Na samom početku, film
Vinka Moederndorfera “Pejzaž broj 2” ( na slovenskom “Pokrajina st. 2”) čini se kao obična, trivijalna kriminalistička komedija. U prvoj sceni filma, dvojica šaljivih provalnika, stariji Polde (
Janez Hočevar) i mlađi Sergej (
Marko Mandić) provaljuju u bogatu vilu bivšeg komunističkog dužnosnika.
Šuljaju se kroz kuću s baterijskim lampama i izrezuju iz okvira umjetničku sliku - Pejzaž broj 2, prikaz šumskog proplanka i sunca koje se probija kroz krošnje. Provalnici zarolaju sliku i bježe. A onda s poleđine slike ispadnu strojopisom ispisani dokumenti.
Film Vinka Moederndorfera “Pokrajina st. 2”, međutim, samo je na prvi pogled bezazlena parodija američkog heist-moviea. U podtekstu taj slovenski film, prikazan prošli tjedan na Mostri u Veneciji, bavi se jednom od najtraumatičnijih tema svih postjugoslavenskih društava, a to je tema poslijeratnih partizanskih zločina. Kuća u koju su u Moederndorferovu filmu upali Polde i Sergej, naime, vila je Slovenca i visokog oficira JNA.
A dokumenti koji su ispali iz okvira umjetnine nisu bilo kakvi dokumenti, nego zapovijedi koje
dokazuju liniju zapovijedanja i počinitelje masovnih strijeljanja u slovenskim šumama 1945. Stari general, odlučan da sačuva spise od očiju javnosti, poziva u pomoć svog političkog štićenika. On - Instruktor (
Slobodan Ćustić) - stari je operativac, orijaš jakog srpskog akcenta vjeran generalu poput psa. Starac traži od njega da se domogne dokumenata po svaku cijenu. Ubrzo, počet će se gomilati leševi svih onih koji su bliski Poldi i Sergeju, ili su mogli vidjeti spise.
Veliki festivali obično ne prikazuju žanrovske filmove, pogotovo ne iz malih kinematografija. Pogotovo ne prikazuju filmove koji su čisti, bestidni pulp, a Moederndorferov film to jest. Riječ je o filmu u kojem redatelj bez imalo ograda posuđuje najotrcanije sastavnice slashera, trilera i soft erotike i slaže ih u zabavni, trivijalni ćušpajz. Ipak, čak i takav, otvoreno pulp film našao se na programu Mostre vjerojatno zato što dodiruje dvije
Redatelj Vinko Möderndorfer krajem 90-ih napisao je roman Pejsaž br. 2
teme za koje je Italija iznimno zainteresirana - jedna od njih je tema kolaboracije Katoličke crkve s fašizmom, a druga poslijeratni zločini partizana koji se u Italiji uglavnom reduktivno svode na ubijanja Talijana u fojbama. Jedna od tih fojbi pojavljuje se i u filmu - riječ je o jami u koju su generalovi ljudi pobacali 1945. slovenske bjelogardejce. Jama je u istoj šumi koju prikazuje i zlosretna slika, Pejsaž broj dva.
Film “Pejsaž broj 2” nastao je prema istoimenom romanu koji je režiser napisao krajem devedesetih, a koji se u talijanskom prijevodu pojavio još 2003. Moederndorfer je prema knjizi napravio i filmsku verziju koja stiže pred publiku nedugo nakon što je u Težnom u Štajerskoj otkrivena dosad najveća masovna grobnica iz 1945. i dok u Hrvatskoj traju prepirke trebaju li predstavnici ljevice i Židova pohoditi Bleiburg. Slovenski film, međutim, teško da se može nazvati revizionističkim. U jednoj sceni Moederndorfer pokazuje arhivski materijal nacističke parade u Ljubljani, u kojoj uz svu pompu sudjeluju nadbiskup Rožman i kvisling Rupnik.
Upravo taj dio filma - koji ukazuje na kolaboraciju Crkve - zaokupio je pozornost talijanskih novinara koji su istaknuli da se slično ponašala i Crkva u Italiji, a jedan od njih čak je komentirao da se “Crkva očito ne stidi tog razdoblja, kad beatificira hrvatskog kardinala fašista”.
Moederndorfer je na to rekao da ne može komentirati hrvatski slučaj, da je Crkva u ljubljanskoj kotlini doista bila saveznik nacista, ali da je u Primorskoj i Štajerskoj bilo i oprečnih primjera. Moederndorfer, međutim, ne štedi ni drugu stranu. Sukladno trash estetici filma, general i njegov pomoćnik prikazani su karikaturalno pretjerano.
General ( Janez Škof) pozira pred ogledalom sa šapkom JNA i očigledno nalikuje na
Brežnjeva, a njegov pobočnik doima se kao neka balkanska verzija “čistača”
Jeana Renoa - ubija sve po redu krajnje okrutno, a govori tvrdu istočnu štokavicu. Ono što je u Moerderndorferovu trileru najzanimljivije je prikaz duboko podijeljenog, neurotiziranog društva u kojem s naslovnica novina vrište stari grobovi, a mrtvi ulaze u živote sljedeće generacije i izazivaju podjele.
Na koncu glavni junak Sergej - bezazleni lupež koji nije vjeran nikom i ničem - spletom okolnosti dospije nad istu jamu gdje su pobacane žrtve iz ‘45. Metafora je očita. Iza trivijalne površine “Pokrajina številka 2” pripovijeda o svejugoslavenskom fenomenu - građanskom ratu koji se vječno podgrijava i inficira potomstvo. U “Pokrajini st. 2”, mladi ginu zbog razmirica odavno mrtvih. To je nešto što nama u Hrvatskoj sigurno nije nepoznato.
Motiv partizanskog prijekog suda pojavio se već u crnovalovskim filmovima iz šezdesetih, no dobar igrani film o partizanskim odmazdama još nije napravljen
Odmazde na teritoriju Jugoslavije poslije završetka rata dugo su bile nepoželjna tema, no ipak se pojavljuju kao usputni motiv u nizu klasičnih crnovalovskih filmova šezdesetih godina. U remek-djelu Aleksandra Petrovića“Tri” (1965.) glavni junak mora izvršiti osudu prijekog suda nad ženom.
Motiv pojedinačnih smaknuća pojavljuje se i u “Zasedi” Živojina Pavlovića(1968.), te u “Jutru” (1967.) Puriše Đorđevića. Taj je motiv posredno i specifično obrađen i u “Malim vojnicima” (1967.) Bate Čengićaprema scenariju Mirka Kovača.U tom filmu, dječak kojem
su roditelji ubijeni kao izdajice dospije u internat za partizansku siročad gdje ga djeca zlostavljaju zbog plave kose i njemačkog podrijetla. Ni u jednom od tih filmova ubijanja nisu središnji dramski motiv i uvijek su pojedinačna.
Križni put
Prvi film koji se bavio onim što se u Hrvatskoj krajnje neukusno naziva ‘križni put’ bio je “Sokol ga nije volio” Branka Schmidta(u to vrijeme - Šmita) u kojem su 1988., dakle u komunizmu, vizualizirani prijeki sudovi, masovna strijeljanja, čak i marševi smrti.
Iako je u devedesetima Bleiburg i sve oko njega postalo društvena tema prvog reda, filmski autori se za to nisu zanimali, dijelom i zato što je u međuvremenu izbio novi rat u kojem su umjetnici bili i emocionalno involvirani. Činjenica da “nema filma o Bleiburgu” u to doba je vidno nervirala vladajuću ideologiju pa je jedan režiser kasnije pričao kako ga je visoki dužnosnik HDZ-a presreo na nekoj svadbi i nagovarao da obavezno o tome snimi film, iako je bjesnio novi, aktualni rat.
Žudnju dominantne ideologije ispunio je konačno Ivan Aralicakoji 1997. objavljuje roman “Četverored”, a potom 1999. Jakov Sedlarsnima prema njemu film i četverosatnu TV seriju. Kao presedan, u jesen 1999. puštena je na TV paralelno s kinodistribucijom, i to s ciljem da izazove antikomunističke osjećaje uoči odlučujućih božićnih izbora 1999. na kojima će HDZ izgubiti od reformiranih komunista.
Prizor iz lošeg, šablonskog Sedlarovog filma ‘Četverored’
Velika tema i u Italiji
U cijelom razdoblju nakon 1990. poslijeratne represalije su stalna publicistička tema, isto tako i teme brojnih dokumentaraca koji su listom imali propagandne, rijetko estetske ambicije. Zločini partizana u ovom će se desetljeću, međutim, pojaviti kao tema u - Italiji. Nakon
Sokol ga nije volio Branka Schmidta iz 1988.
dolaska desne koalicije na vlast, 2005. talijanska radiotelevizija na insistiranje postfašističke Alleanze Nazionale snima mini seriju “Il Cuore nell pozzo” (“Srce u jami”) u režiji
Alessandra Negrina.
Snimana u Kotoru, serija prikazuje zločine partizana Slavena nad pitomim, antifašističkim Talijanima. Kad je prikazana na TV-u, uslijedio je niz manjih incidenata, od ataka na dvojezične slovenske natpise i spomenike, pa do ispisivanja studenata s kroatističkih katedri. U Sloveniji je serija izazvala lavinu prosvjeda, dok je u Hrvatskoj primljena kudikamo suzdržanije. Zanimljive su podudarnosti “Srca u jami” i “Četveroreda”.
Obje su serije na izvedbenoj razini krajnji šund, grozno režirane i glumljene. Obje demoniziraju partizane bez iznimke, i pri tom ih etnički jednoobrazno definiraju kao Slavene, odnosno Srbe. Žrtve su nevini ljudi koji su se našli na pogrešnom mjestu - Negrinova serija trsi se pokazati da su žrtve antinacisti, a Sedlarov film služi se karikaturalnim motivom - u njemu se junaci nađu u domobranskim odorama jer su se goli i bosi morali - presvući!
Najbolji film o zlodjelima nakon 1945. pojavio se u Sloveniji prošle godine. Riječ je o dugometražnom dokumentarcu “Otroci s Petrička”, režisera Mirana Zupaniča. Film se bavi sudbinom djece čiji su roditelji smaknuti 1945., a oni smješteni u strogi internat za preodgajanje na Petričkovu brdu pokraj Celja.
U filmu govore danas ostarjeli štićenici Petrička triju nacionalnosti (slovenske, njemačke te jedan Hrvat) koji opisuju uhićenje i dane u logoru, potom internatski život te kasniju sudbinu. Većina ih je kasnije živjela u udomiteljskim obiteljima, a mnogi su emigrirali. Zupaničev film je rijetka iznimka, potresan film koji o naličju pobjede govori s dostojanstvom, razumijevanjem kompleksnog konteksta, sućutno prema žrtvama.
Jurica Pavičić
Šuljaju se kroz kuću s baterijskim lampama i izrezuju iz okvira umjetničku sliku - Pejzaž broj 2, prikaz šumskog proplanka i sunca koje se probija kroz krošnje. Provalnici zarolaju sliku i bježe. A onda s poleđine slike ispadnu strojopisom ispisani dokumenti.
| Film je zabavni, trivijalni miks slashera, trilera i soft erotike. |
A dokumenti koji su ispali iz okvira umjetnine nisu bilo kakvi dokumenti, nego zapovijedi koje
dokazuju liniju zapovijedanja i počinitelje masovnih strijeljanja u slovenskim šumama 1945. Stari general, odlučan da sačuva spise od očiju javnosti, poziva u pomoć svog političkog štićenika. On - Instruktor (
Slobodan Ćustić) - stari je operativac, orijaš jakog srpskog akcenta vjeran generalu poput psa. Starac traži od njega da se domogne dokumenata po svaku cijenu. Ubrzo, počet će se gomilati leševi svih onih koji su bliski Poldi i Sergeju, ili su mogli vidjeti spise.
Veliki festivali obično ne prikazuju žanrovske filmove, pogotovo ne iz malih kinematografija. Pogotovo ne prikazuju filmove koji su čisti, bestidni pulp, a Moederndorferov film to jest. Riječ je o filmu u kojem redatelj bez imalo ograda posuđuje najotrcanije sastavnice slashera, trilera i soft erotike i slaže ih u zabavni, trivijalni ćušpajz. Ipak, čak i takav, otvoreno pulp film našao se na programu Mostre vjerojatno zato što dodiruje dvije
Redatelj Vinko Möderndorfer krajem 90-ih napisao je roman Pejsaž br. 2
 |
Film “Pejsaž broj 2” nastao je prema istoimenom romanu koji je režiser napisao krajem devedesetih, a koji se u talijanskom prijevodu pojavio još 2003. Moederndorfer je prema knjizi napravio i filmsku verziju koja stiže pred publiku nedugo nakon što je u Težnom u Štajerskoj otkrivena dosad najveća masovna grobnica iz 1945. i dok u Hrvatskoj traju prepirke trebaju li predstavnici ljevice i Židova pohoditi Bleiburg. Slovenski film, međutim, teško da se može nazvati revizionističkim. U jednoj sceni Moederndorfer pokazuje arhivski materijal nacističke parade u Ljubljani, u kojoj uz svu pompu sudjeluju nadbiskup Rožman i kvisling Rupnik.
Upravo taj dio filma - koji ukazuje na kolaboraciju Crkve - zaokupio je pozornost talijanskih novinara koji su istaknuli da se slično ponašala i Crkva u Italiji, a jedan od njih čak je komentirao da se “Crkva očito ne stidi tog razdoblja, kad beatificira hrvatskog kardinala fašista”.
Moederndorfer je na to rekao da ne može komentirati hrvatski slučaj, da je Crkva u ljubljanskoj kotlini doista bila saveznik nacista, ali da je u Primorskoj i Štajerskoj bilo i oprečnih primjera. Moederndorfer, međutim, ne štedi ni drugu stranu. Sukladno trash estetici filma, general i njegov pomoćnik prikazani su karikaturalno pretjerano.
General ( Janez Škof) pozira pred ogledalom sa šapkom JNA i očigledno nalikuje na
Brežnjeva, a njegov pobočnik doima se kao neka balkanska verzija “čistača”
Jeana Renoa - ubija sve po redu krajnje okrutno, a govori tvrdu istočnu štokavicu. Ono što je u Moerderndorferovu trileru najzanimljivije je prikaz duboko podijeljenog, neurotiziranog društva u kojem s naslovnica novina vrište stari grobovi, a mrtvi ulaze u živote sljedeće generacije i izazivaju podjele.
Na koncu glavni junak Sergej - bezazleni lupež koji nije vjeran nikom i ničem - spletom okolnosti dospije nad istu jamu gdje su pobacane žrtve iz ‘45. Metafora je očita. Iza trivijalne površine “Pokrajina številka 2” pripovijeda o svejugoslavenskom fenomenu - građanskom ratu koji se vječno podgrijava i inficira potomstvo. U “Pokrajini st. 2”, mladi ginu zbog razmirica odavno mrtvih. To je nešto što nama u Hrvatskoj sigurno nije nepoznato.
Motiv partizanskog prijekog suda pojavio se već u crnovalovskim filmovima iz šezdesetih, no dobar igrani film o partizanskim odmazdama još nije napravljen
Odmazde na teritoriju Jugoslavije poslije završetka rata dugo su bile nepoželjna tema, no ipak se pojavljuju kao usputni motiv u nizu klasičnih crnovalovskih filmova šezdesetih godina. U remek-djelu Aleksandra Petrovića“Tri” (1965.) glavni junak mora izvršiti osudu prijekog suda nad ženom.
Motiv pojedinačnih smaknuća pojavljuje se i u “Zasedi” Živojina Pavlovića(1968.), te u “Jutru” (1967.) Puriše Đorđevića. Taj je motiv posredno i specifično obrađen i u “Malim vojnicima” (1967.) Bate Čengićaprema scenariju Mirka Kovača.U tom filmu, dječak kojem
su roditelji ubijeni kao izdajice dospije u internat za partizansku siročad gdje ga djeca zlostavljaju zbog plave kose i njemačkog podrijetla. Ni u jednom od tih filmova ubijanja nisu središnji dramski motiv i uvijek su pojedinačna.
Križni put
Prvi film koji se bavio onim što se u Hrvatskoj krajnje neukusno naziva ‘križni put’ bio je “Sokol ga nije volio” Branka Schmidta(u to vrijeme - Šmita) u kojem su 1988., dakle u komunizmu, vizualizirani prijeki sudovi, masovna strijeljanja, čak i marševi smrti.
Iako je u devedesetima Bleiburg i sve oko njega postalo društvena tema prvog reda, filmski autori se za to nisu zanimali, dijelom i zato što je u međuvremenu izbio novi rat u kojem su umjetnici bili i emocionalno involvirani. Činjenica da “nema filma o Bleiburgu” u to doba je vidno nervirala vladajuću ideologiju pa je jedan režiser kasnije pričao kako ga je visoki dužnosnik HDZ-a presreo na nekoj svadbi i nagovarao da obavezno o tome snimi film, iako je bjesnio novi, aktualni rat.
Žudnju dominantne ideologije ispunio je konačno Ivan Aralicakoji 1997. objavljuje roman “Četverored”, a potom 1999. Jakov Sedlarsnima prema njemu film i četverosatnu TV seriju. Kao presedan, u jesen 1999. puštena je na TV paralelno s kinodistribucijom, i to s ciljem da izazove antikomunističke osjećaje uoči odlučujućih božićnih izbora 1999. na kojima će HDZ izgubiti od reformiranih komunista.
Prizor iz lošeg, šablonskog Sedlarovog filma ‘Četverored’
Velika tema i u Italiji
U cijelom razdoblju nakon 1990. poslijeratne represalije su stalna publicistička tema, isto tako i teme brojnih dokumentaraca koji su listom imali propagandne, rijetko estetske ambicije. Zločini partizana u ovom će se desetljeću, međutim, pojaviti kao tema u - Italiji. Nakon
Sokol ga nije volio Branka Schmidta iz 1988.
|
Film i komunističke odmazde
|
 |
Snimana u Kotoru, serija prikazuje zločine partizana Slavena nad pitomim, antifašističkim Talijanima. Kad je prikazana na TV-u, uslijedio je niz manjih incidenata, od ataka na dvojezične slovenske natpise i spomenike, pa do ispisivanja studenata s kroatističkih katedri. U Sloveniji je serija izazvala lavinu prosvjeda, dok je u Hrvatskoj primljena kudikamo suzdržanije. Zanimljive su podudarnosti “Srca u jami” i “Četveroreda”.
Obje su serije na izvedbenoj razini krajnji šund, grozno režirane i glumljene. Obje demoniziraju partizane bez iznimke, i pri tom ih etnički jednoobrazno definiraju kao Slavene, odnosno Srbe. Žrtve su nevini ljudi koji su se našli na pogrešnom mjestu - Negrinova serija trsi se pokazati da su žrtve antinacisti, a Sedlarov film služi se karikaturalnim motivom - u njemu se junaci nađu u domobranskim odorama jer su se goli i bosi morali - presvući!
Najbolji film o zlodjelima nakon 1945. pojavio se u Sloveniji prošle godine. Riječ je o dugometražnom dokumentarcu “Otroci s Petrička”, režisera Mirana Zupaniča. Film se bavi sudbinom djece čiji su roditelji smaknuti 1945., a oni smješteni u strogi internat za preodgajanje na Petričkovu brdu pokraj Celja.
U filmu govore danas ostarjeli štićenici Petrička triju nacionalnosti (slovenske, njemačke te jedan Hrvat) koji opisuju uhićenje i dane u logoru, potom internatski život te kasniju sudbinu. Većina ih je kasnije živjela u udomiteljskim obiteljima, a mnogi su emigrirali. Zupaničev film je rijetka iznimka, potresan film koji o naličju pobjede govori s dostojanstvom, razumijevanjem kompleksnog konteksta, sućutno prema žrtvama.
Jurica Pavičić