Jednom će, valjda, u analima zagrebačke arene pisati da je prvi domaći pjevač koji ju je napunio bio šezdesetosmogodišnji
Mišo Kovač, da je to bilo u sklopu humanitarne akcije ženske HDZ-ove udruge “Katarina Zrinska”, da je novac od prihoda otišao u kupnju mobilnog mamografa i da su sve ili skoro sve pjesme koje je pjevač otpjevao navršile više godina od goleme većine prisutnih, a nije se svirao rockenroll. S Mišom smo se susreli u jednome kvartovskome kafiću, na zagrebačkoj Malešnici, desetak dana kasnije. Pun je samopouzdanja nakon velikog koncerta (“reci mi pošteno, koji hrvatski pjevač to još može prirediti?”), ali svjestan je on da njegova slava traje dugo i da je zvijezda već preko četrdeset godina (“Znaš li ti tko sam ja, pa moji su prijatelji bili veliki košarkaš Radivoje Korać, nogometaš Partizana Vladica Kovačević i Mate Parlov, svjetski prvak”). Neobično je vedar, čita novine, informiran je i o svemu ima mišljenje, koje je ponekad prilično originalno, ali uvijek je lucidno. Pomalo podsjeća na one stare Dalmatince, koji kad uđu u godine postanu mjesni mudraci. (“Ja tebe pratim, nemoj misliti da te ne pratim. Desni te ne vole jer si lijevi, a lijevi te ne vole jer si desni, ali nije to, nego si ti došao sa strane, iz jednoga drugog svijeta, pa ih sad gledaš sa strane. A zapamti što će ti Mišo reći, Hrvati ne vole kad ih se gleda sa strane.”)
Kriv je Gorbačov
Pitanja mu ne treba postavljati jer on sve vrijeme priča svoju priču:
Bio je bog, ali meni takav bog nije trebao pa sam mu odbio pjevati
Arsen:
On je velik. Mnogi akademici mogu mu čistiti cipele
Vice Vukov:
Bio je stariji od nas, velika zvijezda, ali pun sebe. To ga je na kraju i koštalo
“Ja sam znao da nije dobro kada je Mihail Gorbačov krenuo rasturati Sovjetski Savez, i to samo zato što je imao ženu koja je voljela kupovati po Parizu i Londonu pa je radio ono što se njima sviđa. A zašto to nije bilo dobro? Zato što se nas dvojica nikada nećemo potući ako smo obojica jaki. Nikako ne valja ako ostane samo jedan. Eto, iz toga je počeo rat, u kojemu su meni ubili sina. Moj Edi bio je visok 192, najbolji karataš kod Šafranića, u srcu Hrvatska i Dinamo, i otišao je da se prijavi u Selsku u dragovoljce. Ja ne znam tko ga je ubio, da li KOS ili neki ustaša koji mi nije oprostio što sam 1986, usred Calgarija, rekao nekima neka sa zida skinu Pavelićevu sliku ako hoće da im ja tu pjevam. I to sam bio ja: vidjelo se i neki dan, dvadeset tisuća ljudi u Areni, hrvatski koncert, ne može biti hrvatskiji, ali nema nijedne ustaške kape. Neka ljudi budu što žele biti, ali ja im govorim, hajde malo da nismo ni lijevi ni desni, nego da budemo samo Hrvati, obični ljudi. I neka se svako odredi, neka kaže tko je i što je. Budimo jedni prema drugima otvoreni. Ja sam tako Budimiru Lončaru, mome Dalmatincu i prijatelju, a prijatelji smo jer je dobar čovjek, došao mi je i na koncert, otvoreno rekao: Nisi trebao onom manijaku ići na Gazimestan, jednostavno nisi trebao! S ljudima se može otvoreno govoriti.
Elvis i Himzo
Danas su u modi nekakve jednokratne zvijezde: uđe u dvoranu sa pedeset ljudi da mašu rukama, deset ih kamera snima, a netko nešto pjeva. I čim otpjeva, više ga nema. U svijetu danas nema zvijezda tipa Beatlesa ili Elvisa Presleya. Znaš, ja sam Elvisa uživo gledao i doživio sam kako to izgleda. Dok pjeva one rockenroll brojeve, to se ne osjeti, ali čim zapjeva Love me tender, nešto se dogodi: nestaju i Mozart i Brahms i sva muzika ovog svijeta i ostaje samo on, na pozornici. Meni je Himzo Polovina pomogao da dođem u Jugoton pa sam neko vrijeme pjevao na koncertima prije njega i sjećam se, kada bi Himzo zapjevao Eminu, nestajala bi sva muzika ovog svijeta i ostao bi samo on, sam na pozornici. To je, razumiješ ti mene, ta čarolija koju instant zvijezde ne mogu postići. Sve drugo možda mogu, ali to ne mogu.
Ja sam prodao dvadeset milijuna ploča u zemlji od dvadeset dva milijuna stanovnika: dvadeset milijuna je bilo normalnih, a dva milijuna komunista. Odbio sam pjevati Titu, jer sam i to mogao i jer je on bio bog, a meni to nije trebalo. Najgore sluge i ulizice bili su mu Hrvati. On je 1974. uputio poruku komitetima protiv profesionalizma, pa su Hrvati, pošto je njima služenje u genima, odmah poslali radnike u radničkim odijelima na pozornicu da pjevaju, dok je u Beogradu Sava centar otvarao Miroslav Ilić. Kako mene nije stvorio Tito, nego me stvorio narod, ja sam mu odbio pjevati i nisu mi mogli ništa, nisu me mogli zatvoriti. Osim toga, nisam ja odbio baš njega osobno nego maršalat koji je ugovarao tko će pjevati.
A 1990, kada je došao HDZ, oni koji ne da su pjevali Titu i ostalima, nego su spavali po domovima armije, krenuli su protiv mene. Kada je počeo rat snimio sam “Grobovi vam nikad oprostiti neće”. Sin mi je još bio živ, nisam to sebi snimio, nego u sjećanje na one kojih više nema. Ali bez riječi mržnje. Onda su oni napisali pjesmu ‘Moja domovina’, u kojoj su se izredali svi, a meni su dali da pjevam ‘oči boje mora’, jedan jedini stih, najkraći. Rekao sam im, ja ću vam otpjevati ‘oči boje mora’ kad dođe Tuđmanov zbor, prije toga neću. I odem. Tako sam, eto, odbio i Tita i Tuđmana. Ali kasnije sam, kada je Edi poginuo, upoznao Tuđmana. On je sigurno neke stvari krivo rekao, pa ga zato nisu mogli svi voljeti, ali on je privatno bio dobar čovjek. Nekoliko smo puta zajedno plakali.
Vicu su Hrvati progonili
U ratu neki izgube cijelu obitelj, a drugi se obogate. Tako je uvijek i u svim ratovima, ali rat u bivšoj Jugoslaviji mogao se izbjeći. Kao što je izbjegnut rat u bivšem Sovjetskom Savezu. Pa tamo su se narodi puno gore mrzili, znam to, proputovao sam na koncertima uzduž i poprijeko Rusije. Tamo je Sergej Jesenjin bio jedini čovjek kojega su svi voljeli. Ali zaludu je sad o tome govoriti, kada je sve prošlo.
Pitaš me za moje Šibenčane Vicu Vukova i Arsena Dedića? Sad ću ti reći. Vice je od nas trojice najstariji, već je bio zvijezda kad sam ja počinjao pjevati, i uvijek je bio pun sebe. Bio sam bliži Dediću, dok ja još nisam kako treba ni pjevao, on je napisao najbolju pjesmu na ovim prostorima: ‘Kuća pored mora’. Čini mi se da sam se zbog te pjesme ostavio baluna i ozbiljno prihvatio mikrofon. On je jedna osebujna ličnost, a ja ću ti otvoreno reći: puno je akademika koji bi Arsenu Dediću mogli samo očistiti cipele. A Vicu je skupo koštala ta Pjesma ljeta 1970, na kojoj se natjecao s Đorđem Marijanovićem. Bila je to jedna velika turneja, na kojoj je publika glasala tko je bolji. Pobjeđivao je u Kragujevcu, Kraljevu, Beogradu, ali onda je došao taj nesretni koncert u Baškom Polju, u oficirskom odmaralištu. Tu ga je Đorđe pobijedio, što je Vicu potreslo, bez obzira na to što je i dalje vodio u ukupnom poretku. Onda je neki tip što je razvlačio kablove, za kojim se ja ne bih ni okrenuo, ali Vice je bio samoljubiv, dobacio: ‘Kako to Vukov da te je Marijanović dobio u tvojoj zemlji?’ Vice, umjesto da mu na jedno uho uđe na drugo izađe, odbrusi mu: ‘Ja sam večeras pjevao srpskim oficirima, a hrvatski je živalj bio iza žice!’ Ovaj je to, naravno, ispričao novinarima, nastao je skandal, Vice Vukov je postao simbol Hrvatskog proljeća, što ga je koštalo 1972. Ali neka se zna: nisu ga tada progonili Jugoslaveni, nego opet Hrvati.
Samo je dobrota Bog
Slušaj me što ću ti reći: domovina nisu planine, rijeke i jezera. Domovina je duša. Ako ovdje živiš, onda tu treba biti i tvoja duša. Srbi to nisu znali 1991. Ja sam izgubio sina, ali ne odobravam ubijanje nijednoga čovjeka, civila, Srbina. Ali htio sam im reći da ovo može biti njihova domovina samo ako im je duša tu. Kao i tebi i meni. Ne može tebi kao novinaru duša biti negdje drugdje. Ni meni kao pjevaču. Meni nitko ne može govoriti o Bogu, jer je Bog u meni. Bog je u svakome od nas. Vjera je imaginacija. Ja vjerujem da će moj auto stići u München, a on onda stane u Bregani. To je vjera. Ja vjerujem da će Hajduk pobijediti Varteks, jer sam hajdukovac, ali on izgubi tu najvažniju utakmicu. Ali moja vjera ostaje, i Bog u meni. Postoji dobrota, ona je taj Bog o kojem ti govorim. Ako si dobar čovjek, dat ćeš nešto drugim ljudima, to je Bog u tebi. Meni su sina ubili, ali ja nikoga nisam ubio. Ne mogu, nemam taj nagon. Radije sam sebe uništavao, a onda su razni novinarčići, koji ništa ne razumiju, Boga u čovjeku ne razumiju, radili cirkus od toga.”
Mišo ima tu vještinu da o vlastitoj nesreći pripovijeda gotovo fikcionalno
“Sedam godina sam se borio da mi kažu što je bilo s mojim sinom. Jednog dana vratio sam se s koncerta u Ljutomeru, padala je neka ružna kiša, stao sam pred ogledalo i rekao - goni se u pizdu materinu! - i opalio.
Bog je htio da ostanem živ, ali su rekli da sam namjerno promašio. Tko bi mogao gađati sebe i promašiti? Poslije sam sreo Lidiju, koja je žrtvovala sebe, žrtvovala je svoju karijeru zbog mene. Znaš, Lidija je meni spasila život. I sad ti mogu reći da ja od posljednjih sedamnaest zapravo imam nekih četiri-pet godina života.
Žao mi je što nisi mogao biti na koncertu, da čuješ Ivanu kako za mene pjeva ‘My Way’. Ja sam rekao menadžeru, samo mi njega dovedi da me čuje, drugi će sami doći, ali eto ti nisi mogao pa to nisi čuo. Ivana je prošla najgore, skinula se s droge, prošla je strašne krize, izgubila starijeg brata koji joj je bio vođa. A bila je najbolja učenica, svake je godine dobivala pohvalu, ali mene više nije bilo da budem uz nju. I onda se digla. I ja sam se digao. Ali nije bilo lako. I zbog ljudi koji su takvi kakvi jesu.
Znaš kako je to kod Hrvata: kad vide prometnu nesreću s dva poginula, njima je žao što nije četiri. Ljudi uživaju u tuđim nesrećama i ne žive svoje živote nego tuđe. Danas je došlo takvo vrijeme da mediji stvaraju nesreće u kojima će ljudi uživati.
Pitaš me koja mi je najdraža moja pjesma? Najbolja je ona Sabolova ‘Ostala si uvijek ista’. Muziku je napisao Đorđe Novković. On je napisao najviše mojih pjesama, ali nikada nije bio siguran u ono što radi. Imao je kompleks manje vrijednosti. Ja sam mu govorio: pa Đorđe, šta ti je, ti se najveći, ali on me nije mogao čuti. Takav je bio čovjek. Skroman.
I, eto vidiš kako život u čas proleti. U početku traje dugo, nikad da navršiš tu osamnaestu, a nakon toga samo proleti i više te nema. Samo bi te jednu stvar zamolio, nemoj zaboraviti da mi napišeš kako me je Lidija spasila.”
Iza mene nikada nitko nije stajao osim naroda. Zato mi ništa nisu mogli, iako su stalno pokušavali. Udba me je privodila jer sam 1986. odbio primiti Oskar popularnosti koji je dodjeljivala beogradska TV revija. A odbio sam jer sam osjećao što se sprema
Đorđe
Moraš vjerovati u ono što radiš. Ti ne možeš napisati ono što pišeš ako u to ne vjeruješ. Ali njemu se to nije moglo objasniti. Govorio sam mu- ti si najveći, pogledaj kolike si i kakve pjesme napisao, koliko si ploča prodao, ali on me nije mogao ili nije znao čuti. Takav je bio čovjek.
Lidija
Te godine su mi u magli. Ubili su mi sina, tražio sam da mi kažu istinu, otišao sam od žene i na kraju sam pucao u sebe. A onda se nešto promijenilo kada sam sreo Lidiju. Da nije bilo nje, ti sad ne bi razgaovarao sa mnom. Ne bi me bilo, sigurno bih bio mrtav. Danas mogu reći da sam sretan čovjek unatoč svemu što sam preživio.
Arena
Pitaš kako se osjećam pred publikom? Puno je to jače nego što je bilo nekad. Znaš, ja pjevam djeci kojoj se u medijima i na televiziji nudi neka posve druga muzika. Oni za Mišu nisu na televiziji mogli čuti, nego su me sami izabrali. Velika je odgovornost stati pred dvadeset tisuća ljudi, dići ruku, a svi oni pjevaju kao jedan.
Edi
On je bio poseban, razlikovao se od vršnjaka, zato je i učinio to što je učinio, zato je i pošao u Selsku. Ti to razumiješ, i ti si se morao razlikovati da bi postao pisac. Ja sam mogao pokušati da ga zaustavim, ali to nisam učinio. Ne možeš ga zaustaviti ako je krenuo. Ti to sigurno razumiješ. Edi je bio poseban.
Miljenko Jergović
Kriv je Gorbačov
Pitanja mu ne treba postavljati jer on sve vrijeme priča svoju priču:
Bio je bog, ali meni takav bog nije trebao pa sam mu odbio pjevati
Arsen:
On je velik. Mnogi akademici mogu mu čistiti cipele
Vice Vukov:
Bio je stariji od nas, velika zvijezda, ali pun sebe. To ga je na kraju i koštalo
|
Tito:
|
Elvis i Himzo
Danas su u modi nekakve jednokratne zvijezde: uđe u dvoranu sa pedeset ljudi da mašu rukama, deset ih kamera snima, a netko nešto pjeva. I čim otpjeva, više ga nema. U svijetu danas nema zvijezda tipa Beatlesa ili Elvisa Presleya. Znaš, ja sam Elvisa uživo gledao i doživio sam kako to izgleda. Dok pjeva one rockenroll brojeve, to se ne osjeti, ali čim zapjeva Love me tender, nešto se dogodi: nestaju i Mozart i Brahms i sva muzika ovog svijeta i ostaje samo on, na pozornici. Meni je Himzo Polovina pomogao da dođem u Jugoton pa sam neko vrijeme pjevao na koncertima prije njega i sjećam se, kada bi Himzo zapjevao Eminu, nestajala bi sva muzika ovog svijeta i ostao bi samo on, sam na pozornici. To je, razumiješ ti mene, ta čarolija koju instant zvijezde ne mogu postići. Sve drugo možda mogu, ali to ne mogu.
Ja sam prodao dvadeset milijuna ploča u zemlji od dvadeset dva milijuna stanovnika: dvadeset milijuna je bilo normalnih, a dva milijuna komunista. Odbio sam pjevati Titu, jer sam i to mogao i jer je on bio bog, a meni to nije trebalo. Najgore sluge i ulizice bili su mu Hrvati. On je 1974. uputio poruku komitetima protiv profesionalizma, pa su Hrvati, pošto je njima služenje u genima, odmah poslali radnike u radničkim odijelima na pozornicu da pjevaju, dok je u Beogradu Sava centar otvarao Miroslav Ilić. Kako mene nije stvorio Tito, nego me stvorio narod, ja sam mu odbio pjevati i nisu mi mogli ništa, nisu me mogli zatvoriti. Osim toga, nisam ja odbio baš njega osobno nego maršalat koji je ugovarao tko će pjevati.
A 1990, kada je došao HDZ, oni koji ne da su pjevali Titu i ostalima, nego su spavali po domovima armije, krenuli su protiv mene. Kada je počeo rat snimio sam “Grobovi vam nikad oprostiti neće”. Sin mi je još bio živ, nisam to sebi snimio, nego u sjećanje na one kojih više nema. Ali bez riječi mržnje. Onda su oni napisali pjesmu ‘Moja domovina’, u kojoj su se izredali svi, a meni su dali da pjevam ‘oči boje mora’, jedan jedini stih, najkraći. Rekao sam im, ja ću vam otpjevati ‘oči boje mora’ kad dođe Tuđmanov zbor, prije toga neću. I odem. Tako sam, eto, odbio i Tita i Tuđmana. Ali kasnije sam, kada je Edi poginuo, upoznao Tuđmana. On je sigurno neke stvari krivo rekao, pa ga zato nisu mogli svi voljeti, ali on je privatno bio dobar čovjek. Nekoliko smo puta zajedno plakali.
Vicu su Hrvati progonili
U ratu neki izgube cijelu obitelj, a drugi se obogate. Tako je uvijek i u svim ratovima, ali rat u bivšoj Jugoslaviji mogao se izbjeći. Kao što je izbjegnut rat u bivšem Sovjetskom Savezu. Pa tamo su se narodi puno gore mrzili, znam to, proputovao sam na koncertima uzduž i poprijeko Rusije. Tamo je Sergej Jesenjin bio jedini čovjek kojega su svi voljeli. Ali zaludu je sad o tome govoriti, kada je sve prošlo.
Pitaš me za moje Šibenčane Vicu Vukova i Arsena Dedića? Sad ću ti reći. Vice je od nas trojice najstariji, već je bio zvijezda kad sam ja počinjao pjevati, i uvijek je bio pun sebe. Bio sam bliži Dediću, dok ja još nisam kako treba ni pjevao, on je napisao najbolju pjesmu na ovim prostorima: ‘Kuća pored mora’. Čini mi se da sam se zbog te pjesme ostavio baluna i ozbiljno prihvatio mikrofon. On je jedna osebujna ličnost, a ja ću ti otvoreno reći: puno je akademika koji bi Arsenu Dediću mogli samo očistiti cipele. A Vicu je skupo koštala ta Pjesma ljeta 1970, na kojoj se natjecao s Đorđem Marijanovićem. Bila je to jedna velika turneja, na kojoj je publika glasala tko je bolji. Pobjeđivao je u Kragujevcu, Kraljevu, Beogradu, ali onda je došao taj nesretni koncert u Baškom Polju, u oficirskom odmaralištu. Tu ga je Đorđe pobijedio, što je Vicu potreslo, bez obzira na to što je i dalje vodio u ukupnom poretku. Onda je neki tip što je razvlačio kablove, za kojim se ja ne bih ni okrenuo, ali Vice je bio samoljubiv, dobacio: ‘Kako to Vukov da te je Marijanović dobio u tvojoj zemlji?’ Vice, umjesto da mu na jedno uho uđe na drugo izađe, odbrusi mu: ‘Ja sam večeras pjevao srpskim oficirima, a hrvatski je živalj bio iza žice!’ Ovaj je to, naravno, ispričao novinarima, nastao je skandal, Vice Vukov je postao simbol Hrvatskog proljeća, što ga je koštalo 1972. Ali neka se zna: nisu ga tada progonili Jugoslaveni, nego opet Hrvati.
Samo je dobrota Bog
Slušaj me što ću ti reći: domovina nisu planine, rijeke i jezera. Domovina je duša. Ako ovdje živiš, onda tu treba biti i tvoja duša. Srbi to nisu znali 1991. Ja sam izgubio sina, ali ne odobravam ubijanje nijednoga čovjeka, civila, Srbina. Ali htio sam im reći da ovo može biti njihova domovina samo ako im je duša tu. Kao i tebi i meni. Ne može tebi kao novinaru duša biti negdje drugdje. Ni meni kao pjevaču. Meni nitko ne može govoriti o Bogu, jer je Bog u meni. Bog je u svakome od nas. Vjera je imaginacija. Ja vjerujem da će moj auto stići u München, a on onda stane u Bregani. To je vjera. Ja vjerujem da će Hajduk pobijediti Varteks, jer sam hajdukovac, ali on izgubi tu najvažniju utakmicu. Ali moja vjera ostaje, i Bog u meni. Postoji dobrota, ona je taj Bog o kojem ti govorim. Ako si dobar čovjek, dat ćeš nešto drugim ljudima, to je Bog u tebi. Meni su sina ubili, ali ja nikoga nisam ubio. Ne mogu, nemam taj nagon. Radije sam sebe uništavao, a onda su razni novinarčići, koji ništa ne razumiju, Boga u čovjeku ne razumiju, radili cirkus od toga.”
Mišo ima tu vještinu da o vlastitoj nesreći pripovijeda gotovo fikcionalno
“Sedam godina sam se borio da mi kažu što je bilo s mojim sinom. Jednog dana vratio sam se s koncerta u Ljutomeru, padala je neka ružna kiša, stao sam pred ogledalo i rekao - goni se u pizdu materinu! - i opalio.
Bog je htio da ostanem živ, ali su rekli da sam namjerno promašio. Tko bi mogao gađati sebe i promašiti? Poslije sam sreo Lidiju, koja je žrtvovala sebe, žrtvovala je svoju karijeru zbog mene. Znaš, Lidija je meni spasila život. I sad ti mogu reći da ja od posljednjih sedamnaest zapravo imam nekih četiri-pet godina života.
Žao mi je što nisi mogao biti na koncertu, da čuješ Ivanu kako za mene pjeva ‘My Way’. Ja sam rekao menadžeru, samo mi njega dovedi da me čuje, drugi će sami doći, ali eto ti nisi mogao pa to nisi čuo. Ivana je prošla najgore, skinula se s droge, prošla je strašne krize, izgubila starijeg brata koji joj je bio vođa. A bila je najbolja učenica, svake je godine dobivala pohvalu, ali mene više nije bilo da budem uz nju. I onda se digla. I ja sam se digao. Ali nije bilo lako. I zbog ljudi koji su takvi kakvi jesu.
Znaš kako je to kod Hrvata: kad vide prometnu nesreću s dva poginula, njima je žao što nije četiri. Ljudi uživaju u tuđim nesrećama i ne žive svoje živote nego tuđe. Danas je došlo takvo vrijeme da mediji stvaraju nesreće u kojima će ljudi uživati.
Pitaš me koja mi je najdraža moja pjesma? Najbolja je ona Sabolova ‘Ostala si uvijek ista’. Muziku je napisao Đorđe Novković. On je napisao najviše mojih pjesama, ali nikada nije bio siguran u ono što radi. Imao je kompleks manje vrijednosti. Ja sam mu govorio: pa Đorđe, šta ti je, ti se najveći, ali on me nije mogao čuti. Takav je bio čovjek. Skroman.
I, eto vidiš kako život u čas proleti. U početku traje dugo, nikad da navršiš tu osamnaestu, a nakon toga samo proleti i više te nema. Samo bi te jednu stvar zamolio, nemoj zaboraviti da mi napišeš kako me je Lidija spasila.”
|
‘Molim te, nemoj zaboraviti da mi napišeš kako me je Lidija spasila’
|
Iza mene nikada nitko nije stajao osim naroda. Zato mi ništa nisu mogli, iako su stalno pokušavali. Udba me je privodila jer sam 1986. odbio primiti Oskar popularnosti koji je dodjeljivala beogradska TV revija. A odbio sam jer sam osjećao što se sprema
Đorđe
Moraš vjerovati u ono što radiš. Ti ne možeš napisati ono što pišeš ako u to ne vjeruješ. Ali njemu se to nije moglo objasniti. Govorio sam mu- ti si najveći, pogledaj kolike si i kakve pjesme napisao, koliko si ploča prodao, ali on me nije mogao ili nije znao čuti. Takav je bio čovjek.
|
Zlatne godine
|
|
|
|
Lidija
Te godine su mi u magli. Ubili su mi sina, tražio sam da mi kažu istinu, otišao sam od žene i na kraju sam pucao u sebe. A onda se nešto promijenilo kada sam sreo Lidiju. Da nije bilo nje, ti sad ne bi razgaovarao sa mnom. Ne bi me bilo, sigurno bih bio mrtav. Danas mogu reći da sam sretan čovjek unatoč svemu što sam preživio.
Arena
Pitaš kako se osjećam pred publikom? Puno je to jače nego što je bilo nekad. Znaš, ja pjevam djeci kojoj se u medijima i na televiziji nudi neka posve druga muzika. Oni za Mišu nisu na televiziji mogli čuti, nego su me sami izabrali. Velika je odgovornost stati pred dvadeset tisuća ljudi, dići ruku, a svi oni pjevaju kao jedan.
Edi
On je bio poseban, razlikovao se od vršnjaka, zato je i učinio to što je učinio, zato je i pošao u Selsku. Ti to razumiješ, i ti si se morao razlikovati da bi postao pisac. Ja sam mogao pokušati da ga zaustavim, ali to nisam učinio. Ne možeš ga zaustaviti ako je krenuo. Ti to sigurno razumiješ. Edi je bio poseban.
Miljenko Jergović