ZAGREB- Hrvatski direktor fotografije Igor Martinović, koji već 16 godina živi i radi u New Yorku, za ovotjedni dolazak u Hrvatsku imao je dva razloga: jedan ugodan i, kako to obično biva, jedan bolan i težak. Ovaj potonji je bolest njegova oca, s kojim je u rodnoj Požegi proveo većinu svojeg vremena u Hrvatskoj. Drugi razlog bila je premijera filma Gorana Rušinovića “Buick Riviera”, snimljenog prema knjizi Miljenka Jergovića. Naime, taj je film snimao Martinović.
Premijera je bila u srijedu navečer - usput rečeno, bio je to jedan od najveselijih i najzabavnijih među svom silom sličnih događaja koji se redovito odvijaju u Zagrebu. Bilo je to pravo sijelo, okupila se većina glavnih faca hrvatskog filma, razgovaralo se, pogledalo film, sve u svemu, bila je to lijepa večer.
Sam Martinović, iako zbog obiteljskih problema, razumljivo, nije bio na vrhuncu raspoloženja, rado je razgovarao sa svim kolegama, koje nije vidio već pet godina, otkako je posljednji put bio u Hrvatskoj. A otkako je posljednji put bio u Hrvatskoj dogodilo se mnogo toga; upravo je on snimio spot za Zlatnim globusom nagrađenu Springsteenovu pjesmu iz filma “Wrestler”, a nedavno se Oscarom okitio dokumentarni film “Man on Wire” Jamesa Marsha, na kojem je direktor fotogorafije također bio Igor Martinović.
Prije svega, kako ste uopće došli do New Yorka nakon Akademije u Zagrebu?
- Tijekom rata sam uglavnom radio na dokumentarnim filmovima i reportažama za televiziju. Nakon što je rat završio, u Hrvatskoj gotovo da nije bilo nikakve produkcije. Također, svakodnevica je bila potpuno sivilo i odlazak izvan zemlje bio je jedina logična alternativa. Naša cijela generacija odrasla je na američkim filmovima u kojima New York zauzima posebno mjesto, tako da je tom magnetizmu New Yorka bilo teško odoljeti. Filmovi poput ‘Dog Day Afternoon’, ‘Midnight Cowboy’ ili ‘French Connection’ i danas su mi iznimno dragi, kao i masa drugih filmova iz zlatnog razdoblja američkog filma 70-ih godina.
Kako je izgledalo i koliko je trajalo vaše probijanje kroz svijet filma, do ovoga što imate danas?
- Nakon dolaska u New York počeo sam raditi kratke igrane filmove te sam paralelno radio na dokumentarnim filmovima i televizijskim produkcijama. Nakon nekoliko godina počeo sam raditi i duge igrane filmove na newyorškoj ‘independent’ sceni te sam ih napravio i nekoliko izvan Amerike. Uvijek sam pokušavao doći do projekata koji meni nešto znače, kojima glavni cilj nije bio postići komercijalni uspjeh, nego stvoriti film koji komunicira s ljudima te govori o nekom osobnom ljudskom iskustvu. Također sam imao iznimnu sreću što sam radio s talentiranim redateljima koji su sigurni u sebe i u to što žele, tako da su mi dali prostora da slobodno interpretiram ono što je na papiru.
Možete li nam opisati taj svijet američke filmske scene iz perspektive hrvatskog filmskog radnika?
- Ne znam kakva je hrvatska perspektiva američke filmske scene jer već 16 godina živim u Americi. Američka filmska scena je raznovrsna i teško ju je simplificirati. Postoji ‘independent’ film koji je definiran Sundance Film Festivalom koji se održava u siječnju svake godine i pravi je presjek onog što je učinjeno u svijetu nezavisnog filma. Uz visoku hollywoodsku produkciju postoji i ogromna produkcija filmova koji se rade isključivo za videodistribuciju. Uz to je jaka i produkcija televizijskih serija te dokumentarnih filmova… Dakle, ima svega.
Jeste li dio Hollywooda ili više radite s nezavisnom produkcijom?
- I u ‘independent’ filmu i hollywoodskoj produkciji postoje ljudi koji rade dobro i zanimljivo i nekakav ti je cilj da dođeš do tih ljudi te pokušaš raditi upravo s njima, neovisno o tome jesu li dio sustava ili ne. Do sada sam radio više na ‘independent’ sceni, ali me impresioniraju ljudi koji spajaju ta dva svijeta i rade autorske filmove unutar hollywoodske produkcije. Jedan od tih ljudi je i James Schamus koji producira i režira filmove poput ‘Milka’ i ‘Brokeback Mountain’…
U posljednje ste vrijeme većinom snimali dokumentarce. To se dogodilo slučajno, ili namjerno birate dokumentarne filmove?
- Dokumentarni filmovi nekako dolaze do mene sami po sebi. Ne trudim se da ih dobijem, ali valjda zato što sam ih dosta snimio i što sam radio s vrlo cijenjenim dokumentaristima, dio sam te scene. Što se tiče igranih filmova, njih pokušavam pažljivije birati. Uvijek se trudim doći do autorskih filmova koji u sebi nose nešto drukčije. Igrani film oduzme mnogo vremena i psihičke energije u procesu od pripreme do izvedbe, tako da u prosjeku snimam jedan igrani film godišnje.
Koja je od velikih hollywoodskih faca na vas ostavila najjači dojam?
- Nekoliko godina uzastopno snimao sam na Sundance Labu. Sundance Lab, kao i Sundance Film Festival, osnovao je Robert Redford koji je ondje prisutan svake godine. To je filmska radionica na kojoj mladi, talentirani redatelji imaju priliku raditi na svojim scenarijima s vrhunskim glumcima te profesionalcima iz struke koji ih mentoriraju. Impresioniran sam time kako je on nakon iznimno plodne glumačke karijere odlučio stvoriti kompletnu platformu za američki nezavisni film - radionice, festivale, arhive, televizijski program... Uz to je i vrlo politički angažiran te aktivno pokušava uključiti Indijance u rad Sundancea i tako očuvati njihovu tradicionalno jaku kulturu pripovijedanja. Robert je iznimno fokusiran i lucidan 70-godišnjak koji je i dalje jako aktivan. Svaki dan dolazi na svojem motociklu i ima mladalačku energiju na kojoj mu mogu pozavidjeti i ljudi koji su znatno mlađi od njega.
Što bi za vašu karijeru mogli značiti Zlatni globus i Oscar?
- Zlatni Globus je dobio Bruce Springsteen za pjesmu u filmu ‘Wrestler’. Ja sam nakon toga samo snimio glazbeni spot za tu pjesmu. Što se tiče Oscara, to je teško reći. Jedna stvar koja se promijenila jest to da ljudi u filmskom svijetu znaju za film koji sam snimio te uglavnom pozitivno reagiraju na njega.
Kakav je dojam na vas ostavio Bruce Springsteen?
- Bruce je jako profesionalna i tiha osoba. Nije nametljiv i ima svoje mišljenje koje je spreman promijeniti ako ga uvjeriš u to da je tvoja ideja bolja. Zanimljivo je da je glazbeni video trebao izgledati dosta sirovo te je trebao biti jako taman. Moju sugestiju da bude sniman i u silueti Bruce je odmah prihvatio. Ljudima iz Sony Musica to se baš nije svidjelo, ali je ipak na kraju on odlučio. Ne zovu ga slučajno The Boss.
Koliko su danas uopće cijenjeni direktori fotografije, u doba kada filmove može snimiti praktički tko god se sjeti, uz tehnološki napredak kamera koje stanu u ruku?
- Veličina kamere zanimljiva je tehnološka novost, ali mislim da se direktor fotografije bavi nečim mnogo zanimljivijim od samog tehničkog aspekta snimanja. Filmska fotografija kompleksna je djelatnost kojoj je zadatak da uz filmsku glazbu stvori atmosferu filma te dirigira gledateljevim emocijama. Ritam i emocija su, prema mojem mišljenju, dva najvažnija elementa filma. Cilj filmske fotografije nije da stvara prekrasne slike, nego da gledatelju dočara svijet glavnih junaka sa svim njihovim strahovima, nadanjima i sretnim trenucima i uvuče ga u njega. Bila kamera manja i od kutije šibica, neke će elementarne stvari ostati iste. Zanimljivo je i to da je jedan od najcjenjenijih snimatelja današnjice, Roger Deakins, radio kao direktor fotografije na animiranom filmu ‘Wall-E’, koji je također dobio Oscara. Uzeli su ga jer im je bio potreban netko tko može pomoći u odabiru kadrova, postavci svjetla i stvaranju atmosfere filma.
Koliko ste spremni raditi kompromise između kvalitete, odnosno umjetničkog integriteta, i novca? Za što ćete se prije odlučiti?
- Dosad sam se uvijek odlučivao za projekte za koje sam smatrao da će biti dobri filmovi. Mislim da će tako biti i dalje.
Imate li već dogovorene nove projekte?
- Upravo sam završio igrani film u Engleskoj s istim redateljem koji je režirao ‘Čovjeka na žici’ i trenutačno sam u pripremi filma s Bahmanom Ghobadijem, iranskim redateljem (‘Turtles Can Fly’). Razgovaram i sa škotskom redateljicom Lynne Ramsay (‘Ratcatcher’, ‘Morvern Callar’). Počeo sam režirati i reklamne spotove.
Opišite nam malo snimanje ‘Buick Riviere’, hrvatskog filma - usred Amerike.
- ‘Buick’ je bio izvanredno iskustvo. Uživao sam raditi s Goranom Rušinovićem, koji je doista vizualno nadaren. Slavko Štimac i Leon Lučev vjerojatno su najtalentiraniji predstavnici dviju generacija hrvatskoga glumišta. Bio je pravi gušt raditi s njima. Što se tiče same produkcije, imali smo nesreću da je film bio osvijetljen X-zrakama te smo morali ponavljati velik dio snimanja. Također je bilo tako zima da nam se kamera ledila te prouzrokovala tehničke probleme koji su na kraju bili uočljivi u filmu. Naposljetku uvijek zaboraviš na sve tegobe i nadaš se da to ljudima neće pokvariti cjelokupan doživljaj gledanja filma. Samo je snimanje bilo jedno od rijetkih s kojeg sam otišao pomalo sjetan.
Možete li nam opisati život u New Yorku?
- U New Yorku živim već 16 godina i ondje mi je dom. To je grad koji te prihvati bez obzira na to odakle si, kakva ti je boja kože ili društvena pozicija. Ondje se nisam niti jednog trenutka osjećao kao imigrant, nego kao netko tko onamo i pripada. Oženjen sam Margaret Arbanas i imamo trogodišnjeg sina Kala. Upoznali smo se prije desetak godina u New Yorku dok je ona još studirala u Zagrebu. Nakon što je prije pet godina magistrirala arhitekturu na Harvardu, njezin profesor Rem Koolhaas pozvao ju je da radi u njegovu uredu. Margaret trenutačno vodi projekt projekcijske dvorane Creative Artist Agency (CAA) - agencije koja predstavlja glumce, redatelje i sportaše.
Družite li se više s hrvatskom zajednicom ili s ‘multi-kulti ekipom’?
- U 90-ima je u Ameriku otišlo dosta hrvatskih filmaša, a među njima i dosta snimatelja. Darko Šuvak je u Los Angelesu, Vanja Černjul, Predrag Dubravčić i Zoran Drakulić su u New Yorku. Svima njima ide odlično i rade na zanimljivim projektima.
Naravno, imam dosta prijatelja odasvud. Nikad ne gledam na ljude prema tome odakle su, nego prema onom što nose u sebi. S nekim se nađeš ili ne i to je sve.
Nakon rata svakodnevica mladog Igora Martinovića u Hrvatskoj i rodnoj Požegi pretvorena je u sivilo i odlazak iz zemlje bio je jedina alternativa. Generaciju odraslu na američkim filmovima 70-ih godina mamio je New York i nisu mu odoljeli.
Kamera
Dirigiranje emocijama
Filmska fotografija je kompleksna djelatnost kojoj je zadatak da uz glazbu stvori atmosferu filma te dirigira gledateljevim emocijama. Ritam i emocija dva su najvažnija elementa filma’, smatra Igor Martinović.
‘Čovjek na žici’
Među najboljim filmovima ikad
Dokumentarac ‘Čovjek na žici’ (‘Man on Wire’) osvojio je nagradu žirija na Sundance Film Festivalu, nagrade na durtamskom festivalu Full Frame Documentary, na festivalima u Edinburghu i Los Angelesu, a uvršten je i u kategoriju najboljih filmova svih vremena kultnog portala Rotten Tomatoes.
Sundance Lab
Redfordove radionice na filmu
Sundance Lab, kao i Sundance Film Festival, osnovao je Robert Redford koji je ondje prisutan svake godine. To je filmska radionica na kojoj mladi, talentirani redatelji imaju priliku raditi na svojim scenarijima s vrhunskim glumcima te profesionalcima iz struke koji ih mentoriraju.
‘Buick Riviera’
Hasan i Vuko traže novi život
Bošnjak Hasan i Srbin Vuko dvojica su emigranata koji su napustili svoju zemlju zbog krvavog rata u Bosni i Hercegovini tražeći novi početak u SAD-u. To je priča filma Gorana Rušinovića ‘Buick Riviera’, na kojem je Martinović radio kao snimatelj. Film je nagrađen na festivalima u Puli i Sarajevu.
Ilija Matanović
Premijera je bila u srijedu navečer - usput rečeno, bio je to jedan od najveselijih i najzabavnijih među svom silom sličnih događaja koji se redovito odvijaju u Zagrebu. Bilo je to pravo sijelo, okupila se većina glavnih faca hrvatskog filma, razgovaralo se, pogledalo film, sve u svemu, bila je to lijepa večer.
Sam Martinović, iako zbog obiteljskih problema, razumljivo, nije bio na vrhuncu raspoloženja, rado je razgovarao sa svim kolegama, koje nije vidio već pet godina, otkako je posljednji put bio u Hrvatskoj. A otkako je posljednji put bio u Hrvatskoj dogodilo se mnogo toga; upravo je on snimio spot za Zlatnim globusom nagrađenu Springsteenovu pjesmu iz filma “Wrestler”, a nedavno se Oscarom okitio dokumentarni film “Man on Wire” Jamesa Marsha, na kojem je direktor fotogorafije također bio Igor Martinović.
Prije svega, kako ste uopće došli do New Yorka nakon Akademije u Zagrebu?
- Tijekom rata sam uglavnom radio na dokumentarnim filmovima i reportažama za televiziju. Nakon što je rat završio, u Hrvatskoj gotovo da nije bilo nikakve produkcije. Također, svakodnevica je bila potpuno sivilo i odlazak izvan zemlje bio je jedina logična alternativa. Naša cijela generacija odrasla je na američkim filmovima u kojima New York zauzima posebno mjesto, tako da je tom magnetizmu New Yorka bilo teško odoljeti. Filmovi poput ‘Dog Day Afternoon’, ‘Midnight Cowboy’ ili ‘French Connection’ i danas su mi iznimno dragi, kao i masa drugih filmova iz zlatnog razdoblja američkog filma 70-ih godina.
Kako je izgledalo i koliko je trajalo vaše probijanje kroz svijet filma, do ovoga što imate danas?
- Nakon dolaska u New York počeo sam raditi kratke igrane filmove te sam paralelno radio na dokumentarnim filmovima i televizijskim produkcijama. Nakon nekoliko godina počeo sam raditi i duge igrane filmove na newyorškoj ‘independent’ sceni te sam ih napravio i nekoliko izvan Amerike. Uvijek sam pokušavao doći do projekata koji meni nešto znače, kojima glavni cilj nije bio postići komercijalni uspjeh, nego stvoriti film koji komunicira s ljudima te govori o nekom osobnom ljudskom iskustvu. Također sam imao iznimnu sreću što sam radio s talentiranim redateljima koji su sigurni u sebe i u to što žele, tako da su mi dali prostora da slobodno interpretiram ono što je na papiru.
Možete li nam opisati taj svijet američke filmske scene iz perspektive hrvatskog filmskog radnika?
- Ne znam kakva je hrvatska perspektiva američke filmske scene jer već 16 godina živim u Americi. Američka filmska scena je raznovrsna i teško ju je simplificirati. Postoji ‘independent’ film koji je definiran Sundance Film Festivalom koji se održava u siječnju svake godine i pravi je presjek onog što je učinjeno u svijetu nezavisnog filma. Uz visoku hollywoodsku produkciju postoji i ogromna produkcija filmova koji se rade isključivo za videodistribuciju. Uz to je jaka i produkcija televizijskih serija te dokumentarnih filmova… Dakle, ima svega.
Jeste li dio Hollywooda ili više radite s nezavisnom produkcijom?
- I u ‘independent’ filmu i hollywoodskoj produkciji postoje ljudi koji rade dobro i zanimljivo i nekakav ti je cilj da dođeš do tih ljudi te pokušaš raditi upravo s njima, neovisno o tome jesu li dio sustava ili ne. Do sada sam radio više na ‘independent’ sceni, ali me impresioniraju ljudi koji spajaju ta dva svijeta i rade autorske filmove unutar hollywoodske produkcije. Jedan od tih ljudi je i James Schamus koji producira i režira filmove poput ‘Milka’ i ‘Brokeback Mountain’…
U posljednje ste vrijeme većinom snimali dokumentarce. To se dogodilo slučajno, ili namjerno birate dokumentarne filmove?
- Dokumentarni filmovi nekako dolaze do mene sami po sebi. Ne trudim se da ih dobijem, ali valjda zato što sam ih dosta snimio i što sam radio s vrlo cijenjenim dokumentaristima, dio sam te scene. Što se tiče igranih filmova, njih pokušavam pažljivije birati. Uvijek se trudim doći do autorskih filmova koji u sebi nose nešto drukčije. Igrani film oduzme mnogo vremena i psihičke energije u procesu od pripreme do izvedbe, tako da u prosjeku snimam jedan igrani film godišnje.
Koja je od velikih hollywoodskih faca na vas ostavila najjači dojam?
- Nekoliko godina uzastopno snimao sam na Sundance Labu. Sundance Lab, kao i Sundance Film Festival, osnovao je Robert Redford koji je ondje prisutan svake godine. To je filmska radionica na kojoj mladi, talentirani redatelji imaju priliku raditi na svojim scenarijima s vrhunskim glumcima te profesionalcima iz struke koji ih mentoriraju. Impresioniran sam time kako je on nakon iznimno plodne glumačke karijere odlučio stvoriti kompletnu platformu za američki nezavisni film - radionice, festivale, arhive, televizijski program... Uz to je i vrlo politički angažiran te aktivno pokušava uključiti Indijance u rad Sundancea i tako očuvati njihovu tradicionalno jaku kulturu pripovijedanja. Robert je iznimno fokusiran i lucidan 70-godišnjak koji je i dalje jako aktivan. Svaki dan dolazi na svojem motociklu i ima mladalačku energiju na kojoj mu mogu pozavidjeti i ljudi koji su znatno mlađi od njega.
Što bi za vašu karijeru mogli značiti Zlatni globus i Oscar?
- Zlatni Globus je dobio Bruce Springsteen za pjesmu u filmu ‘Wrestler’. Ja sam nakon toga samo snimio glazbeni spot za tu pjesmu. Što se tiče Oscara, to je teško reći. Jedna stvar koja se promijenila jest to da ljudi u filmskom svijetu znaju za film koji sam snimio te uglavnom pozitivno reagiraju na njega.
Kakav je dojam na vas ostavio Bruce Springsteen?
- Bruce je jako profesionalna i tiha osoba. Nije nametljiv i ima svoje mišljenje koje je spreman promijeniti ako ga uvjeriš u to da je tvoja ideja bolja. Zanimljivo je da je glazbeni video trebao izgledati dosta sirovo te je trebao biti jako taman. Moju sugestiju da bude sniman i u silueti Bruce je odmah prihvatio. Ljudima iz Sony Musica to se baš nije svidjelo, ali je ipak na kraju on odlučio. Ne zovu ga slučajno The Boss.
Koliko su danas uopće cijenjeni direktori fotografije, u doba kada filmove može snimiti praktički tko god se sjeti, uz tehnološki napredak kamera koje stanu u ruku?
- Veličina kamere zanimljiva je tehnološka novost, ali mislim da se direktor fotografije bavi nečim mnogo zanimljivijim od samog tehničkog aspekta snimanja. Filmska fotografija kompleksna je djelatnost kojoj je zadatak da uz filmsku glazbu stvori atmosferu filma te dirigira gledateljevim emocijama. Ritam i emocija su, prema mojem mišljenju, dva najvažnija elementa filma. Cilj filmske fotografije nije da stvara prekrasne slike, nego da gledatelju dočara svijet glavnih junaka sa svim njihovim strahovima, nadanjima i sretnim trenucima i uvuče ga u njega. Bila kamera manja i od kutije šibica, neke će elementarne stvari ostati iste. Zanimljivo je i to da je jedan od najcjenjenijih snimatelja današnjice, Roger Deakins, radio kao direktor fotografije na animiranom filmu ‘Wall-E’, koji je također dobio Oscara. Uzeli su ga jer im je bio potreban netko tko može pomoći u odabiru kadrova, postavci svjetla i stvaranju atmosfere filma.
Koliko ste spremni raditi kompromise između kvalitete, odnosno umjetničkog integriteta, i novca? Za što ćete se prije odlučiti?
- Dosad sam se uvijek odlučivao za projekte za koje sam smatrao da će biti dobri filmovi. Mislim da će tako biti i dalje.
Imate li već dogovorene nove projekte?
- Upravo sam završio igrani film u Engleskoj s istim redateljem koji je režirao ‘Čovjeka na žici’ i trenutačno sam u pripremi filma s Bahmanom Ghobadijem, iranskim redateljem (‘Turtles Can Fly’). Razgovaram i sa škotskom redateljicom Lynne Ramsay (‘Ratcatcher’, ‘Morvern Callar’). Počeo sam režirati i reklamne spotove.
Opišite nam malo snimanje ‘Buick Riviere’, hrvatskog filma - usred Amerike.
- ‘Buick’ je bio izvanredno iskustvo. Uživao sam raditi s Goranom Rušinovićem, koji je doista vizualno nadaren. Slavko Štimac i Leon Lučev vjerojatno su najtalentiraniji predstavnici dviju generacija hrvatskoga glumišta. Bio je pravi gušt raditi s njima. Što se tiče same produkcije, imali smo nesreću da je film bio osvijetljen X-zrakama te smo morali ponavljati velik dio snimanja. Također je bilo tako zima da nam se kamera ledila te prouzrokovala tehničke probleme koji su na kraju bili uočljivi u filmu. Naposljetku uvijek zaboraviš na sve tegobe i nadaš se da to ljudima neće pokvariti cjelokupan doživljaj gledanja filma. Samo je snimanje bilo jedno od rijetkih s kojeg sam otišao pomalo sjetan.
Možete li nam opisati život u New Yorku?
- U New Yorku živim već 16 godina i ondje mi je dom. To je grad koji te prihvati bez obzira na to odakle si, kakva ti je boja kože ili društvena pozicija. Ondje se nisam niti jednog trenutka osjećao kao imigrant, nego kao netko tko onamo i pripada. Oženjen sam Margaret Arbanas i imamo trogodišnjeg sina Kala. Upoznali smo se prije desetak godina u New Yorku dok je ona još studirala u Zagrebu. Nakon što je prije pet godina magistrirala arhitekturu na Harvardu, njezin profesor Rem Koolhaas pozvao ju je da radi u njegovu uredu. Margaret trenutačno vodi projekt projekcijske dvorane Creative Artist Agency (CAA) - agencije koja predstavlja glumce, redatelje i sportaše.
Družite li se više s hrvatskom zajednicom ili s ‘multi-kulti ekipom’?
- U 90-ima je u Ameriku otišlo dosta hrvatskih filmaša, a među njima i dosta snimatelja. Darko Šuvak je u Los Angelesu, Vanja Černjul, Predrag Dubravčić i Zoran Drakulić su u New Yorku. Svima njima ide odlično i rade na zanimljivim projektima.
Naravno, imam dosta prijatelja odasvud. Nikad ne gledam na ljude prema tome odakle su, nego prema onom što nose u sebi. S nekim se nađeš ili ne i to je sve.
|
‘U New Yorku se ne osjećam kao imigrant’
|
Nakon rata svakodnevica mladog Igora Martinovića u Hrvatskoj i rodnoj Požegi pretvorena je u sivilo i odlazak iz zemlje bio je jedina alternativa. Generaciju odraslu na američkim filmovima 70-ih godina mamio je New York i nisu mu odoljeli.
Kamera
Dirigiranje emocijama
Filmska fotografija je kompleksna djelatnost kojoj je zadatak da uz glazbu stvori atmosferu filma te dirigira gledateljevim emocijama. Ritam i emocija dva su najvažnija elementa filma’, smatra Igor Martinović.
‘Čovjek na žici’
Među najboljim filmovima ikad
Dokumentarac ‘Čovjek na žici’ (‘Man on Wire’) osvojio je nagradu žirija na Sundance Film Festivalu, nagrade na durtamskom festivalu Full Frame Documentary, na festivalima u Edinburghu i Los Angelesu, a uvršten je i u kategoriju najboljih filmova svih vremena kultnog portala Rotten Tomatoes.
Sundance Lab
Redfordove radionice na filmu
Sundance Lab, kao i Sundance Film Festival, osnovao je Robert Redford koji je ondje prisutan svake godine. To je filmska radionica na kojoj mladi, talentirani redatelji imaju priliku raditi na svojim scenarijima s vrhunskim glumcima te profesionalcima iz struke koji ih mentoriraju.
‘Buick Riviera’
Hasan i Vuko traže novi život
Bošnjak Hasan i Srbin Vuko dvojica su emigranata koji su napustili svoju zemlju zbog krvavog rata u Bosni i Hercegovini tražeći novi početak u SAD-u. To je priča filma Gorana Rušinovića ‘Buick Riviera’, na kojem je Martinović radio kao snimatelj. Film je nagrađen na festivalima u Puli i Sarajevu.
|
Od požege do Amerike
|
Ilija Matanović