Nedavni opći izbori u Slovačkoj katapultirali su u parlament neofašističku stranku i ojačali poziciju druge ultranacionalističke formacije. Rezultati potvrđuju širi europski trend javnog razočaranja u veće stranke i bijesa zbog stagnirajućih ekonomskih pokazatelja. Osim toga, indiciraju da značajan dio biračkog tijela ostaje podložan etničkoj isključivosti i autoritarnosti.
Slovački premijer Robert Fico izgubio je parlamentarnu većinu te je morao formirati širu koaliciju koja uključuje i ultranacionalističku Slovačku nacionalnu stranku (SNP). Ta se stranka vratila u parlament nakon četiri godine osvojivši 8,6 posto glasova i 15 od 150 parlamentarnih mjesta.
No, više zabrinjava što je Pučka stranka-Naša Slovačka (PP-OS), pokret koji otvoreno veliča klerofašističku slovačku vladu koju su tijekom Drugoga svjetskog rata održavali nacisti, osvojila osam posto glasova i prvi put ušla u parlament s 14 zastupnika. Marian Kotleba, čelnik PP-OS-a, koji je na čelu regije Banská Bystrica u središnjoj Slovačkoj, otvoreno se izjašnjava kao neofašist. Njegova se stranka odlučno protivi i EU i NATO-u, a privukla je velik broj mladih koji žive u osiromašenim krajevima, potičući islamofobiju i raspirujući strahove oko migrantske krize u EU.
Dosad je najočitiji primjer popularnosti radikalne desnice bio u Mađarskoj: Jobbik, Pokret za bolju Mađarsku, treća je stranka po snazi u parlamentu nakon što je osvojila 20,5 posto glasova na izborima u travnju 2014. godine. Stranka je nacionalno isključiva, antiromska, antisemitska i antiimigrantska. Kao i drugi slični militantni ljevičarski i desničarski pokreti, odbacuje “globalni kapitalizam” i europske integracije. Jobbik se također otvoreno miješa u politiku mađarskih susjeda zahtijevajući teritorijalnu autonomiju za Mađare u Rumunjskoj, Slovačkoj i Ukrajini. Ultradesne skupine postoje i u Poljskoj i Češkoj. U Poljskoj tako Nacionalni pokret, koji podsjeća na mađarski Jobbik, drži pet od 40 mjesta koja je od 460 u parlamentu osvojio pokret Kukiz ‘15. Još je snažnije ekstremna, ali izvanparlamentarna formacija, Poljska obrambena liga (PDL) koja želi napraviti registar muslimana kako bi zaštitila Poljsku od te navodne prijetnje. PDL ima bliske veze s islamofobnim organizacijama u EU. Kao i u Zapadnoj Europi, nove ultradesne formacije u Srednjoj Europi žive na socijalnom nezadovoljstvu i strahu od stranaca. Iako se slovačke demokratske institucije čine dovoljno snažnima da izdrže bilo kakav fašistički udar, relativni trijumf militanata osvjetljava četiri ključne negativnosti koje treba pomno motriti u cijeloj regiji.
Prvo, svaki uspjeh ultradesnice generira negativnu sliku Srednje Europe u EU i SAD-u. Dok promatrači većinom olako prelaze preko francuskih ksenofoba kao što je Nacionalni front koji vodi Le Pen - ili njegovi talijanski, nizozemski, skandinavski, grčki ili britanski ekvivalenti - kao nadražljivaca u inače zdravim demokracijama, slovački izbori jačaju percepciju Srednjoeuropljana kao slabašnih demokrata. Sveznalice i politikanti bi mogli početi tvrditi da se regija okreće prema fašizmu, jačajući tako tvrdnju da je riječ o političkoj nedozrelosti koja treba nadzor izvana, ignorirajući činjenicu da je obnova radikalnih pokreta na cijelom političkom spektru - od nihilista i ljevičara do nacionalista i fašista - postala paneuropski trend.
Neofašistički preporod stvara drugi fenomen koji izaziva još veću zabrinutost: rastuću popularnost rasizma i ksenofobije kod mlađe generacije te snažnu nostalgiju za “zlatnim dobom” fašizma među nekim dezorijentiranim mladima. Demonstrira nedostatnost sustava javnog obrazovanja i sklonost prema jednostavnim rješenjima - takvom fenomenu svjedočimo također u predsjedničkim izborima u SAD-u.
Treća je, pak, opasnost kad ultradesničarska stranka uvjeri vladajuće stranke, koje se boje gubitka glasova, da prihvate neke od njezinih stajališta koja zatim postaju dijelom središnje struje. Obratno, ako veća stranka prihvati ksenofobne politike, tada daje vjerodostojnost još radikalnijim programima. Na primjer, SMER, stranka lijevog centra premijera Fica, provodi intenzivnu kampanju vezanu za europsku izbjegličku krizu upozoravajući na “invaziju” muslimanskih migranata u Slovačku, legitimirajući tako PP-OS-ovu militantniju antiimigrantsku platformu. Četvrto, ali svakako ne najmanje važno, obnova radikalnog desničarenja ostavlja zemlje izloženijima ruskom protuzapadnom utjecaju. Ekstremne stranke bilo gdje u Europi dobivaju neumjerenu razinu pozornosti u ruskim medijima i slovački izborni rezultati bili su izuzetno istaknuti u međunarodnim programima iza kojih stoji Kremlj.
Moskva se nastoji okoristiti javnim nezadovoljstvom Bruxellesom u EU. Usredotočuje se posebno na radikalne skupine koje prigrljuju antiliberalizam, antiglobalizam, antiamerikanizam, etničku netoleranciju, islamofobiju i ratoborno kršćanstvo. Militantne stranke i osobe se pozivaju u Moskvu na međunarodne konferencije na kojima se Rusija hvali kao bastion tradicionalnih vrijednosti i monokulturalizma, a Zapad se ocrnjuje zbog svog “moralnog bankrota”. Gotovo perverzno, dok organizacije povezane s Kremljem financiraju i daju publicitet ultranacionalističkim formacijama u nekim europskim zemljama, istodobno ruski dužnosnici nastoje diskreditirati ciljane vlade tvrdeći da toleriraju uspon fašizma. Moskva namjerno gradi kontradiktorne pozicije pred različitim publikama kako bi potkopala europsko jedinstvo i razjedinila Zapad.