Marija Matuzić (48), poznatija kao Maca Maradona, najbolja je i najpoznatija hrvatska nogometašica. O njoj su kao iznimno talentiranoj djevojčici sportski novinari pisali kao o “čudu od djeteta”. To što je ona mogla loptom već sa 13 godina, mnogima nije bilo jasno jer u ono doba ženski je nogomet uglavnom bio temom ismijavanja.
Maca je tu granicu na našim terenima podigla na granicu divljenja. Dok je u ranim osamdesetima driblala po trešnjevačkim grabama i zabijala golove u bivšoj jugoslavenskoj ligi, gledatelji su se otvorenih usta naginjali na ograde. S nenavršenih 14 godina, kada je slučajno odjenula dres s brojem 10, na nekom turniru u Italiji toliko je oduševila novinare da su je prozvali ženskim Maradonom.
Igrala je Maca, zabijala po pet, šest golova po utakmici, sve dok nedavno nije došla do osobnog rekorda. Nakon više od 1200 nastupa svoj 1500. gol zabila je na obljetnici protiv veteranki iz Francuske, u Ivanjoj Rijeci. Nogoloptačka povijest pamti Peleov 1001 gol, Romario je nedavno dvojbeno dogurao do 1000, a Maca se nada da će dogurati do 2000. Možda bi i uspjela da je prihvatila neku od brojnih inozemnih ponuda, gdje se ženski nogomet mnogo više cijeni, ima više utakmica i igračice su profesionalke na plaći.
Maca danas radi kao domarka u Nacionalnom teniskom centru na Zagrebačkom velesajmu. Osjeća se, kaže, kao da ima 20, iako joj je tek 48. Kondiciju održava uz pomoć bivše suigračice Hajre Đozo i uvijek razigranog psa Rikija. Uživa u svom poslu, u svom uredu prepunom plakata sportaša i slomljenih reketa. Život nije mazio Macu. Tijekom godina
ostala je bez gotovo svih članova obitelji. Ostala je samo sestra Jagoda i nogometni zaljubljenik Vjeko Markotić koji joj je pomagao u karijeri. Svoje obitelji nema, a mi smo se usudili i pitati boji li se samoće u starosti.
- Samoća u starosti me ne plaši, iako mi katkad dođe takav kliker, ali brzo zaboravim. Imam prijatelja, puno sam pomagala, Bog će mi to vratiti. Moja je najveća ljubav bila lopta. Nitko mi neće vjerovati. Pitaju me pa kako, i ti si od krvi i mesa. Ali meni je lopta društvo, ona je meni sve, sve u životu, makar ja od te lopte koju najviše volim, sad kad nemam obitelji, nemam ništa. Dobra sam, ali brzo planem, pa mi poslije bude žao. Ali takva sam. To je Bog dao. I ne bih se mijenjala.
Eto, takva je Maca. Hrabra, iskrena, samouvjerena i dobra. Dio toga ćete prepoznati u našem razgovoru.
• Kakvo je bilo vaše djetinjstvo i odrastanje?
- Rodila sam se u Dugoj Resi 17. kolovoza 1960. Normalno, bilo nas je puno u obitelji, mama nas je imala šestero. Tri brata i tri sestre, a ja sam najmlađa. Imali smo jako težak život. Ostala sam bez tate kad sam imala pet godina. Zvao se Josip, a mama Marija. Pregazio ga je vlak, a mama je mlada ostala sama. Išli smo rano za kruhom, što se kaže. Moja starija braća već su počela raditi. Najstariji brat Željko nije imao ni 13 godina kad je počeo raditi u ‘Ivi Loli Ribaru’ pokraj Karlovca. Nedugo nakon njega zaposlio se i srednji brat Josip sa 14 i pol godina u Pamučnoj industriji Duga Resa, a onda i starija sestra, također u ‘Ribaru’ sa 15 godina, a ja sa 17 godina.
• Koju ste školu završili?
- Osam razreda osnovne škole jer nismo imali uvjete, teško smo živjeli. Škola nam nije išla najbolje, a kako nas je bilo puno, trebali smo što prije ići raditi. Kako sam ja od malih nogu igrala nogomet i trčala s dečkima, a u međuvremenu igrala rukomet, dobila sam posao u rukometu. Počela sam ga igrati već sa šest godina. U međuvremenu sam igrala i nogomet u Dugoj Resi jer nisam znala da negdje postoji ženski nogometni klub. Nogomet sam stalno igrala s dečkima i onda mi je prijatelj iz Duge Rese Ado Jurinjak rekao da postoji jedna žena
u Topuskom, nastavnica Milica Pajić, koja je igrala nogomet u Lotu, pa me je preko njega dovela u klub Loto. Ado je rekao: ‘Ima jedna mala iz Duge Rese, mala igra nogomet, čovječe, da vidiš samo’. Ona je rekla: ‘Pa dovedi je onda da igra’.
• Kako ste došli u Zagreb?
- Kako, cugom, vlakom. Sama sam putovala sa 13 godina, došla u klub Loto iz Zagreba i odmah počela igrati u prvoj ekipi. Teško smo živjeli pa sam koji put dobila novac za put, a nekad ne. Mama se snalazila, znala je ponekad neku krpicu prodati. Nogomet je uvijek bio moja ljubav, a u međuvremenu sam igrala i rukomet. Onda je malo prošlo pa su iz rukometa čuli za mene i zvali me u Lokomotivu. Ondje sam 1973. sa svojom, nažalost, pokojnom sestrom Katicom bila na probi.
• Igrali ste rukomet u slavnoj generaciji?
- Da, bile smo u generaciji ‘boli glava’, Mara Toti i sestre Palaversa. Lokomotiva je bila prva u toj ligi. Htjeli su da napravimo profesionalni ugovor, ali kao mlada djevojka jednostavno to nisam mogla. Ovi su se u Dugoj Resi zgrozili kako sam mogla ići onamo na probu, pa je to puklo i ostala sam u Dugoj Resi, u selu, i igrala nogomet. Dugo sam igrala i rukomet, 25 godina usklađivala i jedno i drugo. Postalo je jako naporno i prekinula sam s rukometom. I sestra više nije mogla igrati, a bila je najbolja u Kotoru u Karlovcu. To je bilo strašno kako smo igrale, ona zabije 15, a ja 12 golova po utakmici, nikad ispod toga.
• Vratimo se na nogomet?
- Da, u međuvremenu se nešto zakompliciralo, naš je tajnik otišao i osnovao klub Zagreb u Tkalčićevoj 33. S tim smo klubom osvajali prvenstva. Onda je i to slabo funkcioniralo, osnovali smo novi klub Sloboda 78 u Ivanjoj Rijeci. Tu smo harali, sve smo živo osvajali, državna prvenstva u bivšoj Jugi. Ja sam bila na poziciji veznog, bila sam malena, niska i fizički jača nego sada, a tehnika mi je bila na visokoj razini.
• Koje su vaše najbolje karakteristike?
- Slobodni udarci, 16 i 20 metara, velika i jaka tehničarka, to su mi specijaliteti.
• Koji udarci, unutarnji, vanjski?
- Pa unutarnji, vanjski, sve je to išlo. A dribling tek, strašno, tehniciranje, štopanje, prsa, strašno.
• Kako ste dobili nadimak Maca Maradona, na nekom turniru u Italiji?
- Da. Ja sam bila malena, a tek je onda na scenu došao Maradona. Kad su me ljudi gledali kako igram, a koji su pratili i njega, govorili su: ‘Evo, rodila se ženska Maradona’. I stvarno, kad gledate njega i mene, čak sam ga kopirala s minivalom, ali i zbog svoje kvalitete, kao i
njegove, dobila sam nadimak Maradona, a i bila sam malena kao i on. Presretna sam zbog tog nadimka jer Maradona je Maradona i za mene će on uvijek biti Maradona. Evo sad se vraća opet. Nikada na njega nisam htjela dati i kada su pitali fiksaš li se. To su druge okolnosti.
• Jeste li ikada dali gol magičnom rukom?
- Mogu reći da jesam. Kad sam bila u Lotu, bila je neka gužva, ne kao on, ali bila je pomoć ruke. Nikada to neću zaboraviti. Onako sam ga gurnula i ništa, malo mi je bilo teško jer sam pravedna. Ali kad ti ono u igri dođe, šutiš i gotovo. Onda je život otišao dalje, vremena su se promijenila.
• Sjećate li se svoga prvoga gola?
- Prvi gol zabila sam u Lotu, igrali smo dolje na Trešnjevci, na grabi protiv Jugoplastike ili Željezničara. Bila sam malena, a već sam i onda rasturala. Igrala sam krilo, to neću zaboraviti. Zabila sam desnom nogom, to mi je specijalitet. Desna mi je jača, makar kad dođe na lijevu, zabijem i lijevom. Dok je Maradona zabijao i desnom i lijevom, treba se takav roditi. Znam i glavom zabiti. Kad zagusti, tu sam.
• Sjećate li se kad ste se prvi put zaljubili?
- Svi znaju da sam ja stalno u društvu s dečkima. Ali nikad nisam imala neku vezu ili ljubav. Oni su svi htjeli sa mnom, ali su prihvatili da se ja s njima stalno šalim. Oni su mene dirali, ja sam njih dirala i zezala, ali nikada nisam htjela vezu. Htjela sam samo svoj posao i družiti se s njima.
• Je li vaša seksualna orijentacija drugačija?
- Pa, ja jednostavno moram reći da te seksualne i to ne koristim. Kako da kažem, to je sad među nama, ako sam jednom u životu. Ja dečka nemam, to ne konzumiram, bilo je u životu možda jednom, dva puta. Ali s dečkima jesam u društvu, dođu neki put, ono to i to, ali danas su takva vremena, svatko bi htio da te polegne. Tako da me to uopće i ne privlači. A da mi dođe, ali ne bih sa svakim.
• Znači, ni sa ženama?
Ne, sačuvaj Bože. Makar je to dosta uzelo maha. Ima već dosta toga i po klubovima. Znalo je biti i kod nas. Mi smo sve to šutirali.
• Žalite li što niste na vrijeme otišli igrati nogomet u inozemstvo?
- Malo žalim, malo više ne, mogla sam se vani prodati. Nisam htjela zbog mame koja je bila bolesna, a sestra Katica umrla je 1988. u 31. godini. Ipak, netko se skrbi za nas. Imala sam ponudu u Sevilli kad je Šuker igrao, toliko su i meni nudili kao i njemu, ali bila sam mlada, kako ću. Da sam bila malo starija, bih i onda bih se vratila, otvorila svoj centar, a ne šljakala od pola četiri. I Talijani su me zvali, nudili makinu, život u hotelu, pa onda stan. Poludjeli su 1975. za mnom. Još je puno ponuda bilo iz Europe. Zovu me i sada iz Francuske, ali ne mogu se odvojiti, vežu me groblja.
• Kad ste se zadnji put osjećali sretnom kao Hrvatica?
- Hrvatica sam od rođenja, ponosna sam, pogotovo kad je bio rat. Vidite kako sve ide, skupoća, ukidanje božićnica, pa nijedan čovjek nije presretan. Nije to ono što smo očekivali kad smo se za Hrvatsku borili. Prodaju se banke, hoteli, a rekli su, bit će dobro. Penzionerima je katastrofa. Kako će taj čovjek biti sretan kada mora plaćati particicaciju (misli na participaciju). Lako je Sanaderu, a tim starijim ljudima koji su sve dali, sad im se sve oduzima. Boli me duša za te starije ljude, Sanader mora vidjeti da ti ljudi nisu sretni. Neka im poveća mirovine, a za gradnju se ima. Da sam ja na vlasti, prvo bih podigla penzije, dala im krov, povećala plaće, ukinula participacije. Oni se mijenjaju, sve razgrabe, dođu drugi pa još više od ovih prije.
• Tko vam najviše pomaže u ženskom nogometu?
- Moram reći, Mamić. Svaka mu čast. Otkako je uzeo u Dinamo Maksimir, mogu samo reći kapa mu do krova. Pardon, kapa do poda, kapa dolje, spomenik. Otkad smo u Dinamu, Mamić mi je rekao: ‘Sunce moje, tebe nitko neće dirati, što god trebaš, Maminjo je ovdje’. Vrata su mi otvorena, ali ja neću tražiti.
• A HNS?
- Zar ne vide Marković i Srebrić što se događa, što radi taj Zirdum. Što rade ta djeca, opijaju se, tulumare, zato ženski nogomet stagnira. Naš Markotić se trudi, sve zna što se događa, ali ništa ne može.
• Razmišljate li o tome da se prihvatite izborničke funkcije?
- Srebrić mi je rekao da namjerava sa mnom razgovarati, pretpostavljam da me mislio zvati za selektoricu, ali još mi se poslije nije javio. I dalje igram, ali imam vremena, voljela bih to, ja kao legenda imam pravo na to. Ali s ovim ljudima ne bih radila. Bih kad bi se oni maknuli. Žalosno je što ženski nogomet propada. Ja ću sa 48 ostati, a oni drugi će otići. Sa ženama raditi je strašno, treba se za to roditi.
• Za nogometašice se često kaže da su muškarače?
- Pa ima i takvih ali pogledajte koliko je pičkica i šminkera među nogometašima.
• Kako često žene nakon utakmice mijenjaju dresove?
- Mi, nažalost, nemamo dovoljno dresova za razmjenu. Meni bi Maminjo dopustio, ali druge cure ne smiju, pa zato ni ja to ne radim. Ali suvenire i sličice - to možemo, pogotovo djeci kojoj sam toliko toga podijelila. Sama si to naštancam, tko će mi dati.
• Što ženske nogometašice obično nose ispod dresova?
- Uglavnom grudnjake, sportske. Sad ih ima elastičnih, da se one s većim grudima ne šamaraju dok trče. Gaćice i ostalo, sve isto kao i muškarci. Nas boli kad nas udare u prsa, a dečke negdje drugo.
• A za što se vi držite kada ste u živom zidu?
- Sad bih ti ja rekla.
Zlatko Šimić
Maca je tu granicu na našim terenima podigla na granicu divljenja. Dok je u ranim osamdesetima driblala po trešnjevačkim grabama i zabijala golove u bivšoj jugoslavenskoj ligi, gledatelji su se otvorenih usta naginjali na ograde. S nenavršenih 14 godina, kada je slučajno odjenula dres s brojem 10, na nekom turniru u Italiji toliko je oduševila novinare da su je prozvali ženskim Maradonom.
Igrala je Maca, zabijala po pet, šest golova po utakmici, sve dok nedavno nije došla do osobnog rekorda. Nakon više od 1200 nastupa svoj 1500. gol zabila je na obljetnici protiv veteranki iz Francuske, u Ivanjoj Rijeci. Nogoloptačka povijest pamti Peleov 1001 gol, Romario je nedavno dvojbeno dogurao do 1000, a Maca se nada da će dogurati do 2000. Možda bi i uspjela da je prihvatila neku od brojnih inozemnih ponuda, gdje se ženski nogomet mnogo više cijeni, ima više utakmica i igračice su profesionalke na plaći.
Maca danas radi kao domarka u Nacionalnom teniskom centru na Zagrebačkom velesajmu. Osjeća se, kaže, kao da ima 20, iako joj je tek 48. Kondiciju održava uz pomoć bivše suigračice Hajre Đozo i uvijek razigranog psa Rikija. Uživa u svom poslu, u svom uredu prepunom plakata sportaša i slomljenih reketa. Život nije mazio Macu. Tijekom godina
ostala je bez gotovo svih članova obitelji. Ostala je samo sestra Jagoda i nogometni zaljubljenik Vjeko Markotić koji joj je pomagao u karijeri. Svoje obitelji nema, a mi smo se usudili i pitati boji li se samoće u starosti.
- Samoća u starosti me ne plaši, iako mi katkad dođe takav kliker, ali brzo zaboravim. Imam prijatelja, puno sam pomagala, Bog će mi to vratiti. Moja je najveća ljubav bila lopta. Nitko mi neće vjerovati. Pitaju me pa kako, i ti si od krvi i mesa. Ali meni je lopta društvo, ona je meni sve, sve u životu, makar ja od te lopte koju najviše volim, sad kad nemam obitelji, nemam ništa. Dobra sam, ali brzo planem, pa mi poslije bude žao. Ali takva sam. To je Bog dao. I ne bih se mijenjala.
Eto, takva je Maca. Hrabra, iskrena, samouvjerena i dobra. Dio toga ćete prepoznati u našem razgovoru.
• Kakvo je bilo vaše djetinjstvo i odrastanje?
- Rodila sam se u Dugoj Resi 17. kolovoza 1960. Normalno, bilo nas je puno u obitelji, mama nas je imala šestero. Tri brata i tri sestre, a ja sam najmlađa. Imali smo jako težak život. Ostala sam bez tate kad sam imala pet godina. Zvao se Josip, a mama Marija. Pregazio ga je vlak, a mama je mlada ostala sama. Išli smo rano za kruhom, što se kaže. Moja starija braća već su počela raditi. Najstariji brat Željko nije imao ni 13 godina kad je počeo raditi u ‘Ivi Loli Ribaru’ pokraj Karlovca. Nedugo nakon njega zaposlio se i srednji brat Josip sa 14 i pol godina u Pamučnoj industriji Duga Resa, a onda i starija sestra, također u ‘Ribaru’ sa 15 godina, a ja sa 17 godina.
• Koju ste školu završili?
- Osam razreda osnovne škole jer nismo imali uvjete, teško smo živjeli. Škola nam nije išla najbolje, a kako nas je bilo puno, trebali smo što prije ići raditi. Kako sam ja od malih nogu igrala nogomet i trčala s dečkima, a u međuvremenu igrala rukomet, dobila sam posao u rukometu. Počela sam ga igrati već sa šest godina. U međuvremenu sam igrala i nogomet u Dugoj Resi jer nisam znala da negdje postoji ženski nogometni klub. Nogomet sam stalno igrala s dečkima i onda mi je prijatelj iz Duge Rese Ado Jurinjak rekao da postoji jedna žena
u Topuskom, nastavnica Milica Pajić, koja je igrala nogomet u Lotu, pa me je preko njega dovela u klub Loto. Ado je rekao: ‘Ima jedna mala iz Duge Rese, mala igra nogomet, čovječe, da vidiš samo’. Ona je rekla: ‘Pa dovedi je onda da igra’.
• Kako ste došli u Zagreb?
- Kako, cugom, vlakom. Sama sam putovala sa 13 godina, došla u klub Loto iz Zagreba i odmah počela igrati u prvoj ekipi. Teško smo živjeli pa sam koji put dobila novac za put, a nekad ne. Mama se snalazila, znala je ponekad neku krpicu prodati. Nogomet je uvijek bio moja ljubav, a u međuvremenu sam igrala i rukomet. Onda je malo prošlo pa su iz rukometa čuli za mene i zvali me u Lokomotivu. Ondje sam 1973. sa svojom, nažalost, pokojnom sestrom Katicom bila na probi.
• Igrali ste rukomet u slavnoj generaciji?
- Da, bile smo u generaciji ‘boli glava’, Mara Toti i sestre Palaversa. Lokomotiva je bila prva u toj ligi. Htjeli su da napravimo profesionalni ugovor, ali kao mlada djevojka jednostavno to nisam mogla. Ovi su se u Dugoj Resi zgrozili kako sam mogla ići onamo na probu, pa je to puklo i ostala sam u Dugoj Resi, u selu, i igrala nogomet. Dugo sam igrala i rukomet, 25 godina usklađivala i jedno i drugo. Postalo je jako naporno i prekinula sam s rukometom. I sestra više nije mogla igrati, a bila je najbolja u Kotoru u Karlovcu. To je bilo strašno kako smo igrale, ona zabije 15, a ja 12 golova po utakmici, nikad ispod toga.
• Vratimo se na nogomet?
- Da, u međuvremenu se nešto zakompliciralo, naš je tajnik otišao i osnovao klub Zagreb u Tkalčićevoj 33. S tim smo klubom osvajali prvenstva. Onda je i to slabo funkcioniralo, osnovali smo novi klub Sloboda 78 u Ivanjoj Rijeci. Tu smo harali, sve smo živo osvajali, državna prvenstva u bivšoj Jugi. Ja sam bila na poziciji veznog, bila sam malena, niska i fizički jača nego sada, a tehnika mi je bila na visokoj razini.
• Koje su vaše najbolje karakteristike?
- Slobodni udarci, 16 i 20 metara, velika i jaka tehničarka, to su mi specijaliteti.
• Koji udarci, unutarnji, vanjski?
- Pa unutarnji, vanjski, sve je to išlo. A dribling tek, strašno, tehniciranje, štopanje, prsa, strašno.
• Kako ste dobili nadimak Maca Maradona, na nekom turniru u Italiji?
- Da. Ja sam bila malena, a tek je onda na scenu došao Maradona. Kad su me ljudi gledali kako igram, a koji su pratili i njega, govorili su: ‘Evo, rodila se ženska Maradona’. I stvarno, kad gledate njega i mene, čak sam ga kopirala s minivalom, ali i zbog svoje kvalitete, kao i
njegove, dobila sam nadimak Maradona, a i bila sam malena kao i on. Presretna sam zbog tog nadimka jer Maradona je Maradona i za mene će on uvijek biti Maradona. Evo sad se vraća opet. Nikada na njega nisam htjela dati i kada su pitali fiksaš li se. To su druge okolnosti.
• Jeste li ikada dali gol magičnom rukom?
- Mogu reći da jesam. Kad sam bila u Lotu, bila je neka gužva, ne kao on, ali bila je pomoć ruke. Nikada to neću zaboraviti. Onako sam ga gurnula i ništa, malo mi je bilo teško jer sam pravedna. Ali kad ti ono u igri dođe, šutiš i gotovo. Onda je život otišao dalje, vremena su se promijenila.
• Sjećate li se svoga prvoga gola?
- Prvi gol zabila sam u Lotu, igrali smo dolje na Trešnjevci, na grabi protiv Jugoplastike ili Željezničara. Bila sam malena, a već sam i onda rasturala. Igrala sam krilo, to neću zaboraviti. Zabila sam desnom nogom, to mi je specijalitet. Desna mi je jača, makar kad dođe na lijevu, zabijem i lijevom. Dok je Maradona zabijao i desnom i lijevom, treba se takav roditi. Znam i glavom zabiti. Kad zagusti, tu sam.
• Sjećate li se kad ste se prvi put zaljubili?
- Svi znaju da sam ja stalno u društvu s dečkima. Ali nikad nisam imala neku vezu ili ljubav. Oni su svi htjeli sa mnom, ali su prihvatili da se ja s njima stalno šalim. Oni su mene dirali, ja sam njih dirala i zezala, ali nikada nisam htjela vezu. Htjela sam samo svoj posao i družiti se s njima.
• Je li vaša seksualna orijentacija drugačija?
- Pa, ja jednostavno moram reći da te seksualne i to ne koristim. Kako da kažem, to je sad među nama, ako sam jednom u životu. Ja dečka nemam, to ne konzumiram, bilo je u životu možda jednom, dva puta. Ali s dečkima jesam u društvu, dođu neki put, ono to i to, ali danas su takva vremena, svatko bi htio da te polegne. Tako da me to uopće i ne privlači. A da mi dođe, ali ne bih sa svakim.
• Znači, ni sa ženama?
Ne, sačuvaj Bože. Makar je to dosta uzelo maha. Ima već dosta toga i po klubovima. Znalo je biti i kod nas. Mi smo sve to šutirali.
• Žalite li što niste na vrijeme otišli igrati nogomet u inozemstvo?
- Malo žalim, malo više ne, mogla sam se vani prodati. Nisam htjela zbog mame koja je bila bolesna, a sestra Katica umrla je 1988. u 31. godini. Ipak, netko se skrbi za nas. Imala sam ponudu u Sevilli kad je Šuker igrao, toliko su i meni nudili kao i njemu, ali bila sam mlada, kako ću. Da sam bila malo starija, bih i onda bih se vratila, otvorila svoj centar, a ne šljakala od pola četiri. I Talijani su me zvali, nudili makinu, život u hotelu, pa onda stan. Poludjeli su 1975. za mnom. Još je puno ponuda bilo iz Europe. Zovu me i sada iz Francuske, ali ne mogu se odvojiti, vežu me groblja.
• Kad ste se zadnji put osjećali sretnom kao Hrvatica?
- Hrvatica sam od rođenja, ponosna sam, pogotovo kad je bio rat. Vidite kako sve ide, skupoća, ukidanje božićnica, pa nijedan čovjek nije presretan. Nije to ono što smo očekivali kad smo se za Hrvatsku borili. Prodaju se banke, hoteli, a rekli su, bit će dobro. Penzionerima je katastrofa. Kako će taj čovjek biti sretan kada mora plaćati particicaciju (misli na participaciju). Lako je Sanaderu, a tim starijim ljudima koji su sve dali, sad im se sve oduzima. Boli me duša za te starije ljude, Sanader mora vidjeti da ti ljudi nisu sretni. Neka im poveća mirovine, a za gradnju se ima. Da sam ja na vlasti, prvo bih podigla penzije, dala im krov, povećala plaće, ukinula participacije. Oni se mijenjaju, sve razgrabe, dođu drugi pa još više od ovih prije.
• Tko vam najviše pomaže u ženskom nogometu?
- Moram reći, Mamić. Svaka mu čast. Otkako je uzeo u Dinamo Maksimir, mogu samo reći kapa mu do krova. Pardon, kapa do poda, kapa dolje, spomenik. Otkad smo u Dinamu, Mamić mi je rekao: ‘Sunce moje, tebe nitko neće dirati, što god trebaš, Maminjo je ovdje’. Vrata su mi otvorena, ali ja neću tražiti.
• A HNS?
- Zar ne vide Marković i Srebrić što se događa, što radi taj Zirdum. Što rade ta djeca, opijaju se, tulumare, zato ženski nogomet stagnira. Naš Markotić se trudi, sve zna što se događa, ali ništa ne može.
• Razmišljate li o tome da se prihvatite izborničke funkcije?
- Srebrić mi je rekao da namjerava sa mnom razgovarati, pretpostavljam da me mislio zvati za selektoricu, ali još mi se poslije nije javio. I dalje igram, ali imam vremena, voljela bih to, ja kao legenda imam pravo na to. Ali s ovim ljudima ne bih radila. Bih kad bi se oni maknuli. Žalosno je što ženski nogomet propada. Ja ću sa 48 ostati, a oni drugi će otići. Sa ženama raditi je strašno, treba se za to roditi.
• Za nogometašice se često kaže da su muškarače?
- Pa ima i takvih ali pogledajte koliko je pičkica i šminkera među nogometašima.
• Kako često žene nakon utakmice mijenjaju dresove?
- Mi, nažalost, nemamo dovoljno dresova za razmjenu. Meni bi Maminjo dopustio, ali druge cure ne smiju, pa zato ni ja to ne radim. Ali suvenire i sličice - to možemo, pogotovo djeci kojoj sam toliko toga podijelila. Sama si to naštancam, tko će mi dati.
• Što ženske nogometašice obično nose ispod dresova?
- Uglavnom grudnjake, sportske. Sad ih ima elastičnih, da se one s većim grudima ne šamaraju dok trče. Gaćice i ostalo, sve isto kao i muškarci. Nas boli kad nas udare u prsa, a dečke negdje drugo.
• A za što se vi držite kada ste u živom zidu?
- Sad bih ti ja rekla.
|
Nema
mo dosta dresova za razmjenu
|
Zlatko Šimić