Vlaho Bogišić preturao je po Krležinoj rukopisnoj zaostavštini u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i iz ovećeg bračnog epistolarija odabrao sto njegovih i Belinih pisama, kronološki ih nanizao, i napisao svojevrsni vodič kroz pisma i imenik najfrekventnijih osoba koje se u njima spominju. Sanja Jovičić uredila je rukopis, poštujući sve Krležine i Beline pravopisne mijene, ortografske, gramatičke i pravopisne pogreške, koje o tekstu, ponekad, jednako govore kao i njegova sadržina. Potom je velika Marija Ujević - jedina koja u ovoj priči ima izravne veze sa živim Krležom - dizajnirala korice, pozivajući se na tipografiju Zorinih Izabranih djela, rad Krste Hegedušića, i knjiga je bila gotova. Priređivač je odlučio da je odštampa kod Ljevaka (u ediciji Nenada Rizvanovića).
Jasno je da ova knjiga nadilazi sezonske knjižne i kulturne okvire, i da bi se o njoj trebalo govoriti sučelice stoljeću koje je za nama i zajednici kojoj je spletom povijesno-političkih okolnosti dopalo da nasljeđuje djelo velikog pisca. Ali isto je tako jasno da se neće govoriti.
“Bela, dijete drago” epistolarna je autobiografija Miroslava, a nešto manje i Bele Krleže. Kad god ne bi bili zajedno, pisali su jedno drugome - slali si mailove, koji bi se onda gubili po labirintima i bespućima europskih pošta i željeznica. Pošta je na kraju sačuvana, kao što neće biti čuvani hard-diskovi, diskete i memorijski stikovi našega doba. Iz te se korespondencije da rekonstruirati štošta od onog što se tiče nas koji, na žalost, više nismo Krležini suvremenici, ali ne zato što živimo poslije njega, nego zato što smo uveliko poživjeli mimo njega, hrvatskog Jugoslavena i komunista, najvećega pisca kojeg je imao hrvatski jezik.
Najprije o naslovu: “Bela, dijete drago”, to je snebljivo, pomalo neugodno i budalasto kao što budalasti već jesu, čim postanu javni, ceremonijali supružničkog i ljubavničkog dozivanja, sav taj cvrkut koji nije namijenjen drugim ušima. Prvi put tako joj se obratio kolovoza 1919, kad mu je bilo dvadeset i šest, njoj nepune dvadeset i tri, i u tom tonu će se jedno drugom obraćati sve do rata. Ponekad, on će joj govoriti - moj dečko, obraćati joj se u muškom licu, ili češće - persirati joj. Njena je erotika u tituliranju suzdržanija, kao što je Bela, općenito, suzdržanija i konvencionalnija, brižna da njemu sve bude potaman. Ljubavnički queer, uglavnom, je samo njegov, i to kad je dobro raspoložen. Kad nije raspoložen, tada zanovijeta, prigovara joj, naređuje da mu što prije u Dubrovnik ili u Beograd šalje veš.
Je li za nas današnje tema kako su se njih dvoje voljeli? O kako da nije, velika je to i potresna tema kako se volio taj bezdjetni par, i kako je preko svojih leđa preturio vijek. Ona Srpkinja, on komunist, u Zagrebu čija će se povijest prelomiti jednoga desetog travnja. U ratu se nisu razdvajali, pa nije bilo ni dopisivanja. Posljednje predratno pismo slao joj je 1940. iz Zagreba u Split - bilo mu je već četrdeset sedam, i bio je među Hrvatima i inim Jugoslavenima tako kolosalno sam - a prvo poslijeratno je iz 1956, kad ga šalje iz Beograda u Zagreb, i više nije sam, nego je okružen svom pažnjom i ljubavlju ratnih pobjednika. Tada je već započeo njihov novi život, koji se u socijalnom smislu dramatično razlikuje od prethodnog.
Ono što shvaćamo iz pisama: Krleža je u predratnom Zagrebu bio puki siromah, združen s jednako tako siromašnom glumicom. Utjeruje tantijeme i neisplaćene honorare, potpisuje ugovore prema kojima svake godine mora objaviti barem po jednu knjigu, u tom smislu započinje romane koje nikada neće napisati, naprimjer onaj o Križaniću, zbog kojega iz Varšave putuje u Vilno: “Vilno je najsjevernija tvrđava Rima i rimske crkve u Europi. U tom litavskom blatu i močvarama od gotike do baroka i rokokoa ima toliko građevina, da ‘empire’ uopće ne dolazi u obzir, ima ga u ruskom smislu za svinje hraniti. Vilno uspoređeno s Agramom, gdje uopće nema još ni empirea i gdje se biedermajer smatra uzorom ukusa! A tko zna za Vilno, taj zaboravljeni ruski gubernijski grad?” Jednako je oduševljen i Lavovom i Krakovom, općenito Galicijom, dok se Varšavi ruga, kao, recimo, i Beogradu. Dubrovnikom je, međutim, zgrožen, i u travnju 1923, i u lipnju 1930. Najprije u kulturno-muzealnom smislu: “Dubrovnik nije ono što se misli, i govori, i veruje. Daleko iza Italije. Ali imade lepih pojedinosti i svakako najbolje nešto u SHS.” Sedam godina kasnije niti u turističkom: “Sve je enormno skupo. Sva ta masa marserjera, oberkelnera, stevarda, sobarica, kapetana, konduktera, barkarola, šofera, pikola, trafikanata, sve to s nosačima, poslugom, dvorkinjama, fakinima i gosparima čeka da te orobi.” I onda niže dubrovačke cijene, konstatira da tu ama baš ništa nije besplatno, a “u samom Dubrovniku ostati preko jula bilo bi nesnosno”. Osim što se očajno loše jede, atmosfera je kao u veškuhinji.
Krleža po Europi tumara očajnički se trudeći da sretne pametnog čovjeka. Žene, recimo Zofiu Nalkowsku s kojom druguje po Varšavi, u pismima strateški mudro prešućuje. Ali sve je to, glede komfora i putničkog života, očajno loše, siromašno, jadno. Belu moli da mu ide kod izdavača i pita ga za novce. Traži od nje neka mu obilazi oca. Mudruje o njegovom stanju. Zahvalan je, a odmah zatim ljuti se na nju. Krleža iz ovih pisama je strašan socijalni autsajder, nitko i ništa po svim tim europama, i to je glavno, sumorno otkriće ove knjige. I naravno, on pokušava prodavati svoja djela - uglavnom drame - strancima. U tome je, uglavnom, uspješan. Ako je promatraču dopušteno i to primijetiti: mnogo uspješniji od hrvatske mu književne potomčadi, premda uz njega nisu Alida Bremer ni Istros Books, Svijetom on se kreće suvereno, uočavajući stilska obilježja gradskih ulica i crkava, bilo da je u Beču, Parizu, Pragu ili Varšavi, ali to čini kao socijalni i kulturni autsajder.
Pisac je, međutim, pisac, i kada ženi šalje histerične mailove. Kao što muzikalnom čeljadetu nije dano da tuli bez sluha ni kad bi to željelo, tako ni pisac ne umije falširati i distonavati čak ni u privatnim pismima. Pazi, recimo, što joj piše iz Pariza, u rujnu 1932, u vrijeme kada se Hitler, sve uz pomoć njemačkih nagodbenjaka, liberala i centrumaša, sprema da preuzme vlast: “Otkada si ti otišla pojavio se ‘yo-iyo’, ‘iyo-iyo’ (...žo) ‘le pli grand succes du jeur’, neka vrst šurle na gumilastici i čitav se Rim (upravo Rim) igra s tim žužuom, a Hanibal je pred vratima.”
Većina prijatelja, o kojima se piše prisno, bez ironije, s finom malograđanskom brigom da se ni na kog ne zaboravi, u Beogradu su. Dragiša Vasić i Nataša, Petar Dobrović, Olga i mali Đoka, Petrov brat Nikola, pa Marko Ristić, Bora Prodanović, Ribnikar. U Zagrebu su, osim Bele, još otac, o kojemu se, očito, valja brinuti, ponekad i Gavella - kojega, istina, ima i u Beogradu, te širom Europe - režiseri, glumci, kazalište, i neki svijet koji je prema njemu neraspoložen. To će se promijeniti nakon rata. Od pedeset treće godine života pa sve do smrti Miroslav Krleža živi kao persona gratissima. U onoj dosjetci hrvatskog pjesnika - jednoga od rijetkih među živima, koji su istinski dostojni gramatike Krležina jezika - o tome da je M.K. bio čovjek od glave do četrdeset pete ima neke surove istine, ali ona je, kao i svaka surovost, prema čovjeku duboko nepravedna. Krleža je bio neshvaćeni, progonjeni genij, po kojemu je pljuvao lošiji dio društva, dok ga je bolji dio društva držao u bojkotu, i taj je Krleža umro od straha u Pavelićevom Zagrebu neke 1943, da bi zatim, kao i svi mrtvi hrvatski geniji, pisci, propovjednici i pobunjenici, bio sasvim zaboravljen. Ono nakon 1945. bio je samo drugi, poklonjeni život, faksimil života, koji nije imao vrijednost originala.
Ovakvu knjigu, i s ovakvim naslovom, on nikada ne bi objavio. Ali ima nešto u tome što nije spalio sva svoja pisma, nego je na dvadeset godina po svojoj smrti odložio svako njihovo čitanje. Bila je to igra. U svom prvom testamentu sastavljanom pred rat svoje autorsko pravo zavještao je Beli. A bude li ono išta vrijedilo nakon njezine smrti, neka se upotrijebi u korist siromašnih pisaca ili glumaca. Tako nekako. Dvadeset godina, i trideset, po Krležinoj smrti njegova pisma neće nikoga zanimati. Ili će, ipak, nekoga sablaznuti? Svidjela mu se takva sablazan. Zato je sačuvao pisma.