Zašto je upravo Daniel Markić imenovan na čelo tajne policije? Kako je do toga došlo, zna se - Most je htio po svaku cijenu spriječiti Karamarka i HDZ da represivni aparat upotrebljavaju u političkom razračunavanju. Stoga su za ministra unutarnjih poslova doveli Vlahu Orepića, karataša i marinca, lika iz Ploča, kojemu ovi dobri, pobožni ljudi iz Metkovića mogu vjerovati…
Također su podržali kandidaturu Ranka Ostojića za predsjednika Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Vodili su se ispravnom mišlju da vitalne državne funkcije u parlamentu trebaju nadzirati predstavnici oporbe, ali činjenica da su omogućili da na to mjesto dođe bivši ministar policije pokazuje da ne razumiju osnove politike. Odbor bi, naime, morao prvo istražiti Ostojićeve eventualne zloupotrebe resora jer ima dovoljno indicija da se policijski USKOK, nakaradna ustanova stvorena kao poslušnička, pretorijanska garda za prljave poslove svake vladajuće garniture, koristio u predizbornoj godini za politički inženjering. Policijski USKOK treba ukinuti, a na čelo Odbora za nacionalnu sigurnost postaviti čovjeka iz SDP-a kao glavne opozicijske centrale, ali nipošto nekoga od ljudi iz užeg tima prethodnog premijera, koji su mu pomagali dok je na svaki način pokušavao sačuvati vlast... Znači, ti čestiti ljudi dobro su mislili, ali su, na žalost, krivo postupili. Teško je iz Metkovića razumjeti složene odnose na nacionalnoj sceni, osim na načelnoj razini...
I za imenovanje novog šefa SOA-e oni su podjednako odgovorni - bilo im je najvažnije izbjeći nekoga koga bi predložio HDZ pa su podržali Markića jer ga je predložio Orešković. Otkako je pokazao ambiciju da se profilira kao aktivni politički faktor, nameće im se kao komplementarna sila kojom bi mogli neutralizirati HDZ. Kakve su, pak, Oreškovićeve političke pobude, može se naslutiti upravo po kadroviranju Daniela Markića što je uslijedilo nakon epizode “spašavanja vojnika Lozančića”. S Lozančićem Orešković mora da je imao dosta čvrstu relaciju; previše se odupirao njegovoj smjeni. Obojica su stigli iz Sjeverne Amerike - Lozančić iz New Yorka, gdje je pohađao katoličku gimnaziju i doktorirao strojarstvo na Columbia Univerzitetu. No, pripadaju istim emigrantskim krugovima... Spojit će ih misteriozna grupacija ljudi iz Washingtona koji su odigrali važnu ulogu na samim počecima hrvatske države.
Kad je Tuđman poslije prvih višestranačkih izbora otišao u Ameriku da u Bijeloj kući lobira za osamostaljenje od Jugoslavije, njemu i maloj sviti, u kojoj je bio i Šušak, presudnu je pomoć pružio najbogatiji Hrvat u Americi, Ilija Letica. On je, kako je sam izjavio stigavši u Dubrovnik svojim Gulfstreamom IV, “sa Bušon ćaćon igrao golf”. Tako je uspostavljena veza s republikancima u Kongresu, ali to nije ništa vrijedilo u administraciji odakle su ih potjerali nakon petnaestominutnog sastanka sa savjetnikom za nacionalnu sigurnost Brentom Scowcroftom. On je Tuđmanu rekao neka zaboravi ideju o nezavisnoj Hrvatskoj. Tek je rat otvorio neke nove kombinacije i Ilijina kći Mara Letica imenovana je za prvu američku ambasadoricu u Zagrebu. Postavila ju je odlazeća republikanska administracija, a nova Clintonova odmah zamijenila ozbiljnim diplomatom, Peterom Galbraithom.
Letica i Anthony “ Maglite” Maglica pružili su financijsku pomoć kad nije bilo drugih izvora i tim je novcem osnovan u Zagrebu, pod paskom jednog unajmljenog penzioniranog operativca američke službe, komunikacijski stožer za odnose sa svijetom. Sačinjavali su ga mladi ljudi, većinom djeca emigranata koji su u Hrvatsku došli kao dragovoljci. U skupini koja je iz Šuškova MORH-a prešla u MVP bio je i Stjepo Bartulica. Čim se država osovila na noge, Tuđman se riješio staroga cijaša, zatim i Ilije Letice i njegovih vašingtonskih veza. Šušak i Šuškovi dobili su strogo određeno mjesto, a Perković i Manolić - nogu.
Lozančić je stigao u Zagreb sa Šuškom, istim avionom, a na aerodromu su ih sačekali Perković i njegova ekipa. Radio je zatim u Ministarstvu informiranja, u grupi koju je vodio onaj iskusni američki ekspert. Vodio je novinare po bojištima. Već 1992. vratio se u Ameriku i nastavio studij. Opet dolazi 1995. k Šušku u MORH, a zatim je upućen u obučni centar NATO-a u Garmisch-Partenkirchen. Vratio se u MORH 2011. i tada započinje strelovit karijerni uspon. Milanović ga je postavio na čelo SOA-e. Kakve su veze imali njih dvojica? Nikakve, ali tu je bitno što Lozančić nije imao veze ni s Karamarkom. Naprotiv - sve šuškovce oduvijek je vodio Ivić Pašalić, Karamarkov nepomirljivi neprijatelj.
Drugi čin - Žužul postaje ambasador u Americi i preuzima veze s korporacijom Bechtel koje je uspostavio prvi ambasador Šarčević. Direktor Bechtela George Shultz bio je sedam godina republikanski državni sekretar, a Charles Redman, koji je menadžirao dejtonski mirovni proces, njegov “senior vice-president”. Bechtel je, ukratko, republikanski vanjskopolitički establišment. U Washingtonu i sad postoji konzultantska firma za koju radi Miomir Žužul s kojim je povezan Gotovinin odvjetnik Luka Mišetić. Angažirali su Boba Murphyja Juniora da u Haagu lobira za Gotovinu - tako mi je rekao Žužul. I Murphy pripada republikanskoj kabali.
Ivić, “Doktor”, Onaj čije se ime u HDZ-u ne smije spominjati, opet se aktivirao, izvan stranke jer ga u nju ne puštaju, iako postoji frakcija koja mu je naklonjena. Ideolog te frakcije je Davor Stier, koji predlaže da se HDZ od centrale hrvatskog nacionalističkog pokreta pretvori u jednu demokršćansku stranku. On nije povratnik iz Kanade, nego iz Argentine, kamo je izbjegao još njegov djed, zamjenik logornika Vjekoslava “ Maksa” Luburića. Davor je završio katolički univerzitet u Buenos Airesu, a u njegovo demokršćanstvo lijepo se uklapaju i Opus Dei i Željka Markić, koji su ranije surađivali s agnostikom Josipovićem, a sad su, čini se, spremni za kršćanski džihad.
Stier je figurirao kao (slaba) unutarstranačka oporba Karamarku, pa se reinvestirao kod Andreja Plenkovića, kojega u stranci podupire cijela ova reakcionarna mreža. Sačinjavaju je ljudi različitih etiologija, od Aralice do Žužula, koje povezuje jedino neprijateljstvo prema Karamarku. Jedva zainteresiranog Gotovinu guraju u prvi plan kad im je potrebna neka preporuka, recimo za Markića koji je u ratu bio pod Gotovininim zapovjedništvom u Šepurinama. Što Gotovina kaže Mišetiću, a ovaj Žužulu ili obratno, stići će do Oreškovića, koji tome poklanja preveliku pažnju.
U bazi Šepurine bila je stacionirana američka izviđačka jedinica gdje je Markić bio zadužen za veze s američkim časnicima. On je u HV stigao iz Francuske skupa s legionarima i postao šef kabineta generala Ante Rose. Kako je Roso bio legionarski narednik, trebao mu je netko tko dobro zna hrvatski i engleski. Markić je odmah postao bojnik, a staž u ovim tajnim postrojbama dao mu je uzgon za potonju karijeru. Oko Šepurina je izbio strašan skandal - agencija DEA upozorila je da se u Hrvatskoj obavlja transfer kokaina iz Južne Amerike pa je napravljena racija koja je razbila krijumčarsku vezu...
Na koncu, što se iz ovog cijaško-frankofonskog galimatijasa može izvući kao pouzdana činjenica?
U Washingtonu djeluje lobi koji ima političku agendu - u Hrvatskoj. Oni su zainteresirani za promociju svojih ljudi u HDZ-u i za utjecaj u Vladi gdje očito imaju neki kanal prema premijeru Oreškoviću. Pokušavaju steći kontrolu nad obavještajnom službom kao sredstvom za političku borbu i kadroviranje. Sam Orešković tu nema interes, ali se očito uzda u savjet ljudi iz svoga emigrantskog kruga. Uključili su se i ljudi iz Mosta, koji ništa ne razumiju, osim intriga kojima su se bavili u Metkoviću ratujući protiv Jamba i HDZ-a.
Ova prekooceanska zavjera, pak, zajednički je pothvat ljudi koji su davno otpali jer ih je uklonio Tuđman, zaobišao Račan, likvidirao Sanader ili odbacio Karamarko. Ali, ovi će momci opet doživjeti debakl, s tim što bi u propast mogli povući i HDZ, kao što su potopili Josipovića. Ili se možda to ipak neće dogoditi jer su hadezeovci ljudi od krvi i mesa, zainteresirani većinom za svoje ovozemaljske probitke, dok eterične sfere prepuštaju apostolima Prelature svetog križa i rada Božjega te dopisnim republikancima koji iz Washingtona pokušavaju rekreirati hrvatsku Svetu zemlju po uzoru na izraelski raj na Bliskom istoku.