Nigdje kao u Parizu

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 05.06.2008. u 08:00

Poznajete li žene koje ne vole šoping? Ja ne. Ponekad na nekoj kavi u gradu ili na poluslužbenom ručku čujem neku blaziranu kvaziintelektualku kako se zgraža nad tom divnom navikom. Po mom mišljenju, šoping se napokon u društvu tretira kako i zaslužuje - kraljevski.

U životu svake žene postoje, dakako, faze kada joj šoping (kao, uostalom i učenje za faks, karijera ili majčinstvo) idu bolje ili lošije. Iskreno, ja postajem prava šopingholičarka jednom ili dva puta godišnje. Ostatak godine taj nagon vrlo uspješno potiskujem, čak me pomalo i nervira.

Kada sam u stanju akutne depresije izazvane stagniranjem na poslu, kojim kilogramom viška, obiteljskim raspravama ili naprosto umorom - ne može mi niti najbolji šoping u Parizu pomoći. (Dobro, sada sam pretjerala radi dojma, željela sam pojačati značaj depresije u životu svake žene - pa tako i mojem.)

Nenadmašne Parižanke
Negoo... šoping u Parizu! Najprije atmosfera. Rano proljeće... Parižanke - svaka treća je anoreksična ili blagoslovljena genima kakvih nema na Balkanu - uvukle su se u uske traperice broj 26.

 “To” sam zadnji put nosila u nižim razredima osnovne škole. Uz “to” gotovo uvijek idu balerinke, pomalo ofucane, ali svakako “potpisane”. Uvijek im preko ramena visi dobra torba - i ona potpisana - a najdraži odjevni predmeti su im tunike, kardigani i puloveri. Nikad ne izlaze bez obavezne dugačke šal-marame.

Sve to izgleda nemarno i slučajno pronađeno u ormaru, a zapravo je riječ o promišljenom, “produbljenom” stilu koji bi doista vrijedilo kopirati. Puno mi se više sviđa od onog koji smo u bivšoj Jugoslaviji iznimno cijenili - prekićenog talijanskog. Nadahnuće za obilazak trgovina već je tu jer obožavam “bobo” stil Parižanki (spoj riječi “bourgeois” i “boheme”).

No, tu je onih vječitih pet kilograma viška zbog kojih je toliko zdvajala i Bridget Jones. Dakle, bobo stil nije za mene, to je samo nedostižan san... Tješim se da ga u Zagrebu revnosno slijede samo srednjoškolke i studentice (a ja sam to prestala biti ... Kad?... Prije više od petnaest godina).

“Ozbiljne” žene - dobro, ispravimo to u ozbiljne, mlade žene - tako odjevene ne mogu na posao - pa makar i novinarski.

Što je osobni stil?
Preostaje mi zato ono što je prava suština svakog osobnog stila, ma koliko mi o tome šutjeli: kombinacija onog što želim i onog što mogu.

Pojednostavljeno, u mom slučaju to znači: štikle - uvijek potpisane! Traperice  - ne svake, samo one koje drastično izdužuju liniju! Sako - savršenog, oštrog kroja! I, dakako, šećer na kraju, skupa - preskupaaaa torba!

Toliko o stilu. Na red dolazi kupovina.

U ranim godinama braka muž mi je u prvih par dana boravka u Parizu, meni najljepšem gradu na svijetu, prvo pokušavao pokazati sve njegove ljepote - usput, tamo je odrastao i o Parizu zna baš sve. Prve velike svađe u našem braku dogodile su se kada sam mu objasnila prioritete - prvo šoping, onda ljepote i kultura...

Nekoliko godina kasnije, uz neprestano gunđanje, usvojio je ovaj logičan raspored.

Žena u gerilskoj akciji

Od vrlo racionalne osobe ulazak u pariške dućane pretvara me u sumanutog Gustava iz, čini mi se, jednog mađarskog crtića. Ništa mi više nije važno, ludilo uzima maha...

Ne biram... ni dućane niti artikle, jedino o čemu zadnjim atomima razuma pokušavam voditi brigu je cijena.

U tim psihotičnim trenucima osjećam da mi baš sve treba: čarape, cipele, štikle, majice, badić, pa hlače, vesta, kardigan...

Imam nekoliko omiljenih dućana u Parizu, a u samom vrhu je Armanijev dućan preko puta ‘naše’ kavane 
U Gap-u kupujem kvalitetnu i po cijenama vrlo pristupačnu casual odjeću poput sportskih hlača i  bijelih pamučnih majica

Kupujem sumanuto, kombiniram kartice, ulazim u minus, računam na plaće koje ću zaraditi do kraja godine, pa do kraja desetljeća, pa k vragu i sve... do kraja stoljeća!

Ne gubim vrijeme, robu uopće ne isprobavam - znam otprilike svoj broj. Potpisujem slipove kreditne kartice bez probe, bez ogledala i svjedoka, kupujem, samo kupujem, kao u gerilskoj akciji, bez nećkanja...

Kupujem i ono što nikad neću obući, bijele capri hlače do pola listova, balerinke, usku kašmir vestu.

Znam da mi ne stoji, ali znam i da ću sigurno smršavjeti. Vidim kako to senzacionalno izgleda na prodavačici, mulatkinji višoj od mene deset centimetara i deset kilograma lakšoj. Tako joj dobro stoji, sigurno će i meni, mislim u sebi...

Nakon nekoliko sati sve je obavljeno. Kratki rezime mog posljednjeg ludila: Miu Miu torba, Armani sandale, dvoje balerinke - nepotpisane - tješim se, troje hlača iz GAP-a - može li nešto biti povoljnije, ponavljam samoj sebi. Tu su i dvije veste iz GAP-a - dakako, bila mi je potrebna jedna duža i jedna kraća. Nabavila sam i ljetnu haljinu - no name, traperice s nogavicama u trapez - ponovno IN ove sezone. Pet bijelih pamučnih majica - jer njih nikada nije dosta.

Cipele i torba su najvažniji

Zadovoljna? Naravno da ne: pola toga mi ne treba. To je sudbina svake šopingholičarke puštene s lanca. No, barem sam se držala mamina savjeta iz vremena kad sam krenula sama po dućanima: “Cipele i torba su najvažniji, sve drugo možeš ‘falšati’, ali to ne. Tu se vidi tko ‘zna’!”

Vrijeme je za bistro. Čaša pjenušca. Cigareta. Samo ako dobijem stol na terasi.

Ugodno se smještam na malu terasicu najljepšeg bistroa na svijetu, brasserie Les Deux Magots, onu koja gleda na crkvu St Germaine.

Preplavljuje me čudna blaženost koja dolazi iz spoznaje da sjedim u središtu svijeta. Zapravo... to je osjećaj koji sam čekala, ipak sam zbog toga došla u Pariz.

To je bolje od adrenalina kupovine i daleko, daleko bolje od anksioznosti koja me obuzima nakon svake velike potrošnje. Sigurno je bolje od boli u nogama.

Šteta što ne znam francuski. Bio bi potpun doživljaj, razmišljam razdragano, kad bih sada, ne samo listala, nego i čitala francuski Nouvel Observateur. Ovako... samo gledam fotke. Pa ni to nije loše....

“Sutra idemo u Musée d’Orsay? Impresionisti?”, pita moj muž s nadom u glasu. Vidi da mi je preko glave posljednjih modnih detalja, dućana, mršavih, nevjerojatno njegovanih i dotjeranih prodavačica.

 “Neeee! Šta ti je?”, zaderem se. “Sutra je na redu naša kći!!! Sve je prerasla!”

‘Moje najbolje prijateljice, političke novinarke, upozoravale su me da se ne bih smjela  tako razotkrivati. Ne znam zašto mi još uvijek strogo odvajamo ozbiljno od frivolnog? Ja sam rado napisala tekst o šopingu  u kojem uživaju gotovo sve žene. Nije li, recimo, Madeleine Albright rado pričala o svojim bezbrojnim broševima, a Condoleezza Rice komentirala svoju  titulu najbolje odjevene američke političarke?’
Politika i frivolnost

Dijana Čuljak Šelebaj

Izdvajamo