće ne priča, a to je da je Hrvatska jedina zemlja u skupini EU 11 koja je istovremeno imala uzastopni petogodišnji pad BDP-a i rast kredita poduzećima. Ovi podaci trebaju podsjetiti da kreditna ekspanzija nije glavni preduvjet izlaska iz krize.

Dapače, u stručnoj literaturi i empirijskim istraživanjima sve se češće spominje pojam “oporavka bez kredita” (eng. creditless recovery) koji se vezuje uz velik broj zemalja koje su izašle iz recesije u uvjetima razduživanja poduzeća, građana i banaka te pada kreditne aktivnosti. U tim je zemljama rast kredita uslijedio nakon izlaska iz recesije, kada je došlo do oporavka agregatne potražnje i potražnje za novcem.

Velik broj zemalja, koje se vezuju uz koncept “oporavka bez kredita”, od početka krize 2008., istovremeno je proveo i značajniju fiskalnu konsolidaciju na strani rashoda (npr. baltičke zemlje), što znači da su one ostvarile rast bez kreditne ekspaznije, uz smanjivanje državne potrošnje, što se u Hrvatskoj smatra nemogućim. Ono što razlikuje te zemlje (i mnoge druge zemlje koje su izašle iz recesije) i Hrvatsku jest što su nositelji ekonomske politike proveli i niz strukturnih reformi koje su povećale mobilnost, prilagodljivost i konkurentnost njihovih gospodarstava. O tim se reformama u Hrvatskoj i nakon pet godina recesije još samo načelno govori.

Izdvajamo