Opet je pod povećalom samo jedna strana državnog proračuna. Cijela se zemlja bavi pitanjima kako manje trošiti, kako pametnije trošiti i koje troškove srezati bez prevelikih posljedica za politiku, za socijalne skupine, za budućnost zemlje...
U potpunoj sjeni velike priče o potrošnji čeka prihodna strana državnog proračuna, o kojoj ovisi hoće li se ostvariti ciljevi koje si je politika zacrtala: izlazak iz krize, povećanje izvoza, privlačenja stranih ulagača... Dok se filozofija te prihodne strane ne promijeni, i ciljevi će ostati samo lista lijepih želja. Evo zašto.
Sa 1000 eura bruto plaće zapadni Europljanin je sirotinja, socijalni slučaj. S istom bruto plaćom, 7260 kuna, hrvatski radnik zarađuje prosjek, a ako je samac i živi u gradu sa 10 posto prireza, državi mora dati 41,2 posto. Da bi svom zaposleniku osigurao 5250 kuna mjesečnog primanja, hrvatski poslodavac mora za njega izdvojiti 9024 kune. A želi li da neki inženjer, ekonomist, pravnik... recimo, na mjestu šefa kakvog odjela, dobije 12.906 kuna, poslodavac ćemorati potrošiti 27.073 kune.
Onda je logično da su hrvatski proizvodi preskupi za izvoz i nekonkurentni. Logično je da nas velike kompanije zaobilaze i svoje zastavice pikaju u zemlje s mnogo nižim poreznim stopama. Zašto bi ih švelja koštala 1000 eura kad samo malo dalje može koštati 500? U tim državama investitore ne čekaju samo jeftinije švelje nego i već pripremljeni kompleksi zemljišta za gradnju pogona, porezne olakšice i beskrajno uslužna vlast na svim razinama.
Hrvatske stope poreza na dohodak slične su kao i u mnogim drugim europskim zemljama, osim u onima koje su posljednjih godina ulagački magneti. No bitno nas razlikuju cenzusi za pojedinu stopu. Kod nas već oni sa 3601 kunom mjesečnog dohotka ne mogu plaćati najmanji porez od 15 posto, nego plaćaju 25 posto, tko ima više od 9000 kuna plaća visokih 35 posto, dok je više od 25.200 kuna, što je 3450 eura, bogatstvo koje treba oderati sa 45 posto.
No dobro, pomislit će ljudi, sigurno takav sustav poreza na dohodak, s tako rigidnim cenzusima i stopama, jako puno donosi državnom proračunu pa ga se država, unatoč svim argumentima kako koči razvoj, ulaganja, izvoz itd. ne može odreći.
No, nije tako. Porez na dohodak, taj uteg svakom ulaganju i novom zapošljavanju, trebao bi 2010. državnom proračunu donijeti 1,58 milijardi kuna ili 1,4 posto proračunskih prihoda, predviđenih na 113 milijardi kuna u Smjernicama ekonomske i fiskalne politike. Porez na dohodak donijet će pet puta manje nego porez na dobit i pet puta manje nego trošarine, no istodobno će donijeti dva i pol puta više nego svi porezi na imovinu. Dakle, od plaća koje za svoj rad dobije milijun i pol radnih ljudi u Hrvatskoj proračun će uzeti više nego od svih stanova, vila, automobila, zrakoplova, jahti, vrijednosnica, novca, umjetničkih djela, nakita i sličnog. Tko mjesečno zarađuje 30.000 kuna, ma što radio za taj novac, poreznom je sustavu veći bogataš od vlasnika viletine vrijedne 5 milijuna eura.
Prema poreznom sustavu, u Hrvatskoj je veći luksuz raditi i zaraditi nego imati. Pa strani investitori lijepo zaobiđu Hrvatsku i odu samo malo dalje na istok, gdje su im sve razine zaposlenika - od portira do menadžera - znatno jeftinije.
Što je najzanimljivije, u zemljama koje su smanjile stope poreza na dohodak porasli su prihodi od tog poreza i broj zaposlenih. Poslodavci su iskrenije prijavljivali visinu plaća i zaposlenike.