Rujan je standardni hrvatski naziv za septembar, prvotno sedmi pa deveti mjesec u godini po rimskome kalendaru (od Cezarove julijanske revizije, uključujući i papinsku gregorijansku dopunu). To je mjesec u kojemu ravnodnevnicom (kada Sunce prividno ulazi u zodijačko “zviježđe Vage” i time u središnju točku astronomske godine) počinje jesen na sjevernoj Zemljinoj polutci. U Splitu se pisao “ruj” (Alberti, Kavanjin). U Hrvata kajkavaca zasvjedočen je i kao “jesenjak” (u Patačića, po njemačkome “Herbstmonat”), “malomešnjak” (jer je u njemu Mala Gospa), “miholjščak” (Belostenec, Jambrešić) i “miošćak” (u Žumberku) jer je u njemu Miholje, Miholjdan, svetkovina Mihovila arkanđela.
To je mjesec parenja mnogih životinja, po čemu su ga zapamtili naši slavenski preci, davši mu ime po njihovoj rici (u poljskome i ukrajinskome je “ruja” doba parenja). Neispravna je pučka etimologija koja naziv rujna pripisuje jesenskom rumenilu lišća.
“Rujan” je u hrvatskome staroslavenskoga i praslavenskog podrijetla, poimeničeni praslavenski glagolski pridjev “rju’n’’” (staroslavenski “rujan”), od glagola “rjuti” (rukati, rikati, ručati) s prijevojnim prvim licem “revo(n)” (revem) odakle je prezentska osnova prenesena i u infinitiv (revati), usp. u češkome “zár(ž)í” (rujan). Po Skoku odatle u bosanskome vol Rudonja (rukač), ali rudonja može biti i rudlav, rudan, dakle kovrčav. Indoevropski je korijen “*reu-”, vjerojatno onomatopeja, usp. u sanskrtu “rauti” (zavija), u grčkome “oryomai” (zavijam), u latinskome “rumor” (buka) s pridjevima “ravus” i “raucus” (promukao, u hrvatskome vezan s “mukati”).