ZAGREB - Na Romskom groblju u Nišu jučer je pokopan
Šaban Bajramović. Kralj romske glazbe i jedan od najvećih balkanskih pjevača preminuo je od posljedica infarkta, ne dočekavši obećano liječenje na VMA u Beogradu i rješavanje socijalnog statusa kroz nacionalnu mirovinu za zaslužne umjetnike.
Preko novinara koji su ga nekoliko dana prije smrti posjetili u bolnici s ministrom Rasimom Lajićem, Šaban je poručio: “Predao sam se. Slavili su me u svetu, a u Srbiji nemam ni za lek”. Prije se pročulo da je ostao bez glasa i gotovo nepokretan, a dok je ležao u bolnici, lopovi su mu provalili u kuću i odnijeli posljednju ušteđevinu.
Nije htio pjevati za rat
Najveće dragocjenosti ipak su sačuvane. Njegov čudesni glas ispunio je dvadesetak albuma i ušao u kolektivnu memoriju nekoliko balkanskih naroda. Mitovi i legende o Šabanu rekonstruirani su u dokumentarnom filmu Miloša Stojanovića, a prije dva mjeseca u Nišu je predstavljena i knjiga “Kralj romske pesme” Rade Vučkovića za koju je pogovor napisao novinar Dragan Todorović, autor vizionarskog teksta o Šabanu u magazinu Rock sredinom 80-ih.
Čitatelji koji tada nisu potpuno razumjeli Todorovićevu usporedbu Šabana s
Tomom Waitsom, morali su čekati skoro četvrt stoljeća. Kad je počeo rat, Šaban je neprimjetno iščeznuo sa scene, a urbanim mitovima pridodana je izjava: “Neću da pevam za rat, nije lepo”.
Vratio se tek 2001. zahvaljujući upornom producentu Mostar Sevdah Reuniona Dragiju Šestiću koji ga je uspio dovesti na snimanje albuma “A Gypsy Legend”. Rezultat je bio fascinantan, uokviren kritičarskim hvalospjevima što su se protezali sve do londonskog Independenta, a tkogod je čuo magični gypsy-swing “Djeli Mara”, morao je shvatiti koliko ima neistine u Bregovićevu objašnjenju da je famozna “Mesečina” nastala kao prepjev rumunjske narodne pjesme. Šabanova reakcija - “Brega je ukrao, ali mora da mu se prizna, ume da zapakuje” - sigurno će se dugo prepričavati, baš kao i njegov davni razgovor s Andrejom Šifrerom, urednikom u slovenskoj diskografskoj kući.
Mercedes u mahali
Kad je ustanovio da mu izdavač nije isplatio veći dio tantijema za album “Đelem, đelem” polumilijunske naklade, Šaban je nazvao Šifrera i rekao mu: “Bato, ja te pare zaradim za dve noći pevanja u kafanu, ali nije lepo”. Na vrhuncu popularnosti u njegovoj mahali bio je parkiran skupocjeni bijeli Mercedes. Vlasniku je bio samo statusni simbol, a vozili su ga njegovi prijatelji sve dok nije poslužio za podmirenje kockarskih dugova.
Profesionalnu karijeru počeo je 1964., kad se toliko osebujna pojava nije mogla uklopiti u uštogljenu jugo-estradu. Iako je poslije proputovao pola svijeta i kod Indire Gandhi bio proglašen “svjetskim kraljem romske glazbe”, na domaćem terenu kult Šabana predugo se zadržao po birtijama i na svadbama. Preokret koji je donio povratnički album “A Gypsy Legend” isprva je zbunjivao mnoge.
Međutim, samo nekoliko mjeseci poslije promocije albuma Šaban i Mostar Sevdah Reunion napunili su zagrebačku Tvornicu, priredivši neviđen “culture clash” u kojem su s entuzijazmom sudjelovali radoznali mladi intelektualci i egzaltirani ljubitelji romske glazbe. Dvije godine poslije s Cubismom u Zagrebu snimio je unikatne gypsy-latin-jazz verzije evergreena “Đelem, đelem” i “Geljan dade”, a još je ambicioznije zvučao njegov posljednji album “Romano raj” s novosadskim Dobrovoljnim kovačkim društvom. Tron kralja romske glazbe možda će ostati upražnjen još dugo nakon smrti Šabana Bajramovića. U Balkan-gypsy ka ravani zasad nema nikoga tko bi mogao doći na njegovo mjesto.
Najstariji dio legende vezan je uz Šabanovo robijanje na Golom otoku gdje je dospio kao dezerter iz JNA. Bježao je kući zbog djevojke i za to dobio tri godine zatvora, ali je na vojnom sudu izjavio da ga nitko ne može kazniti onoliko koliko on može izdržati, pa mu je kazna povećana na pet i pol godina. Na Golom otoku prozvali su ga Crna pantera jer je bio najbolji vratar u nogometnoj momčadi. Sa zatvorskim orkestrom počeo je pjevati hitove Louisa Armstronga i Franka Sinatre te popularne španjolske i meksikanske pjesme. Poslije se hvalio da je u zatvoru pročitao gotovo 20.000 knjiga i često ponavljao da je Goli otok bio njegov životni univerzitet.
Ilko Čulić
Preko novinara koji su ga nekoliko dana prije smrti posjetili u bolnici s ministrom Rasimom Lajićem, Šaban je poručio: “Predao sam se. Slavili su me u svetu, a u Srbiji nemam ni za lek”. Prije se pročulo da je ostao bez glasa i gotovo nepokretan, a dok je ležao u bolnici, lopovi su mu provalili u kuću i odnijeli posljednju ušteđevinu.
Nije htio pjevati za rat
Najveće dragocjenosti ipak su sačuvane. Njegov čudesni glas ispunio je dvadesetak albuma i ušao u kolektivnu memoriju nekoliko balkanskih naroda. Mitovi i legende o Šabanu rekonstruirani su u dokumentarnom filmu Miloša Stojanovića, a prije dva mjeseca u Nišu je predstavljena i knjiga “Kralj romske pesme” Rade Vučkovića za koju je pogovor napisao novinar Dragan Todorović, autor vizionarskog teksta o Šabanu u magazinu Rock sredinom 80-ih.
Čitatelji koji tada nisu potpuno razumjeli Todorovićevu usporedbu Šabana s
Tomom Waitsom, morali su čekati skoro četvrt stoljeća. Kad je počeo rat, Šaban je neprimjetno iščeznuo sa scene, a urbanim mitovima pridodana je izjava: “Neću da pevam za rat, nije lepo”.
Vratio se tek 2001. zahvaljujući upornom producentu Mostar Sevdah Reuniona Dragiju Šestiću koji ga je uspio dovesti na snimanje albuma “A Gypsy Legend”. Rezultat je bio fascinantan, uokviren kritičarskim hvalospjevima što su se protezali sve do londonskog Independenta, a tkogod je čuo magični gypsy-swing “Djeli Mara”, morao je shvatiti koliko ima neistine u Bregovićevu objašnjenju da je famozna “Mesečina” nastala kao prepjev rumunjske narodne pjesme. Šabanova reakcija - “Brega je ukrao, ali mora da mu se prizna, ume da zapakuje” - sigurno će se dugo prepričavati, baš kao i njegov davni razgovor s Andrejom Šifrerom, urednikom u slovenskoj diskografskoj kući.
Mercedes u mahali
Kad je ustanovio da mu izdavač nije isplatio veći dio tantijema za album “Đelem, đelem” polumilijunske naklade, Šaban je nazvao Šifrera i rekao mu: “Bato, ja te pare zaradim za dve noći pevanja u kafanu, ali nije lepo”. Na vrhuncu popularnosti u njegovoj mahali bio je parkiran skupocjeni bijeli Mercedes. Vlasniku je bio samo statusni simbol, a vozili su ga njegovi prijatelji sve dok nije poslužio za podmirenje kockarskih dugova.
|
|
Profesionalnu karijeru počeo je 1964., kad se toliko osebujna pojava nije mogla uklopiti u uštogljenu jugo-estradu. Iako je poslije proputovao pola svijeta i kod Indire Gandhi bio proglašen “svjetskim kraljem romske glazbe”, na domaćem terenu kult Šabana predugo se zadržao po birtijama i na svadbama. Preokret koji je donio povratnički album “A Gypsy Legend” isprva je zbunjivao mnoge.
Međutim, samo nekoliko mjeseci poslije promocije albuma Šaban i Mostar Sevdah Reunion napunili su zagrebačku Tvornicu, priredivši neviđen “culture clash” u kojem su s entuzijazmom sudjelovali radoznali mladi intelektualci i egzaltirani ljubitelji romske glazbe. Dvije godine poslije s Cubismom u Zagrebu snimio je unikatne gypsy-latin-jazz verzije evergreena “Đelem, đelem” i “Geljan dade”, a još je ambicioznije zvučao njegov posljednji album “Romano raj” s novosadskim Dobrovoljnim kovačkim društvom. Tron kralja romske glazbe možda će ostati upražnjen još dugo nakon smrti Šabana Bajramovića. U Balkan-gypsy ka ravani zasad nema nikoga tko bi mogao doći na njegovo mjesto.
Najstariji dio legende vezan je uz Šabanovo robijanje na Golom otoku gdje je dospio kao dezerter iz JNA. Bježao je kući zbog djevojke i za to dobio tri godine zatvora, ali je na vojnom sudu izjavio da ga nitko ne može kazniti onoliko koliko on može izdržati, pa mu je kazna povećana na pet i pol godina. Na Golom otoku prozvali su ga Crna pantera jer je bio najbolji vratar u nogometnoj momčadi. Sa zatvorskim orkestrom počeo je pjevati hitove Louisa Armstronga i Franka Sinatre te popularne španjolske i meksikanske pjesme. Poslije se hvalio da je u zatvoru pročitao gotovo 20.000 knjiga i često ponavljao da je Goli otok bio njegov životni univerzitet.
|
Na Golom otoku robijao zbog djevojke
|
Ilko Čulić