KLASA OPTIMIST

PIŠE ANTE TOMIĆ: TRINAEST STOLJEĆA STRANIH INVESTITORA Koji je stvarni značaj dolaska turskog predsjednika Erdogana u Hrvatsku?

Boris Kovačev/EPH

Po čemu je naše recentno, ugodno iskustvo s Turcima drugačije od povijesnog, neugodnog?

Vidovdan je 1389. godine. Danica polako nestaje na modrosivom nebu, a na istoku Kosovog Polja nazire se prva rumen. Ugrijat će kad sunce uskoro izađe, dan će čak biti vruć, ali sad, na izmaku noći, baš je hladno. Topla se para diže iz nozdrva konja što pasu djetelinu i ljulj, a na njihovim leđima ljudi se čvršće umotavaju u suknene ogrtače i jedan drugom dodaju rezbarene drvene čuturice sa šljivovicom.

“Dobro, gdje su više?” upita jedan iz bosanskog izaslanstva.

“Ne možeš turskom nekrstu vjerovati”, primijeti jedan Hrvat sumnjičavo.

“Jok, nego ću tebi”, dobaci neki Srbin i svi se na to veselo nasmiju.

Na niskom brežuljku stotinjak metara jugoistočno tada se pojavi izvidnik, podigne se u sedlu i visoko mahne prljavom krpom.

“Evo ih!”

Plemenitaši se krenu zakopčavati i namještati kratko oružje zataknuto za široke pojaseve. Zaslinjenim dlanovima glade neposlušnu kosu i uvrću brkove. Nekolicina nervoznijih otrče časkom do obližnje kupine da se pomokre.

“Juhu! Tu smo!” vikne razdragano srpski knez grupi jahača koja se u to pojavila u daljini. Na prvim zrakama sunca sjaje se njihovi zlatom optočeni ulari i uzengije. I po njihovim čistokrvnim arapskim grlima, i po vezenoj svilenoj odjeći koju nose, i po sedefom ukrašenim drškama mačeva i po uspravnom, uznositom držanju, došljaci su očito visokog roda. Nije to nekakav balkanski šuft, vidi se da ljudi imaju. Domaćini im se osmjehuju smeđim krnjacima, posramljeni svojim zdepastim konjima, hrđavim kuburama i općenitim jednim dojmom provincijske bijede i neuglednosti, no Turci kao da ništa od toga ne primjećuju. Unatoč raskošnom ruhu, neobično su jednostavni i skromni.

Murat, drago mi je”, ponavlja ljubazno sultan rukujući se sa srpskim, hrvatskim i bosanskim velmožama i upoznajući ih s uglednim biznismenima, samom kremom carigradskog poslovnog svijeta koju je poveo sa sobom. Nešto kasnije svi zajedno odlaze do širokog šatora, gdje uz sušenu govedinu i sudžukice, kajmak, turšiju, ljuti ajvar i svježe pečene, vruće somune potpisuju ugovor o petstogodišnoj koncesiji na plodouživanje naših oranica, pašnjaka, voćnjaka, šuma, rijeka i jezera.

“Ko je za kafu?” upita naposljetku Lazar zadovoljno trljajući dlanove.

“Meni jednu slađu”, zamoli Murat.

“Meni kapučino s više pjene i smeđim šećerom”, upita bosanski junak Vlatko Vuković Kosača.

“E, da te ne bi jebo”, odbrusi mu srpski knez.

Međunarodni susret na Kosovom Polju na Vidovdan 1389. u stvarnosti je, kao što znamo, bio nešto drugačiji, ali mogao je možda i ovako završiti? Umjesto krvi i jauka i desetaka tisuća što kršćanskih, što muslimanskih trupala ostavljenih na gozbu strvinarima, srpski knez Lazar i njegovi bosanski i hrvatski saveznici trebali su se možda poslovno dogovoriti s Turcima. Dočekati ih ne kao okupatore, već kao investitore. Srdačno im se smijati upravo kao što se hrvatska predsjednica početkom ovoga tjedna smijala turskom predsjedniku.

Mogao bih jasno zamisliti jednu takvu, sretniju povijest, gdje Mehmed-paša Sokolović, vješto obilazeći grupe klesara, kola sa smrekovim deblima i rupe s gašenim vapnom, jednom prijatelju s carigradskog dvora ponosno pokazuje svoje gradilište u Višegradu:

“Sa sedam milijuna dukata u gotovini i još toliko u državnim obveznicama, ovo je u posljednih deset godina najveća investicija u cijeloj Carevini”.

“... Četiri, pet, šest, sedam...”, broji gost šapatom.

“Jedanaest lukova!” pomogne mu Mehmed-paša.

“Pa, svaka čast!”

“Otvorili smo dvije i po tisuće novih radnih mjesta. Dvije i po tisuće obitelji živi od gradnje ove ćuprije”, nastavi moćnik neskromno.

“Oprosti, a tko je ovo?” upita pašin prijatelj, pokazujući jednog nesretnika, koji opasan samo nekakvim nečistim ritama stoji nasred gradilišta nabijen na kolac kao oderan zec na ražnju i sklopljenih očiju jedva čujno zapomaže: “Vode! Vode!”

“Ah, to je jedan bezobraznik koji nam je kvario poduzetničku klimu”, odmahne Mehmed-paša bezbrižno.

Kakva je zaista razlika između investitora i okupatora, upitao sam se gledajući nasmijanu i zadovoljnu Kolindu Grabar-Kitarović i njezina prijatelja Erdogana? Po čemu je ovo naše recentno, navodno ugodno iskustvo s Turcima drugačije od onoga povijesnog, zloglasno neugodnog? Istina, nema više nabijanja na kolac ni odvođenja nejake muške djece preko mora, ni silovanja nevjesti ni okrutnih begova i aga koji otimaju ljetinu odrpanim i gladnim Vlasima, ali te okrutnosti nisu bile nekakva turska osobitost, već uobičajena feudalna praksa. Seljaci su jednako trpjeli i u kršćanskoj Europi, pa i ako nisu imali tuđinske vladare.

Izrabljivanje je uvijek i svugdje zapravo vrlo slično. Nije se tu mnogo promijenilo. Investitori su možda samo nešto lukaviji od okupatora, imaju uspješniji, što se kaže, pi-ar, ali u osnovi, niti je otomanska vlast bila gadna kako se govori, niti su današnji turski biznismeni dobronamjerni kako se čine. Upravo kao što su jednom gradili drumove i ćuprije i konake, Turci se danas nude da će zidati hotele i marine, a profit koji će lokalno stanovništvo od toga imati, zarade hrvatskih konobara i sobarica, bit će možda i skromniji od zarade onih kršćanskih kmetova kojima su turski zemljoposjednici jednom uzimali trećinu uroda.

Činjenica da smo realizirali državnu neovisnost, da smo, kako kažu, svoji na svome, da su na vlasti nekakve mizerije i pokvarenjaci koji govore našim jezikom, čini tu stvar naoko boljom. Zbog nekolicine jedva pismenih ćorića i čuljaka i škorića u parlamentu priviđa nam se kako gospodarimo svojom zemljom, odlučujemo svojim sudbinama, ali ustvari mi smo jednaka obespravljena i potplaćena slavenska raja kakva smo oduvijek bili. Pogledajte oko sebe što su nam inozemni ulagači ostavili, sve one rimske akvedukte, mletačke vodovode, francuske ceste, turske mostove i austrijske željeznice i shvatit ćete kako Lidl, Interspar, McDonald’s i Ikea dolaze na poznat teren. Priča o stranim investicijama traje ovdje još od sedmog stoljeća, od samog našega doseljavanja u ove krajeve. Četrnaest stoljeća mi čekamo da nas netko drugi učini bogatim i zbog nečega, nitko ne zna zašto, to nikako da se dogodi.

Izdvajamo