BEOGRAD - U utorak oko devet sati ujutro skokom s dvanaestoga kata zgrade u kojoj je u proteklih jedanaest godina usamljeno živjela u Beogradu, u trenicima teške depresije, preminula je Dubrovkinja
Nikica Marinović. Bila je u šezdeset prvoj godini. O njezinu tragičnome kraju saznalo se tek u srijedu kasno navečer kad je u večernjem izdanju visokonakladni dnevnik Blic donio kratku vijest. Tek u četvrtak poslijepodne elektronski su mediji izvijestili o samoubojstvu Nikice Marinović.
Preko željeznog zastora
Nikica je 1966., kao prva predstavnica ondašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, na natjecanju za Miss svijeta u Londonu, u prestižnoj dvorani Albert Hall, osvojila senzacionalno drugo mjesto i postala prva pratilja Indijke Reite Farije. Na prostoru “od Triglava do Gevgelije” njezina pobjeda odjeknula je poput bombe. U gdje su i snimke djevojke u bikiniju bile propraćene s nevjericom - globalni uspjeh Nikice Marinović postao je bizarni događaj godine.
U Londonu su je dočekali poput izvanzemaljskoga bića koje je dolepršalo preko “željeznoga zastora” - bila je prva miss iz zemalja socijalističkoga bloka. Umjesto očekivane partizanke - muškobanje u vojničkom šinjelu i gojzericama, preda njih je zabljesnula krasotica kakvu majka rijetko rađa. Ostalo je zapisano da je gledateljstvo s vidnim negodovanjem dočekalo odluku žirija: većina je smatrala da će Miss Marinović protrčati prva kroz trijumfalna vrata. Govorilo se kako je za Indijku bilo presudno što je bila spremna da, ako pobijedi, odmah otputuje u Vijetnam, u posjet američkim vojnicima koji su tamo ratovali protiv komunistočkoga otpora, a Nikica se nije usudila potpisati tu točku u ugovoru.
Pričalo se i kako se Dubrovkinja, katolički odgojena, dugo skanjivala skidanja u dvodijelni kupaći kostim, a popustila je tek nakon što su je vlasnici licencije, bračni par Morley, nagradili s onda golemom svotom od tisuću funti, koje je ona milosrdno priložila fondu za gladnu djecu svijeta. No, i drugo je mjesto dočekano u nas s golemim oduševljenjem. Reporteri i snimatelji su je opsjedali i Nikica je dugo bila najčešće lice s naslovnica.
Priča o Nikici Marinović počela je 1965., kad je britanski ambasador u Beogradu Kimbley potražio poznatoga novinara
Pavla Lukača i kao osobni prijatelj
Ericka Morleyja ponudio da novinska kuća Politika upriliči natjecanje za Miss Jugoslavije, a da pobjednica potom ode na svjetski izbor. Kad su i političari dali svoje povijesno “da”, ženski tjednik Bazar preuzeo je organizaciju. Krenulo se u šest republika i dvije pokrajine, a prve tri izborile su pravo da se natječu u finalu.
Dozvola roditelja
Hrvatski izbor bio je u Dubrovniku. Glavna urednica Bazara Zorica Mutavdžić nije bila pretjerano oduševljena prijavljenim natjecateljicama pa je u gradu podno Srđa sama krenula u potragu za anonimkama. Ugledala je Nikicu Marinović, još malodobnu učenicu posljednjega razreda dubrovačke Ekonomske škole, koja je stanovala u siromašnoj kući u Mokošici, s ocem ribarom Pepom, majkom kućanicom Pericom i bratom Dragom.
Bilo je povuci - potegni, sve dok konzervativni roditelji napokon nisu popustili. No, njihova nije bila posljednja. Svoj pristanak trebao je dati i Nikičin dečko, Vlado Raspudić, ondašnji bubnjar sve popularnijih Dubrovačkih trubadura. Od njega je bilo lakše izmamiti pristanak, jer je uredničinu ponudu da Trubaduri sudjeluju na “festi”, i to u televizijskome prijenosu, jednostavno bilo nemoguće odbiti.
Nikica je premoćno pomela suparnice i otišla u London.
Poslije povratka zaprepastila je sve oko sebe. Nikicu je na pokusno snimanje u Hollywood pozvao slavni filmski redatelj Roberto Rossellini zadivljen njezinom ljepotom, uz veliku mogućnost da dobije jednu od glavnih uloga u nekom povijesnom spektaklu. No, ona je hladno odbila ponudu i gomile dolara uljudnim odgovorom kako o sebi misli da nije nadarena za glumu.
Beogradski boravak se produljio jer je postala manekenka tada vodećega srpskog modnog maga Aleksandra Joskimovića pa se, kao najpoznatija i najnagrađivanija manekenka Jugoslavije šetala modnim pistama.
Udvarači i samovanje
To joj je stubokom promijenilo život. Beogradski playboy Vuk Vučo, izdanak ugledne obitelji, osim kao uspješni beogradski kazališni redatelj, stupce tračerskih novina punio je i kao zavodnik.
Bio redovni član žirija na Bazarovim misijadama, počeo je opsjedati deset godina mlađu Nikicu, sve dok je nije pridobio. Ona se, kako mi je kasnije ispričala, dugo hrvala jer joj nije bilo lako raskinuti s prvom ljubavi, Vladom Raspudićem, koji ju je čekao u Dubrovniku. Svadba je upriličena u Nikičinoj rodnoj kući u Mokošici. S Vučom je dobila sina Đorđa, arhitekta koji danas živi u SAD-u.
Poslije rastave je samovala, opsjedana udvaračima. Posvetila se radu u modnoj industriji. Iz tih dana veže me drago poznanstvo s Nikicom. Najprije smo sjedili mnogo puta u žirijima za miss, a slučajno smo se sreli u Beogradu, kad sam kao predsjednik ondašnjega košarkaškog kluba Lokomotive (današnje Cibone) došao s momčadi na prvenstveni susret s OKK Beogradom.
Zamolila me je svojim umilnim prepoznatljivo dubrovačkim glasom da je povedem u Halu sportova jer još nikada u živo nije vidjela košarkašku utakmicu. S osobitim užitkom bio sam joj domaćin. Sjedili smo u nekome zabitom redu, ali neki fotoreporteri su nas primijetili pa su fotografije ugledale svjetlo dana u nizu novina. Ne sjećam se koliko sam zavidnih muških upita izdržao i koliko sam vemena potrošio kod kuće da se pred ženom opravdam.
Nikica mi se javila i kad je nedugo potom došla u Zagreb na neko snimanje. Odsjela je u hotelu Palace, gdje smo skupa ručali. Tada mi je otkrila da je u novčanoj stisci pa je pristala da se pojavi u glazbenoj emisiji “Koraci noći” koju je na Rilkeove stihove i Mozartovu glazbu režirao Branko Šotra i snimao je u Zagrebu. Tada je među njima buknula ljubav, koja je urodila brakom u kojemu je rođen sin Marko, sada producent na nacionalnoj televiziji u Beogradu.
Depresija i samoća
I još jedna rastava. Nikica Marinović vodi butik u Knez Mihailovoj ulici, u kojem privlači mnoštvo kupaca. Iako je vrijeme odmicalo, ona je bila sve ljepša. Kasnije je prešla za beogradskoga predstavnika kozmetičke tvornice Zdravlje iz Leskovca. Nekako u to vrijeme, iz Dubrovnika se u Beograd preselio i njezin brat Drago koji se zaposlio u American Expressu. Viđali smo se često, a čuo sam i da je bila u nevjenčanoj vezi s uglednim akademikom, a potom i arhitektom.
Rat ju je teško pogodio. Uvijek se osjećala Hrvaticom i dičila se dubrovačkim podrijetlom. Osobito se uznemirila kad je otac Pepo, u vrijeme najžešćih sukoba, obišao kćerku i sina u Beogradu, a po povratku u Dubrovnik bio tri mjeseca u kućnome pritvoru okrivljen zato što je bio među neprijateljima, odakle su stizale zapovijedi za bombardiranje Dubrovnika.
Kako sam tih ratnih dana kao izvjestitelj Globusa boravio u Dubrovniku, iz redakcije su zatražili da napišem priču o Nikici:
“Ajoj, gosparu Pero, nemojte molim vas. Zbog moga ćaće, da ne bi imao neugodnosti zbog mene!” zavapila je i to smo odgodili za mirnija vremena.
Nikad više nismo stigli razgovarati za novine.
Čuo sam da je psihički oboljela, da je odlazila u psihijatrijske klinike i da se posve osamila. Prestala je komunicirati i s tri najbolje prijateljice s kojima se uredno viđala. U Dubrovniku kod svojih bila je posljednji put prije tri godine, ali nikome se u Gradu nije javila.
I evo, postala je vijest iz crne kronike.
Dok ovo pišem, nigdje obavijesti o sprovodu, a brat Drago se ne javlja na telefon.
U razdoblju punoga Mjeseca koji loše djeluje na depresivne osobe lijepa Nikica Marinović odlučila je otići s ovoga svijeta.
Pero Zlatar
Preko željeznog zastora
Nikica je 1966., kao prva predstavnica ondašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, na natjecanju za Miss svijeta u Londonu, u prestižnoj dvorani Albert Hall, osvojila senzacionalno drugo mjesto i postala prva pratilja Indijke Reite Farije. Na prostoru “od Triglava do Gevgelije” njezina pobjeda odjeknula je poput bombe. U gdje su i snimke djevojke u bikiniju bile propraćene s nevjericom - globalni uspjeh Nikice Marinović postao je bizarni događaj godine.
U Londonu su je dočekali poput izvanzemaljskoga bića koje je dolepršalo preko “željeznoga zastora” - bila je prva miss iz zemalja socijalističkoga bloka. Umjesto očekivane partizanke - muškobanje u vojničkom šinjelu i gojzericama, preda njih je zabljesnula krasotica kakvu majka rijetko rađa. Ostalo je zapisano da je gledateljstvo s vidnim negodovanjem dočekalo odluku žirija: većina je smatrala da će Miss Marinović protrčati prva kroz trijumfalna vrata. Govorilo se kako je za Indijku bilo presudno što je bila spremna da, ako pobijedi, odmah otputuje u Vijetnam, u posjet američkim vojnicima koji su tamo ratovali protiv komunistočkoga otpora, a Nikica se nije usudila potpisati tu točku u ugovoru.
Pričalo se i kako se Dubrovkinja, katolički odgojena, dugo skanjivala skidanja u dvodijelni kupaći kostim, a popustila je tek nakon što su je vlasnici licencije, bračni par Morley, nagradili s onda golemom svotom od tisuću funti, koje je ona milosrdno priložila fondu za gladnu djecu svijeta. No, i drugo je mjesto dočekano u nas s golemim oduševljenjem. Reporteri i snimatelji su je opsjedali i Nikica je dugo bila najčešće lice s naslovnica.
Priča o Nikici Marinović počela je 1965., kad je britanski ambasador u Beogradu Kimbley potražio poznatoga novinara
Pavla Lukača i kao osobni prijatelj
Ericka Morleyja ponudio da novinska kuća Politika upriliči natjecanje za Miss Jugoslavije, a da pobjednica potom ode na svjetski izbor. Kad su i političari dali svoje povijesno “da”, ženski tjednik Bazar preuzeo je organizaciju. Krenulo se u šest republika i dvije pokrajine, a prve tri izborile su pravo da se natječu u finalu.
Dozvola roditelja
Hrvatski izbor bio je u Dubrovniku. Glavna urednica Bazara Zorica Mutavdžić nije bila pretjerano oduševljena prijavljenim natjecateljicama pa je u gradu podno Srđa sama krenula u potragu za anonimkama. Ugledala je Nikicu Marinović, još malodobnu učenicu posljednjega razreda dubrovačke Ekonomske škole, koja je stanovala u siromašnoj kući u Mokošici, s ocem ribarom Pepom, majkom kućanicom Pericom i bratom Dragom.
Bilo je povuci - potegni, sve dok konzervativni roditelji napokon nisu popustili. No, njihova nije bila posljednja. Svoj pristanak trebao je dati i Nikičin dečko, Vlado Raspudić, ondašnji bubnjar sve popularnijih Dubrovačkih trubadura. Od njega je bilo lakše izmamiti pristanak, jer je uredničinu ponudu da Trubaduri sudjeluju na “festi”, i to u televizijskome prijenosu, jednostavno bilo nemoguće odbiti.
Nikica je premoćno pomela suparnice i otišla u London.
Poslije povratka zaprepastila je sve oko sebe. Nikicu je na pokusno snimanje u Hollywood pozvao slavni filmski redatelj Roberto Rossellini zadivljen njezinom ljepotom, uz veliku mogućnost da dobije jednu od glavnih uloga u nekom povijesnom spektaklu. No, ona je hladno odbila ponudu i gomile dolara uljudnim odgovorom kako o sebi misli da nije nadarena za glumu.
Beogradski boravak se produljio jer je postala manekenka tada vodećega srpskog modnog maga Aleksandra Joskimovića pa se, kao najpoznatija i najnagrađivanija manekenka Jugoslavije šetala modnim pistama.
Udvarači i samovanje
To joj je stubokom promijenilo život. Beogradski playboy Vuk Vučo, izdanak ugledne obitelji, osim kao uspješni beogradski kazališni redatelj, stupce tračerskih novina punio je i kao zavodnik.
Bio redovni član žirija na Bazarovim misijadama, počeo je opsjedati deset godina mlađu Nikicu, sve dok je nije pridobio. Ona se, kako mi je kasnije ispričala, dugo hrvala jer joj nije bilo lako raskinuti s prvom ljubavi, Vladom Raspudićem, koji ju je čekao u Dubrovniku. Svadba je upriličena u Nikičinoj rodnoj kući u Mokošici. S Vučom je dobila sina Đorđa, arhitekta koji danas živi u SAD-u.
Poslije rastave je samovala, opsjedana udvaračima. Posvetila se radu u modnoj industriji. Iz tih dana veže me drago poznanstvo s Nikicom. Najprije smo sjedili mnogo puta u žirijima za miss, a slučajno smo se sreli u Beogradu, kad sam kao predsjednik ondašnjega košarkaškog kluba Lokomotive (današnje Cibone) došao s momčadi na prvenstveni susret s OKK Beogradom.
Zamolila me je svojim umilnim prepoznatljivo dubrovačkim glasom da je povedem u Halu sportova jer još nikada u živo nije vidjela košarkašku utakmicu. S osobitim užitkom bio sam joj domaćin. Sjedili smo u nekome zabitom redu, ali neki fotoreporteri su nas primijetili pa su fotografije ugledale svjetlo dana u nizu novina. Ne sjećam se koliko sam zavidnih muških upita izdržao i koliko sam vemena potrošio kod kuće da se pred ženom opravdam.
Nikica mi se javila i kad je nedugo potom došla u Zagreb na neko snimanje. Odsjela je u hotelu Palace, gdje smo skupa ručali. Tada mi je otkrila da je u novčanoj stisci pa je pristala da se pojavi u glazbenoj emisiji “Koraci noći” koju je na Rilkeove stihove i Mozartovu glazbu režirao Branko Šotra i snimao je u Zagrebu. Tada je među njima buknula ljubav, koja je urodila brakom u kojemu je rođen sin Marko, sada producent na nacionalnoj televiziji u Beogradu.
Depresija i samoća
I još jedna rastava. Nikica Marinović vodi butik u Knez Mihailovoj ulici, u kojem privlači mnoštvo kupaca. Iako je vrijeme odmicalo, ona je bila sve ljepša. Kasnije je prešla za beogradskoga predstavnika kozmetičke tvornice Zdravlje iz Leskovca. Nekako u to vrijeme, iz Dubrovnika se u Beograd preselio i njezin brat Drago koji se zaposlio u American Expressu. Viđali smo se često, a čuo sam i da je bila u nevjenčanoj vezi s uglednim akademikom, a potom i arhitektom.
Rat ju je teško pogodio. Uvijek se osjećala Hrvaticom i dičila se dubrovačkim podrijetlom. Osobito se uznemirila kad je otac Pepo, u vrijeme najžešćih sukoba, obišao kćerku i sina u Beogradu, a po povratku u Dubrovnik bio tri mjeseca u kućnome pritvoru okrivljen zato što je bio među neprijateljima, odakle su stizale zapovijedi za bombardiranje Dubrovnika.
Kako sam tih ratnih dana kao izvjestitelj Globusa boravio u Dubrovniku, iz redakcije su zatražili da napišem priču o Nikici:
“Ajoj, gosparu Pero, nemojte molim vas. Zbog moga ćaće, da ne bi imao neugodnosti zbog mene!” zavapila je i to smo odgodili za mirnija vremena.
Nikad više nismo stigli razgovarati za novine.
Čuo sam da je psihički oboljela, da je odlazila u psihijatrijske klinike i da se posve osamila. Prestala je komunicirati i s tri najbolje prijateljice s kojima se uredno viđala. U Dubrovniku kod svojih bila je posljednji put prije tri godine, ali nikome se u Gradu nije javila.
I evo, postala je vijest iz crne kronike.
Dok ovo pišem, nigdje obavijesti o sprovodu, a brat Drago se ne javlja na telefon.
U razdoblju punoga Mjeseca koji loše djeluje na depresivne osobe lijepa Nikica Marinović odlučila je otići s ovoga svijeta.
Pero Zlatar