Primadona trajnog sjaja

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 23.11.2008. u 08:10

Najstarija hrvatska operna diva Nada Puttar Gold ne razmišlja o svojem 85. rođendanu koji je bio u srijedu, 5. studenoga. Za nju je to bio dan kao i svaki drugi, jedino što ne može vjerovati da uistinu ima toliko godina, na koje je, s vremena na vrijeme, podsjete male zdravstvene tegobe preko kojih prelazi kao da ih i nema. Jedino što je već ujutro počeo zvoniti mobilni i fiksni telefon. Mnogi su se sjetili njezina životnog jubileja. Svečarici je bio isporučen i posebice drag dar - buket crvenih ruža s čestitkom: “Sretan rođendan i puno zdravlja, dr. Ivan Čehok, gradonačelnik, u ime svih građana Varaždina”.

Jedino su u zagrebačkome HNK, na čijoj je pozornici 1949. počela, a potkraj ožujka 1979. godine završila svoju blistavu karijeru - zaboravili na nju!? A dogodi se.

Hladnjak za rođendan
Rođendanski dan Nada Puttar Gold ionako je provela obilazeći zagrebačke prodavaonice tražeći odgovarajuće hladnjake kako bi zamijenila kod kuće dva punoljetna! Njezina vitalnost čudo je prirode. Da je tome uistinu tako, posvjedočila je i nekoliko dana prije rođendana. Prijepodne sportski se odjenula i krenula pješice iz svojega stana na Zelenom trgu u Zagrebu do Savske, s lakoćom ušla u sedamnaesticu, odvezla se tramvajem do Jelačić placa, na novinskom kiosku kupila je talijanski Gente i njemački Aktuell, zatim otišla u servis popraviti mobitel, pa na tržnicu Dolac po integralno pecivo i povrće te je prije povratka kući svratila još u Namu pogledati “mebelštof” za presvlačenje stolica. Štaku je ponijela zlu ne trebalo, ako bi se umorila hodajući, s obzirom na to da je prije godinu dana slomila kuk. Vrativši se kući, imala je zgotovljen ručak, paradajz juhu i salatu od tunjevine, što je pripremila ujutro, prije odlaska u grad.

Nezamisliva marljivost
Samokritičnost je osobina koja ju je pratila od početka do kraja karijere, kao i marljivost nezamisliva za današnje pjevačke zvijezde.

Četiri godine, do 2005., kao profesorica Muzičke akademije prenosila je znanje studentima i pritom je također inzistirala na marljivosti i respektiranju onoga što traži

Odgoj majke Antonije
Glazbeni znalci kažu da je glas Nade Puttar Gold “najveličanstveniji hrvatski mezzo 20. stoljeća, zbog altovskih tonova i visina dramskoga soprana”. To što je Nada Puttar Gold postala pjevačica splet je (ne)sretnih okolnosti, jer njezina je trajna glazbena ljubav - glasovir. Kao djevojčica satima je, dok je vježbala, slušala sviranje svoje majke Antonije koja je posebice voljela Schumanna i divila joj se, potajice i sebe zamišljajući za crno-bijelim tipkama. Bila je opčinjena zvucima glazbala. Sa 11 godina i Nada je počela privatno učiti sviranje glasovira kod varaždinske pedagoginje Anke Stöhr, a kod nje je učila i kao učenica glasovite varaždinske Glazbene škole, od 1940. do 1944. godine. Iz tog svojega pijanističkoga razdoblja nerijetko spominje zgodu kako joj nije polazilo za rukom svirati “Fantazije” Fortunata Pintarića, pa je njezina profesorica na sat  pozvala sedmogodišnjeg Juricu Muraja da čuje kako on svira tog istoga Pintarića. Nada je bila zadivljena svirkom  sićušnog dječačića, a taj je susret bio početak rijetko odanoga prijateljstva kojega je prekinula prerana Juričina smrt u siječnju 1999. godine.

Nakon što je profesorica Stöhr svojoj učenici u svjedodžbu napisala - neumorna, Nada je učenje glasovira nastavila 1944. u Zagrebu, u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog kod prof. Petra Dumičića, a 1945. upisala se na Državni konzervatorij u Gundulićevoj ulici (današnja Muzička akademija), gdje joj je profesor bio Stanko Šimunić. No, ambiciozna i naočita djevojka nije bila zadovoljna svojim glazbenim pijanističkim napredovanjem, pa je zamolila Juricu Muraja da je preporuči svojem profesoru Svetislavu Stančiću, koji je bio na glasu kao najbolji profesor glasovira. Stančić joj je neuvijeno rekao kako drži štetnim istodobni rad s dvojicom pedagoga, ali kako je Nada bila nepopustljiva u svojoj tvrdoglavosti, odlučio joj je privatno davati satove. K tome je dva semestra studirala violinu kod prof. Milana Tarbuka, ali vibrato s rukom nikako nije savladavala, a dva je semestra učila i orgulje kod prof. Čedomila Dugana.

Reiserovo mišljenje
Nepopustljiva je bila i njezina majka koja ju je uporno uvjeravala da upiše i studij solo pjevanja. Poslušala je majčin savjet i predstavila se Milanu Reiseru. Njegovo mišljenje baš nije bilo pohvalno. Rekao je budućoj primadoni kako ima velik, grub glas i ne zna hoće li s njim moći nešto učiniti. Kasnije, kako se glasovno razvijala, rekao joj je da mu nikad to ne spominje jer je to bila njegova najlošija pedagoška prognoza. Kako je Reiser  umro 1946. godine, Nada je kratko vrijeme radila i s odličnom altisticom Martom Griff Pospišl.


U ulozi Marine iz opere ‘Boris Godunov’, koju je pjevala u Zagrebu i svugdje po svijetu

Profesor Stančić, nakon dvogodišnje poduke na jednom joj je satu rekao da su mu govorili o njezinu napretku u pjevanju i želi je čuti. Studentica Nada otpjevala mu je veliku ariju Saint-Saënsove Dalile, sama se prateći na glasoviru, nakon čega joj je strogi Stančić rekao: “Vi ćete odmah prijeći na glavni predmet solo pjevanje! Nemate nikakve šanse za pijanističku karijeru jer ste klavir počeli učiti prekasno, tek u 11. godini, a izgledi za pjevačku karijeru su veći i sigurniji”. Rasplakala se i nerado je poslušala savjet, znajući da su se raspršili snovi o karijeri koncertne pijanistice. Kad je to čuo njezin kolega Mladen Raukar, komentirao je prijateljima: “Zamislite tu ludu Puttaricu, sad je uz klavir, violinu i orgulje upisala i - solo pjevanje!”.

Prva pobjeda na natjecanju

Prvi pjevački uspjeh nije dugo čekala. Na saveznom natjecanju mladih pjevača 1947. godine u Beogradu mlada je altistica osvojila prvu nagradu. U žiriju su bili, među ostalim, skladatelj, violinist i dirigent Stjepan Šulek te profesor solo pjevanja Lav Vrbanić kojemu je Šulek rekao: “Daj se prihvati te male jer ako se bude ovako derala, brzo bude izgubila glas!”. A osvojila je prvu nagradu! Žiri je vjerojatno bio opčinjen njezinim snažnim glasom. Tako je zadnju godinu studija solo pjevanja Nada Puttar provela kod Lava Vrbanića, u čijoj je klasi i diplomirala. Beogradsko natjecanje pamti i po, za mladu pjevačicu, impresivnome susretu.

Tih je godina u Beogradu, zbog neslaganja s tadašnjim glavnim direktorom Edwardom Johnsonom, boravila slavna diva Metropolitan opere, Zagrepčanka Zinka Kunc, čiji je muž bio general Ljubo Ilić, Dalmatinac podrijetlom iz Splita, veleposlanik i politički utjecajan čovjek, i sve sudionike iz Zagreba, natjecatelje i profesore, ugostila je u svojemu domu u Puškinovoj ulici.


Nada Puttar Gold, beogradska sopranistica Milka Stojanović i Zinka Kunc u Opatiji

Nadi je darovala dvije fotografije s posvetom, koje i danas stoje na vidnome mjestu u njezinu domu, ali bio je to i početak prijateljstva koje se nastavilo kasnije kada je Nada kao ugledna solistica svakoga ljeta pjevala na Ljetnom festivalu u Opatiji i bila Zinkina gošća u njezinoj vili.

Prema njoj Zinka je uvijek bila srdačna. Zajedno su odlazile i na plažu, kupale se, razgovarale o svojoj umjetnosti, a za posljednjega posjeta Zagrebu, kad je Zinka posjetila i Muzičku akademiju, pred njom je pjevalo nekoliko studenata. Među njima i današnja prvakinja Zagrebačke opere Cecilija Car. “Čim sam je čula, znala sam da je tvoja učenica”,
Nada Puttar Gold pjevala je cijeli svoj mezzo repertoar, čak i sopranski, primjerice Crkvenjarku u Jenufi
 
rekla je Zinka Nadi, prepoznajući u mladoj pjevačici način pjevanja njezine profesorice.

Na jednoj produkciji Nadu je kao studenticu čuo zagrebački operni direktor Milan Sachs i pozvao je na audiciju. Povjerio joj je ulogu Vanje, posinka ruskoga seljaka Ivana Susanjina u istoimenoj Glinkinoj operi. Debitirala je 11. veljače 1949. godine. Ivana Susanjina pjevao je slavni hrvatski bas Tomislav Neralić, koji je bio presudan i za kasniju međunarodnu karijeru Nade Puttar. Sachs je znalački skrbio o mladim talentima i pažljivo je odabirao uloge za mlade glasove. No prije svake dodijeljene uloge Nada se savjetovala sa svojim profesorom Lavom Vrbanićem kod kojega je odlazila na glasovne kontrole do njegove smrti. Poslije Sachsa tako brižan prema mladim pjevačima bio je jedino maestro Mladen Bašić, Nadino je mišljenje, koja se nakon Vanje u zagrebačkome HNK susrela s ulogom vračare Ulrice u “Krabuljnom plesu” Giuseppea Verdija.

Oduvijek samokritična
Na pjevačkome natjecanju u belgijskome Verviersu 1950. pobijedila je, a kritičar Courier du soira napisao je: “Kakav talent, kakva tehnika i kakva škola!” Uslijedile su još dvije verdijanske uloge u HNK, ciganka Azucena u “Trubaduru” i 1951. princeza Amneris u “Aidi”, kojom je dva desetljeća bila nezamjenjiva na Splitskome ljetu.

Stariji Splićani još i danas govore kako je Nada bila očaravajuća glasom i izgledom. Amneris ju je i odvela u svijet. Tjedan dana nakon zagrebačke izvedbe istu je ulogu pjevala u Beogradu, a tjedan poslije i u Beču, na pozornici Theater an der Wien, jer se Bečka državna opera obnavljala  nakon bombardiranja potkraj Drugoga svjetskog rata, a partneri su joj bili Josip Gostič i Hilde Zanek. Često je kasnije ponavljala kako je otpjevala sve note, ali da ne vjeruje kako je tako mlada - dobro otpjevala. Samokritičnost je osobina koja ju je pratila do kraja karijere.

‘Dobra vila’ Neralić
Njezina dobra vila bio je Tomislav Neralić, slavni pjevač Deutche Oper u Berlinu u kojemu su 1957. tražili altisticu i pitali Neralića može li im nekoga preporučiti iz ondašnje Jugoslavije. A on se odmah sjetio Nade koja je imala lijep, kvalitetan glas velikog opsega. Otišla je na audiciju, položila je, ali nije bila voljna prihvatiti stalni angažman, već se vezati samo šest mjeseci. Naime, kako je već bila u braku s veterinarom Ervinom Goldom, za kojega se udala 1949., on nije htio napustiti Zagreb, a ona se pak nevoljko odlučivala sama poći u svijet.
Nada u ulozi Vanje u Glinkinoj operi ‘Ivan Susanjin’ kojom je debitirala 1949. u HNK, a poslije ju je pjevala u Teatru Liceo u Barceloni
Tako joj je angažman u Berlinu propao, ali su u međuvremenu na njezine uvjete pristali u Baselu, u koji nikad nije otišla jer su je u međuvremenu ponovno zvali iz Berlina nezadovoljni angažiranom nizozemskom altisticom Mimi Arden. Za tu je audiciju Nada Puttar Gold bila u prednosti i postavila je uvjet - audicija uz orkestar jer je uz glasovir već imala prethodnu. Poslije jedne baletne predstave u 22.30 pjevala je Azucenu, veliku scenu iz “Trubadura”,  Carmen, gatanje s kartama i Orfeja. Potpisala je ugovor o petogodišnjem angažmanu, od 1957. do 1961., najljepšem svojem umjetničkom razdoblju u kojem je pjevala pod vodstvom najvećih dirigenata svojega vremena i sa slavnim  partnerima, redom vrhunskim pjevačima.

Zapadni i Istočni Berlin
Od jednih i drugih imala je što naučiti. Već prva berlinska kritika za ulogu Rogonde u Rossinijevoj operi “La Comte Ory” bila je ohrabrujuća. Herbert Graf napisao je kako bi “među ženama htio predati palmu Nadi Puttar koja je priredila veselje prekrasnim altom i glumačkim ogledom”. To joj je bio velik poticaj. Radila je paklenskim tempom i mjesečno znala otpjevati i 15-ak predstava, među njima i Wagnerovu tetralogiju “Prsten Nibelunga”. Pjevala je Fricku u operama “Rajnino zlato” i “Walküra”, Erdu u “Siegfriedu” i Waltrautu u “Sumraku bogova”. Družila se s Tomislavom Neralićem i zajedno su odlazili gledati predstave u Istočni Berlin jer su se i u tamošnjoj opernoj kući izvodile dobre predstave. Kao strankinja tamo je mogla gostovati, ali ne i pjevači s njemačkim državljanstvom, što se ubrzo i ostvarilo. Jednog su je dana pozvali u Zapadni Berlin i ponudili joj ulogu Fricke u “Rajninu zlatu”, pod ravnanjem Hansa Knappertsbuscha. Kako je tu ulogu stalno pjevala u Deutche Oper, maestro je rekao kako joj proba i nije potrebna. Karl Böhm, Francesco Molinari Pradelli, Vittorio Gui,  Andre Clyutens, Alberto Erede, Rudolf Kempe, Wolfgang Sawalisch, Georg Solti…, dio su niske čarobnjaka dirigentskog štapića pod čijim je vodstvom pjevala naša operna diva. Priča se kako se u nju zagledao među dirigentima znan kao veliki Don Juan, mladi američki violinist i dirigent Lorin Maazel. Zivkao ju je telefonom, pozivao na večere, ali Nada je sve pozive slavnoga dirigenta vješto izbjegavala. Njezino je srce kucalo samo za njezina Ervina. Maazel je osobno angažirao Nadu za svoju izvedbu “Svadbe” Igora Stravinskog i nije krio i drukčiju oduševljenost mladom damom velikoga glasa.


Lorin Maazel, Magda Laszlo i Nada Puttar Gold u Berlinu 1960. Maazel je među dirigentima bio znan kao veliki Don Juan

U Berlinu je Nada odmah položila vozački ispit, kupila zeleni Mercedes 180 i krenula za Zagreb. Kad se dovezla ispred HNK (tada se to moglo) izazvala je senzaciju, što markom automobila, što time što je bila žena za volanom skupoga automobila.

Operna vozačica
“Da nisam operna pjevačica, bila bih taksist”, često je govorila prijateljima, zbog svoje strasti prema vožnji. Jedne godine, dok je gostovala u Strasbourgu, 12 je sati kontinuirano vozila od Berlina do Strasbourga, otpjevala predstavu i vratila se pjevajući sutradan navečer u Berlinu “Walküre”. Do sada je promijenila pet automobila. Drugi je Mercedes bio crvene boje, a odnedavno vozi Hyundaija jer joj se Mercedes čini sporim.   
Da nisam operna pjevačica, bila bih taksist, govorila je prijateljima

Kad su je nedavno prigodom produljenja vozačke dozvole do 2010. pitali koliko “potegne” od Varaždina do Zagreba, reče im do 130 km/sat, premda ne voli brzine, sjećajući se riječi jednoga profesionalnoga vozača kako je tijekom vožnje iznad 100 km veća mogućnost puknuća gume. “Kad je tako”, rekoše joj u šali,” onda ćemo Vam produljiti vozačku, inače ne bismo da ne upropastite automobil”. Tada je čula i najljepši kompliment od liječnika: “Vi imate toliko godina, ali biološki ste 20 godina mlađi”.  Dok je bila angažirana u Berlinu, često je gostovala u operi u Frankfurtu a/M, gdje je muzički direktor bio Georg Solti koji ju je angažirao za ulogu Madam Quickly na svojoj premijeri Verdijeva “Falstaffa”. Pjevala mu je i na oproštajnom koncertu, Mahlerove “Pjesme mrtvoj djeci”, pri njegovu odlasku na ravnateljsko mjesto u londonski Covent Garden.

Soltija je u Frankfurtu naslijedio Lovro pl. Matačić i s obzirom na to da je Zapadni Berlin bio zatvoreni grad u kojemu njezin suprug nije mogao dobiti posao, a u Frankfurtu s gradovima satelitima bila je veća mogućnost za to, k tome je u Frankfurtu godišnji odmor bio dva mjeseca, a u Berlinu samo tri tjedna, a i izbor Matačića za “Generalmusikdirektora”, sve je to utjecalo na odluku o prijelazu u Frankfurt, što će kasnije smatrati svojom najvećom pogreškom u karijeri. Tijekom pregovora za potpisivanje ugovora došlo je do problema o visini honorara jer direkcija nije mogla pristati na traženi iznos. “Ali gospodo, pa njezin je glas toliko i vrijedan”, uzvratio je Matačić.


S našom velikom sopranisticom Vlatkom Oršanić 1975. koja je kao djevojčica došla k njoj u Sekedin

U Berlinu i Frankfurtu Nada je spoznala sve prednosti, ali i manjkavosti stalnoga angažmana i statusa “Haussängerice”. Dobila je ponudu da u Scali u studenome 1957. pjeva šest predstava “Lohengrina” s Mariom del Monacom, zatim četiri predstave u Rimu, zvali su i iz Verone, a Teatro Colon iz Buenos Airesa 1961. zvao ju je za 16 predstava “Prstena Nibelunga”, ali je uprave nisu puštale na ta gostovanja. O svemu ima uredno sačuvanu dokumentaciju. Kako je sreća katkad presudna u uspješnosti karijere operne pjevačice, svjedoči i poziv maga Metropolitan opere, Austrijanca Rudolfa Binga, koji je Nadu pozvao na audiciju u Salzburg. Kasnije je rekao Zinki Kunc kako mu se Nada sviđala, ali je još mlada, na što je Zinka savjetovala Nadu riječima: “Trebala si mu dati 2000 dolara, pa bi pjevala u MET-u”. Danas bi rekli - korupcija u operi!

U Berlinu je trebala završiti 1957., ali suprug Ervin nije htio napustiti Zagreb, pa joj je ta prilika promakla. No, ubrzo su je ponovo zvali iz Berlina i ovaj put je potpisala petogodišnji  angažman. Družila se s Tomislavom Neralićem i zajedno su odlazili u Istočni Berlin, jer su se i u tamošnjoj opernoj kući izvodile dobre predstave

Za veterinara Ervina Golda udala se 1949. godine. Nadi se udvarao slavni dirigent Maazel, ali bila je vjerna mužu
Pet godina u Berlinu

I sada slijede ne baš lijepe riječi o ponašanju direktora Frankfurtske opere Lovre Matačića prema zemljakinji na stalnom angažmanu u velikoj stranoj opernoj kući. S Rimskom operom potpisala je ugovor za tri predstave “Parsifala” pod ravnanjem Tullia Serafina. Bila je presretna što će surađivati s velikim dirigentom koji je zaslužan i za neke velike interpretacije Marije Callas. Uoči Nadina odlaska u Rim, Serafin se razbolio, pa je sve predstave preuzeo Matačić, a menadžer je Nadu obavijestio kako maestro Matačić u ulozi Kundry, s kojom je Nada briljirala u Frankfurtu, ne želi nju nego Liane Synek.

Izdržljiva i dosljedna

Kad je prihvatila frankfurtski angažman, javila joj se Opera iz njemačkoga grada Kassela i ponudila 30 “Aida” u sezoni! U frankfurtskom ugovoru bila je klauzula kako svaki dan do 12 sati mora biti na raspolaganju, bez obzira je li navečer pjevala ili ne. Kako je  Lovro znao kad Nada ima predstave u Kasselu, uvijek joj je na dan predstave napravio probu u Frankfurtu, nakon koje je Nada sjela za volan, vozila 200 km do Kassela dva puta tjedno. U pola pet popodne počela se upjevavati, navečer pjevala predstavu, u 22.45 ponovno bila za volanom Mercedesa, a u pola dva ujutro u krevetu u Frankfurtu. Ako bi idućega jutra bila malo indisponirana, već bi dobila opomenu. Pjeva li u bilo kojem gradu Njemačke, idućega dana
Dok je pjevala u Frankfurtu, bila je pod željeznom disciplinom.
ne smije otkazati ni probu! Za današnje uvjete i pojmove naših mladih pjevača nezamisliva željezna disciplina!

Nada je bila izdržljiva, dosljedna i pouzdana pjevačica, koja do kraja karijere nikad nije otkazala uistinu ni pokus. Tako su je 6. veljače 1963. u 11.30 nazvali iz Bečke državne opere u Frankfurt može li navečer, kao Eboli, spasiti predstavu opere “Don Carlos”. U 17.00 je već doletjela u Beč i prva joj je u garderobu ušla Srebrenka Sena Jurinackoja je te večeri pjevala Elisabeth. Ohrabrila ju je, dala nekoliko dragocjenih savjeta, a hrvatski operni trolist na Opernringu te je večeri činio i Tugomir Franc kao Karlo V.

Ili, za ljubav Splitskoga ljeta otkazala je Bayreuth, a pjevati u svetištu Wagnerove glazbe san je svakom wagnerijanskom pjevaču. Ervin joj je govorio kako su cijelu godinu u Njemačkoj i da bi volio ljeto provesti u Hrvatskoj, pa je Nada zahvalila na pozivu “da za ljubav obitelji Wagner prihvati sudjelovanje u šest predstava ‘Walküre’”.

Takav “štrapac” ostavljao je tragove na zdravlju. Nakon povratka iz Frankfurta u Zagreb 1965. nekoliko je godina pauzirala zbog zdravstvenih razloga, baš u vrijeme kad se obnavljao HNK. Odmarala se na 10 kilometara od Varaždina udaljenom obiteljskom imanju u Seketinu, na Varaždin bregu, koji je i danas Nadina obvezna ljetna oaza, u sjeni starih stabala koje okružuju dvorac što ga je Nadin otac Rudolf, spretan i poduzetan bačvarski obrtnik, kupio Nadinoj majci 1920. kao vjenčani dar. Na pozornicu HNK Nada se vratila nakon otvaranja obnovljene zgrade 1969., a s njome se oprostila kao Azucena u “Trubaduru” 26. ožujka 1979. godine. Malo je opernih umjetnica koje silaze s pozornice   opraštajući se jednom od najtežih uloga. Gledajući danas unatrag, Nada Puttar Gold ne smije biti nezadovoljna i nije, jer je pjevala cijeli svoj mezzo repertoar, čak i sopranski, primjerice Santuzzu i Crkvenjarku u “Jenufi”, Ortrud i Kundry što pjevaju dramski soprani, ali i uloge kontra alta kakva je Quickli. Nijednu ulogu ne izdvaja posebnom jer svakoj je pristupala s podjednakom ljubavlju i odgovornošću. Njezinu su glasu najviše ležali Verdi i Wagner. Zazirala je od Carmen, premda je otpjevala tridesetak predstava u Zagrebu, Splitu i čini joj se u Osijeku. Voljela je samo treći i četvrti čin, ne i drugi kada Carmen u krčmi na bedemima Seville zabavlja goste pjesmom i plesom. Kao dramatska altistica  voljela je pjevati uloge pune dramatike.


Na fotografiji s Tomislavom Neralićem, slavnim hrvatskim basom

Recept za dugu starost
U povodu 82. rođendana “Orfej” je, uz pomoć varaždinskoga radijskog glazbenog urednika Vladimira Gotala,  izdao dvostruki CD s 13 Nadinih opernih arija iz najomiljenijih joj opera, a na CD-u su i Bachov Magnificat i nekoliko bisera Lieda. Još za vrijeme trajanja pjevačke karijere Vladimir Kranjčević, kao ravnatelj Glazbene škole “Lisinski”, ponudio joj je da se ogleda u pedagoškome radu, a nakon četiri godine nastavila je raditi kao profesorica Muzičke akademije, što je bila do studenoga 2005. godine. Inzistirala je na marljivosti, brzom učenju i respektiranju onoga što traži.

Pravilna prehrana s mnogo voća i povrća, zadnji obrok u šest popodne, obvezno banana dnevno radi kalija i dvije jabuke, svakodnevno vježbanje, čitanje stranoga tiska i literature, obnavljanje znanja engleskoga jezika, uz njemački i talijanski koji dobro govori, a francuski čita i razumije, recept su za dugu i zdravu starost 1,74 visoke umjetnice kojoj kazaljka na vagi ne prelazi brojku 72. Nada Puttar Gold uistinu je primadona trajnoga sjaja!

Željko Slunjski

Izdvajamo