Milošević mu nije dao da vodi krajiške Srbe

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 31.03.2009. u 08:05

BEOGRAD - Simo Dubajić, umirovljeni potpukovnik JNA iz Kistanja, prvi je put javno spomenut po zlu 1956. u emigrantskome časopisu Hrvatska država koji je izlazio u Münchenu.

Opširni članak govorio je o masakru od oko 30.000 Hrvata i 5000 pripadnika srpskih postrojbi (osobito četnika Draže Mihailovića i Dobrovoljačkoga korpusa Dimitrija Ljotića) na Kočevskome Rogu, u Sloveniji, krajem svibnja 1945. godine. Tadašnji partizanski major Dubajić bio je istaknut kao odgovoran za ta masovna smaknuća.

Titova majora sumnjiče za smrt 13.000 ljudi

Simo Dubajić osvanuo je u novinskim sudskim izvješćima, i nakon što ga je Okružni sud u Zadru u jesen 1968. osudio na godinu dana zatvora, uvjetno na tri godine.

Proglašen je krivim zato što je neprijateljski djelovao protiv jugoslavenskoga nezavisnog socijalističkog razvitka i što je omalovažio djelo Edvarda Kardelja “Socijalizam i rat”. Brkati Simo Dubajić izronio je iz anonimnosti nakon što su ga u više navrata pokazali u krupnome planu u izravnome prijenosu velikosrpskog mitinga u Kninu, 28. veljače 1989., čiji je “spiritus movens” bio Slobodan Milošević.

Čim je buknula pobuna krajiških Srba, koji su kod ulaza u Knin podigli barikade, a što je bio nagovještaj odvajanja od Hrvatske i stvaranja tzv. Republike Srpske Krajine, Dubajić je obijao brojna vrata u nakani da bude postavljen za zapovjednika tamošnje paravojske.

Kako mu želju nisu uslišali, negdje s početka rata, 1991., razočaran je napustio Kistanje i Hrvatsku i s brojnom se obitelji doselio u Beograd gdje mu je, po nalogu Slobodana Miloševića, žurno dodijeljen trosobni stan u Novome Beogradu.

Nedugo nakon što je postao Beograđanin, Simo Dubajić će ustati i protiv svoga tutora i uzora Miloševića, ogorčen zato što ga nije želio primiti i saslušati njegove savjete o tome što mu valja činiti u Krajini. Premetnuo se u buntovnika koji žudi za medijima.

Prozvao Milku Planinc


Prozivao je i Milku Planinc, nekadašnju jugoslavensku premijerku, kao onu koja je određivala egzekutore. U Intervjuu Globusu 1994. kaže kako je “pobio 10 tisuća Hrvata, a da mu je žao što ih nije bilo 100 tisuća”.


“Od samoga sloma Jugoslavije, Hrvati su sebe listom smatrali pravim ustašama, i tako se ponašali. Srbi su to načelno prihvatili, tako se odnosili prema njima, i osjećali četnicima samo na riječima, sasvim neotporno i bezglavo. Na ža- lost, od toga su najveću korist imali pravi komunisti i zakleti ustaše, do te mjere da je odnos CKH (Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske, op.p) prema ustanku u Krajini (1991.) bio istovjetan službenom odnosu vlade NDH (1941.): tretiran je kao ozloglašen i osuđen kao četnički, istodobno i od ustaša i od komunista.”

 “Ne dopuštajući bilo kakvu mogućnost posredovanja Crvenog križa, jer mi partizani nismo priznavali nikakav križ, svako na svoj račun ili zajedno - baš kao naši učitelji ustaše - počeli smo ubijati zarobljenike. Nekažnjeni uspjesi pojedinačnih smaknuća i pljačke među nama pružali su neko đavoljsko zadovoljstvo u tome da se prevareni čovjek ne može braniti i da s ponosom odlazi u smrt. Samim tim, još više izaziva krvnika... Zavladalo je bezakonje: odmah ubiti, bez utvrđivanja stupnja odgovornosti ili bilo kakvog sudjelovanja... ‘Kog sam reko, tog sam ucmeko’!”
O HRVATIMA
O ZAROBLJENICIMA


Nakon rata Simo Dubajić u Zagrebu je studirao umjetnost, a živio je u Draškovićevoj ulici na broju 40. U filmu “Sinji galeb” Dubajić igra ulogu siromašnog mladića koji traži posla i kruha.

Snimao je kratke dokumentarce, pisao scenarije, glumio u epizodama, bio asistent režije Branku Baueru u filmu “Ne okreći se, sine”, i Kreši Goliku u “Imam dvije mame i dva tate”. Osmislio je i snimio prvu špicu TV Zagreb, koja se okretala više od desetljeća, i uz svečanu glazbu oglašavala početak i kraj programa.

Nakon toga duga šutnja i posvemašni medijski zaborav Sime Dubajića.

Rijetki koji su se raspitivali o njemu čuli su da je iz tri braka dobio trinaestero djece, da se povukao u Kistanjama, živi pustinjački i uzgaja koze. Postao je prepoznatljiv po golemim sijedim brcima, koje je pustio po uzoru na sovjetskoga konjičkog maršala, imenjaka Semjona Mihajloviča Buđonija.

Od zadrtog komunista, pobornika bratstva i jedinstva i uvjerenoga ateista, preobratio se u tvrdokornoga velikosrbina, hrvatomrsca, zagovornika četništva i fanatičnoga vjernika.
  Glumio u filmu ‘Sinji galeb’


Ratni zločini ne zastar­ije­vaju i krivnju  za ratne zlo­čine treba individua­li­zi­rati te kazniti odgovorne. 

Mi želimo da se sve to raščisti i istraži, ali svatko onaj tko to radi mora imati u vidu što se događalo od 1941. do 1945. Ljudi koji su to radili moraju odgovarati. Ja sam za to prvi put čuo 70-ih godina. Najveći broj boraca nije s tim imao nikakve vbeze. Inače,  za nas je rat završio 1945.

Dobro je da je to krenulo, ali je teško da će doći do nekog sudskog postupka.  Dubajić se osobno prije desetak godina hvastao  zločinima, bio je šef ubilačkih odreda. Nadam se da će to dovesti do nalogodavaca. Moglo bi se klupko otklupčati.
Ja vam ne znam o tome mnogo, nikavih saznanja nemam o tim stvarim. O tome više znaju oni koji su bili u postrojbama. Podaci o tome postoje u arhivima.

No, sve što se istražuje nakon 70 godina je povijest, a ne  dnevna politika... Onih koji su sudjelovali u tim likvidacijama gotovo da više nema među živima, a od onih koji su živi ništa ne možemo saznati.
Stjepan Mesić, predsjednik RH:
 
Ivan Fumić, istaknuti antifašist:
 
Vladimir Šeks, potpredsjednik Sabora:
 
Josip Manolić, političar:
 


Pero Zlatar

Izdvajamo