Demografski trendovi u Hrvatskoj pokazuju obilježja koja nisu tipična za većinu zemalja Europske unije od 2008. do danas. Hrvatska od početka krize ima negativni prirodni prirast, negativni saldo neto migracija i pad broja stanovnika. Štoviše, spada u grupu od svega pet zemalja u EU koje su u promatranom razdoblju zabilježile istovremeno i prirodni pad (veći broj umrlih od živorođenih) i negativni saldo neto migracija (veći broj odseljenih od doseljenih).
Stopa fertiliteta, mjerena brojem živorođene djece po ženi u reproduktivnoj dobi (15-49), je u Hrvatskoj ispod “zamjenske razine” od dvoje djece još od 1968. godine. Trenutni prosjek je oko 1,45 djece i premda Hrvatska nikad nije imala iznimno niske stope (ispod 1,3) kao većina zemalja južne, srednje i istočne Europe, nepovoljna dobna struktura, koja je rezultat toga gotovo polustoljetnog ispodzamjenskog fertiliteta i naglašene emigracije mlađe populacije, reflektira se u nedovoljnom apsolutnom broju živorođenih. Od početka ekonomske krize do danas Hrvatska je, što prirodnim padom što negativnim neto migracijama, izgubila najmanje 80.000 stanovnika, a pouzdane demografske projekcije ukazuju na demografski gubitak od najmanje 150.000 stanovnika do 2020. godine.
Istovremeno, starenje populacije je ono što izaziva pozornost mnogih. Iz godine u godinu se povećava broj starijih u dobi od 65 i više godina, smanjuje se populacija u radnoj dobi, broj živorođene djece manji je od broja umrlih od 1991. godine, a generacije djece rođene u posljednjih desetak godina za trećinu su manje od generacija njihovih roditelja.
U ovim demografskim promjenama kriju se i brojni potencijalni ekonomski i društveni problemi kao npr.: manja radna populacija generira manje poreznih obveznika koji će plaćati za obrazovanje i zdravstvenu, mirovinsku i socijalnu skrb uzdržavane, posebno starije populacije, što će mnogim umirovljenicima sniziti ionako nizak standard života. Manja populacija znači i manju osobnu potrošnju, a kako je ona najvažniji dio BDP-a to koči njen rast i ekonomski opravak države. Sve malobrojnije generacije živorođenih smanjit će potrebu za zadržavanjem trenutačnog broja učitelja i profesora u budućnosti, a i upisne kvote na visokim učilištima će se morati prilagoditi demografiji.
Razlozi za niski fertilitet su mnogobrojni i u Hrvatskoj su, ponajprije zbog manjka kvalitetnih podataka, nedovoljno istraženi. Oni mogu biti ekonomski (koji se u javnosti i najčešće spominju) poput nezaposlenosti i nesigurnosti poslova (npr. rad na određeno) za osobe mlađe od 30 godina, nedostatka primjerenih prihoda za odlazak iz roditeljskog doma i formiranje vlastite obitelji, sve većeg broja (uglavnom nedovoljno plaćenih) poslova koji zahtijevaju rad u tzv. atipično radno vrijeme (prekovremeni i noćni rad, rad subotom i nedjeljom). Istovremeno, produženo obrazovanje i želja za napredovanjem u karijeri doveli su do sve kasnijeg rađanja djece, rađanja manjeg broja djece i skraćivanja primarnog reproduktivnog razdoblja na svega 10-ak godina (danas žene u dobi od 25 do 35 godina rađaju oko dvije trećine sve živorođene djece u Hrvatskoj). Kulturološke i ostale društvene razloge nikako ne smijemo zanemariti. Hrvatsko se društvo, iako izvana tradicionalno, polako mijenja, a ideali, norme i preferencije vezane uz djecu nisu izuzete od tih promjena. Preferiraju li Hrvati mnogobrojnu obitelj, malobrojnu ili pak život bez djece? Ostvaruju li im se preferencije oko broja djece koje namjeravaju imati? Imaju li vremena za djecu i što ih može potaknuti da imaju više djece? Pravih odgovora na takva i brojna druga slična pitanja nemamo i to je nešto što bi svakako trebalo detaljnije znanstveno istražiti. S time su povezane i promjene u stvaranju partnerstva (ljudi su, za razliku od prije, skloniji promjenama partnera, lakše se odlučuju na razvod i razvrgavanje partnerstva), nejednaka je podjela poslova unutar obitelji među partnerima, a jake obiteljske veze mogu produljiti ostanak u roditeljskom domu jer su mlađe generacije manje sklone riskirati sa zahtjevima koje nose formiranje obitelji i djeca. Ne smijemo zaboraviti ni ulogu države i njenih politika na demografsko ponašanje, kao i brojne biomedicinske razloge koji mogu biti značajni činitelji niskog fertiliteta. Sumarno, utjecaj ekonomskih, kulturoloških i drugih činitelja na fertilitet u Hrvatskoj ne može se sasvim pouzdano ocijeniti jer ne postoji podatkovna istraživačka infrastruktura u obliku velikih, međunarodno usporedivih longitudinalnih anketnih istraživanja.
Natalitet u Hrvatskoj danas je toliko nizak da je bez imigracije smanjenje broja stanovnika neizbježno. Riječ je o tzv. zamjenskoj migraciji kako bi se ublažili depopulacija i starenje, te nadomjestila izgubljena radna snaga. No oslanjanje samo na imigraciju nije zadovoljavajuće dugoročno rješenje jer i imigranti stare i ne možemo od njih tražiti, da kada više ne budu sposobni raditi, vraćanje u zemlje odakle su došli. To bi bilo licemjerno od nas, ponajprije jer će imigranti raditi poslove koje domaće stanovništvo uglavnom neće htjeti.
Djeca rođena danas su ljudski kapital za budućnost Hrvatske. Demografska (pronatalitetna) politika bi trebala biti univerzalna jer je svako dijete bitno, neovisno o sociodemografskom podrijetlu i socioekonomskom statusu njihovih roditelja. Takva bi politika trebala omogućiti jednaka prava i mogućnosti za svu djecu koja žive u Hrvatskoj, jer u protivnom je riječ o socijalnoj politici s određenim pronatalitetnim obilježjima, kakva je u Hrvatskoj na djelu i koja dosada nije dala zadovoljavajuće rezultate.
Hrvatska je zemlja s ograničenim financijskim kapacitetom i velikim brojem umirovljenika (i to ne samo zbog demografije, naprotiv), i ta bi ograničena sredstva trebalo pametno uložiti. Prevencija problema je bolje rješenje nego suočavanje s problemima. Jedan od mogućih načina prevencije je kreiranje takve obiteljske politike s kojom će Hrvatska postati zemlja u kojoj će ljudi željeti imati i odgajati djecu. Ona bi trebala biti stabilna (nipošto da se značajno mijenja promjenom vlasti) i znanstveno utemeljena, njeni efekti kvalitetnim podacima praćeni kroz vrijeme, te bi je trebalo modificirati u ovisnosti o efikasnosti u ispunjavanju zacrtanih ciljeva. I na kraju, društvo, država i poslovna zajednica bi se trebali prilagoditi potrebama obitelji, a ne da bude obratno. Promocija blagostanja djece i roditelja trebala bi se zakonodavnim propisima staviti kao prioritet u svim javnim mandatima na svim razinama obnašanja političke vlasti. Osim ekonomske stabilnosti, stvaranje obitelji-prijateljske kulture nužan je preduvjet za eventualni uspjeh različitih mjera obiteljske politike.
(Autor je demograf s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu)