Odlično! Napokon! Komentirali su jučer poslovni ljudi, a prvi kompliment, doduše skroman i siromašan, Vladinim je mjerama dalo i tržište kapitala koje se popelo za sitnih 30 bodova, malo pokrenuto europskim rastom, malo očekivanjima dobrih vijesti iz HT-a, a malo i činjenicom što Vlada napokon nešto radi.
Prva i najvažnija točka, jedina prava antirecesijska mjera - rebalans proračuna, na kojemu već mjesecima inzistiraju ekonomisti i poduzetnici, još nije poznata. Naravno da je pitanje politički krajnje osjetljivo jer Vlada mora odlučiti komu i za što uzeti da bi smanjila deficit i da bi osigurala novac za provedbu drugih mjera.
Pelješki most u cijeloj toj priči više i nije toliko bitan jer je, nažalost, riječ o milijardama kuna koje se moraju presložiti, pa je most samo kap u moru. Prema svemu sudeći, prihodi proračuna bit će smanjeni za pet do šest milijardi jer BDP pada, past će uvoz i osobna potrošnja, pa će i manje poreza stizati u državnu blagajnu. Ako se smanjuju plaće, i tu se automatski smanjuju prihodi od dohotka, ali se dodatno smanjuju potrošnja i prihod od PDV-a.
S druge strane, Vlada planira nove izdatke, poticajne i pametne, doduše, no i za njih mora negdje naći novac. Stoga je logično očekivati drastično rezanje kapitalnih investicija, uključujući i toliko spominjani Pelješki most, ali i troškove održavanja. Iako to još nije rečeno, jasno je da će sindikati morati opet sjesti na pregovore o plaćama i jasno je da će Vlada imati potporu javnosti u tim pregovorima. Jer nema onoga tko ne želi povećanje plaća dok za to ima imalo osnove, no u ovakvoj krizi, kad na dan 150 ljudi ostaje bez posla i kad privatni poduzetnici režu plaće, državni službenici i namještenici morat će, ma kako to bolno bilo, dijeliti sudbinu ostalih.
Zato će idući mjesec biti buran, a sve dok rebalans ne bude dovršen, Hrvatska neće moći reći da ima pravi paket antirecesijskih mjera. Sljedećih devet mjera, nakon te prve, samo je zgodan dodatak toj prvoj i najvažnijoj.Tih preostalih devet mjera imaju, prije svega, psihološku važnost. Poruka su hrvatskoj i svjetskoj javnosti da se i ovdje nešto ozbiljno radi kako bi se isplivalo iz ekonomske krize i poduka svima nama što je važno.
A važno je čuvati naša radna mjesta, pa ću zato kupovati Kraševe čokolade i Podravkine juhe da bi ljudi iz Kraša i Podravke imali i dalje posao i da bi mogli kupovati Jutarnji list. Dijete ću slati na maturalac na Jadran, a ne u Španjolsku, da bi domaćem turizmu ostala koja kuna više.
Pri tome, naravno, svi očekujemo od domaćih proizvođača da se sada ne počnu ponašati kao u davna socijalistička vremena zatvorenog tržišta u kojima si mogao prodavati loše i skupo jer drugog nije bilo. Zato ta čokolada mora biti barem jednako dobra kao i uvozna i ne smije biti skupa, a na tom maturalcu klinci trebaju dobiti za isti novac barem istu uslugu kao da su išli u Španjolsku.
Obećanje novih poticaja za kupnju prve nekretnine također zvuči dobro, samo prije toga treba ohrabriti potencijalne kupce da se uopće upuste u tu avanturu. A budu li strahovali da će ostati bez posla, da će im plaća ići dolje, da će im kamate ići gore... radije će se stisnuti u onome što imaju sada i čekati da prođu ova gadna vremena. Budu li građevinski investitori strahovali da neće prodati stanove niti kad spuste cijene, možda ih neće ni spustiti. Ionako već mnogi od njih vraćaju svoje neprodane projekte bankama pa neka se one pate s prodajom dovršenih stanova.
Vlada je mjerama učinila napokon dobru stvar: priznala je da je kriza i pokazala da se želi protiv nje boriti. Samim tim ulila je optimizam, koji je najvažnija kategorija u borbi protiv krize. Ako poslodavci vjeruju da će biti poticani, ako strani ulagači vjeruju da će im biti lakše raditi ovdje, ako kupci stanova vjeruju da će im banka dati kredit i da će preživjeti njegovo otplaćivanje, ako banke vjeruju da će ljudi koji traže kredite opstati i da će ih redovito vraćati, ako domaće tvornice vjeruju da će moći prodati svoju robu, ako poduzetnici vjeruju da će im ono što prodaju stvarno biti plaćeno na vrijeme... ekonomija se pokreće i stvarno ide na bolje.
Ako svi u lancu pokažu malo optimizma i volje, bit će to već pola puta iz krize. Jer, realno, kriza najvećim dijelom i jest psihološka. Da se svi ne boje bilo što raditi, kupovati, ulagati, kreditirati... ne bi svjetske burze uporno padale, a financijski se tokovi zakrčivali od neprohodnosti.
Branka Stipić
Prva i najvažnija točka, jedina prava antirecesijska mjera - rebalans proračuna, na kojemu već mjesecima inzistiraju ekonomisti i poduzetnici, još nije poznata. Naravno da je pitanje politički krajnje osjetljivo jer Vlada mora odlučiti komu i za što uzeti da bi smanjila deficit i da bi osigurala novac za provedbu drugih mjera.
Pelješki most u cijeloj toj priči više i nije toliko bitan jer je, nažalost, riječ o milijardama kuna koje se moraju presložiti, pa je most samo kap u moru. Prema svemu sudeći, prihodi proračuna bit će smanjeni za pet do šest milijardi jer BDP pada, past će uvoz i osobna potrošnja, pa će i manje poreza stizati u državnu blagajnu. Ako se smanjuju plaće, i tu se automatski smanjuju prihodi od dohotka, ali se dodatno smanjuju potrošnja i prihod od PDV-a.
S druge strane, Vlada planira nove izdatke, poticajne i pametne, doduše, no i za njih mora negdje naći novac. Stoga je logično očekivati drastično rezanje kapitalnih investicija, uključujući i toliko spominjani Pelješki most, ali i troškove održavanja. Iako to još nije rečeno, jasno je da će sindikati morati opet sjesti na pregovore o plaćama i jasno je da će Vlada imati potporu javnosti u tim pregovorima. Jer nema onoga tko ne želi povećanje plaća dok za to ima imalo osnove, no u ovakvoj krizi, kad na dan 150 ljudi ostaje bez posla i kad privatni poduzetnici režu plaće, državni službenici i namještenici morat će, ma kako to bolno bilo, dijeliti sudbinu ostalih.
Zato će idući mjesec biti buran, a sve dok rebalans ne bude dovršen, Hrvatska neće moći reći da ima pravi paket antirecesijskih mjera. Sljedećih devet mjera, nakon te prve, samo je zgodan dodatak toj prvoj i najvažnijoj.Tih preostalih devet mjera imaju, prije svega, psihološku važnost. Poruka su hrvatskoj i svjetskoj javnosti da se i ovdje nešto ozbiljno radi kako bi se isplivalo iz ekonomske krize i poduka svima nama što je važno.
A važno je čuvati naša radna mjesta, pa ću zato kupovati Kraševe čokolade i Podravkine juhe da bi ljudi iz Kraša i Podravke imali i dalje posao i da bi mogli kupovati Jutarnji list. Dijete ću slati na maturalac na Jadran, a ne u Španjolsku, da bi domaćem turizmu ostala koja kuna više.
Pri tome, naravno, svi očekujemo od domaćih proizvođača da se sada ne počnu ponašati kao u davna socijalistička vremena zatvorenog tržišta u kojima si mogao prodavati loše i skupo jer drugog nije bilo. Zato ta čokolada mora biti barem jednako dobra kao i uvozna i ne smije biti skupa, a na tom maturalcu klinci trebaju dobiti za isti novac barem istu uslugu kao da su išli u Španjolsku.
Obećanje novih poticaja za kupnju prve nekretnine također zvuči dobro, samo prije toga treba ohrabriti potencijalne kupce da se uopće upuste u tu avanturu. A budu li strahovali da će ostati bez posla, da će im plaća ići dolje, da će im kamate ići gore... radije će se stisnuti u onome što imaju sada i čekati da prođu ova gadna vremena. Budu li građevinski investitori strahovali da neće prodati stanove niti kad spuste cijene, možda ih neće ni spustiti. Ionako već mnogi od njih vraćaju svoje neprodane projekte bankama pa neka se one pate s prodajom dovršenih stanova.
Vlada je mjerama učinila napokon dobru stvar: priznala je da je kriza i pokazala da se želi protiv nje boriti. Samim tim ulila je optimizam, koji je najvažnija kategorija u borbi protiv krize. Ako poslodavci vjeruju da će biti poticani, ako strani ulagači vjeruju da će im biti lakše raditi ovdje, ako kupci stanova vjeruju da će im banka dati kredit i da će preživjeti njegovo otplaćivanje, ako banke vjeruju da će ljudi koji traže kredite opstati i da će ih redovito vraćati, ako domaće tvornice vjeruju da će moći prodati svoju robu, ako poduzetnici vjeruju da će im ono što prodaju stvarno biti plaćeno na vrijeme... ekonomija se pokreće i stvarno ide na bolje.
Ako svi u lancu pokažu malo optimizma i volje, bit će to već pola puta iz krize. Jer, realno, kriza najvećim dijelom i jest psihološka. Da se svi ne boje bilo što raditi, kupovati, ulagati, kreditirati... ne bi svjetske burze uporno padale, a financijski se tokovi zakrčivali od neprohodnosti.
Branka Stipić