ZAGREB - Ovaj sastavak pišem samo zato što preostale dvije teme ne razumijem. Odgajan sam u obitelji koja podržava ovu tvrdnju ‘Svačije je pravo disati’, ali se van obitelji nisam baš uvjerio u to. Svaki dan slušam i čitam vijesti koji mi govore suprotno.
Obično se dešava da neki čovjek sam uz pomoć drugih pobije nekoliko ili više ljudi i onda lažni moralisti počnu pripovijedati o nepravdi koju je počinio i potkopavaju sami sebe izričući mi smrtnu kaznu.
Nije li to malo glupo? Svačije je pravo živjeti, osim onima čije to pravo nije. To bi bila točnija tvrdnja. Ako pobijemo sve ljude koji ostalima uskraćuju to pravo, spuštamo se na njihovu razinu. Ako ih ne ubijemo, pružamo im šansu da se izvuku.”
Tako počinje sastavak zagrebačkog maturanta, devetnaestogodišnjeg Luke Ritza koji je nasmrt pretučen 6. lipnja kod zagrebačkog Bundeka dok je čekao noćni autobus za Dugave. Luka je sastavak napisao početkom lipnja 2007., godinu dana prije nego što se njegov mladi život ugasio na operacijskom stolu zagrebačke bolnice Rebro nakon što je napadnut jer je žicarima odbio dati mobitel i tri kune.
U stanu Lukin duh
- Luka je htio postati novinar i išao je na pripreme za novinarstvo. Volio je čitati
Miljenka Jergovića, a san mu je bio da jednoga dana piše glazbene kritike pa ih je redovito čitao - u svome stanu, u zagrebačkim Dugavama, opisuju Lukini roditelji,
Suzana i
Reno Ritz. Stan odiše, kažu, Lukinim duhom.
U vitrinama, umjesto knjiga ili videokaseta, stoje Lukine slike; Luka na koncertu u Rock klubu Time, Luka u vikendici, Luka čita novine, Luka nježno grli i ljubi svoju crvenokosu djevojku. Na stolu gori svijeća, a otac Reno, sa zapaljenom tko zna kojom cigaretom, objašnjava kako svi Lukini prijatelji donose sve njegove slike koje imaju kako bi obitelj napravila svoj album u kojemu bi Lukin život bio oslikan do detalja.
- Iako našega Luke više nema, sve što smo o njemu znali za života sada se potvrđuje, imao je puno prijatelja koji i dan danas dolaze, druže se s nama i gledaju filmove, kao da će naš dugokosi svakoga časa ušetati s čipsom i Colom.
Dok je bio živ, svi su stalno dolazili kod njega, frendovi iz svih dijelova grada, tu su bile i prve probe rock-banda Šangri La koji je s četiri prijatelja osnovao, stalno je visio na kompjutoru i čavrljao s prijateljima. Sjedio je baš tu - govori otac Reno, koji gorčinu, beskrajnu tugu i prazninu koju osjeća ne prikriva. Luka i prijatelji voljeli su filmove Tima Burtona, mjuzikle i klasike... Cijela filmoteka, kaže njegov otac, nakon njegove smrti ostala je gotovo netaknuta.
Suze u očima
Majka Suzana drhtavim rukama uzima u ruke Lukin sastavak u kojem iznosi argumente protiv smrtne kazne. Dok čita, dnevni boravak od tridesetak kvadrata puni se emocijama.
“Sudstvo je ionako u kompletnom kaosu. Uzmimo za primjer Sadama Huseina. On je mrtav jer je radio ljudima ono što je na kraju njega snašlo. Ubijao je. Da li to znači da moramo ubiti Georgea Busha? Koliko god ja htio da se to ostvari, ne. Jer ako nastavimo s takvim kažnjavanjem, sve će se svesti na princip ‘oko za oko’. Hoćemo li onda moći profesorima dijeliti jedinice? Sumnjam. Hoće li prosvjednici moći tući policajce? Ne. Hoće li obitelj čovjeka mrtvog zbog liječničke pogreške ubijati doktore?
Naravno da ne. Ali ljudi su takva vrsta. Ubojstvo im je u onoj tamnoj strani mozga i ne postoji ni jedno ljudsko biće kojem to nije prošlo kroz glavu, kao savršeno rješenje problema u nekom trenutku života...” Majka Suzana nakratko je zastala s čitanjem. Oči su joj se napunile suzama. Za nekoliko dana bit će točno tri mjeseca otkako ih je napustio njihov jedini sin.
Na Lukin grob redovito idu i, kažu, svaki put oko njega pronađu tragove nečije prisutnosti. To njegovi prijatelji ostavljaju bijele svijeće.
- Dušice, bijele ruže i ivančice sjede oko Lukina posljednjeg počivališta i pričaju - govore Lukini roditelji.
Možda je upravo na tome tužnom mjestu, u kružoku njegovih najmilijih prijatelja, rođena ideja koja je prekjučer ujutro podsjetila stanovnike metropole da je ubojica Luke Ritza još na slobodi. Podigla ih je na noge i postala tema svih razgovora. Deset je Lukinih prijatelja oblijepilo centar grada sa 800 plakata koji sadrže dramatičan apel: “Zagrebe, zašto štitiš ubojicu?” Na plakatima je i policijski fotorobot jednoga od dvojice mladića koji su nasmrt pretukli Luku, što je nakon nekoliko dana prouzročilo izljev krvi u mozak i njegovu smrt. Na kraju plakata stoji latinska izreka “Kažu da čovjek toliko puta umre koliko puta izgubi svoje prijatelje”.
Suzana i Reno Ritz nisu znali za inicijativu Lukinih prijatelja.
- Od Lukina odlaska, jučerašnji nas je dan zbog plakata ispunio ponosom, a i nasmijali smo se. Jer to su Lukini prijatelji koji ne dopuštaju da ga itko zaboravi - ponosno je opisao otac Reno, pokazujući fotoalbume sa slikama.
Dane od napada na Luku 6. lipnja pa do njegove smrti 12. lipnja obitelj šturo opisuje. Premlaćen je dok je s prijateljem sjedio na rizolu i čekao bus, nisu se ni pridignuli kako bi se pokušali obraniti, a već su obojica bili iscipelareni.
- Mama, oprosti mi što se nisam znao obraniti! Kasnije me Luka u bolnici molio, a ja nisam mogla suzdržati emocije. Tada još nismo znali što će se na kraju dogoditi. Nekoliko se dana kasnije srušio u kupaonici. Tako je otišao naš anđeo - opisuje majka Suzana. Pita se bi li bilo drugačije da se Luka kretao u nekom drugom, možda agresivnijem društvu.
Htjela je to spriječiti
- Možda bi ‘nanjušio’ opasnost i otišao, pobjegao? Prvo su ih mobitele i novac žicala šestorica, a dvojica su se vratila da ih pretuku - kaže majka. Mnogo je puta Luku i njegove prijatelje nakon izlazaka razvozila kućama baš iz straha da se ne bi dogodila neka nesreća. Baš zato da bi pokušala spriječiti ono - što se na kraju ipak dogodilo. Sam Luka joj je danima prije smrti pričao kako su on i prijatelj bili napadnuti iz obijesti, samo zato da bi se netko mogao pohvaliti po kvartu.
- Netko mora znati nešto, i ta osoba ne spava mirno, nisu ni oni prekaljeni kriminalci i ubojice, nego nečiji sinovi koji imaju grižnju savjesti - apelira očajna majka. Ponovno uzima u ruke sastavak o smrtnoj kazni koji je Luka napisao u 3.c grafičke škole.
“Mislim da bi se za totalno razumijevanje tvrdnje da je svačije pravo živjeti trebali puno više potruditi, jednostavniji način je, naravno, kolektivno samoubojstvo. IIli možda ne? Ne bih znao. U svakom slučaju, ja i dalje mislim da je svačije pravo disati, ali isto tako mislim da sam, nažalost, jedan od rijetkih”, dovršila je majka. Zbog svega, sprječavanja nasilja i građana koji se brinu za svoju djecu, ona, otac Reno i Lukini prijatelji i poznanici neće dopustiti zaborav.
Zagrebačka policija na ispitivanja privodi sve one koji bi mogli imati informacije koje bi dovele do ubojice Luke Ritza, a na slučaju rade najbolji kriminalisti koji redovito komuniciraju s obitelji.
- Stalno nas zovu, makar da nas pitaju kako smo i jeli sve u redu - naveo je otac Reno Ritz i dodao kako bi hvatanje počinitelja donijelo, kako je rekao, barem malu satisfakciju neutješnoj obitelji.
Policija je u sklopu istrage dosad ispitala više od 1000 ljudi, nacrtan je fotorobot, a raspisana je i tjeralica za napadačem na pokojnog maturanta Luku Ritza (17). Njega se tereti za kazneno djelo nanošenja teških tjelesnih ozljeda, čija je posljedica bila smrt. Nepoznati mladić star je oko 17 godina, visok 170 centimetara, ima svjetliju kosu koja je prije tri mjeseca bila dužine jedan centimetar, mršavijeg je lica, uvučenih obraza, pravilnog nosa, a u trenutku događaja bio je odjeven u narančastu majicu kratkih rukava i kratke hlače tamnije boje. Ako bilo tko raspolaže informacijama o zločinu, može se javiti u policijsku stanicu ili na broj 92.( Marinko Brkić-Tot)
Marinko Brkić-Tot
Obično se dešava da neki čovjek sam uz pomoć drugih pobije nekoliko ili više ljudi i onda lažni moralisti počnu pripovijedati o nepravdi koju je počinio i potkopavaju sami sebe izričući mi smrtnu kaznu.
Nije li to malo glupo? Svačije je pravo živjeti, osim onima čije to pravo nije. To bi bila točnija tvrdnja. Ako pobijemo sve ljude koji ostalima uskraćuju to pravo, spuštamo se na njihovu razinu. Ako ih ne ubijemo, pružamo im šansu da se izvuku.”
Tako počinje sastavak zagrebačkog maturanta, devetnaestogodišnjeg Luke Ritza koji je nasmrt pretučen 6. lipnja kod zagrebačkog Bundeka dok je čekao noćni autobus za Dugave. Luka je sastavak napisao početkom lipnja 2007., godinu dana prije nego što se njegov mladi život ugasio na operacijskom stolu zagrebačke bolnice Rebro nakon što je napadnut jer je žicarima odbio dati mobitel i tri kune.
U stanu Lukin duh
- Luka je htio postati novinar i išao je na pripreme za novinarstvo. Volio je čitati
Miljenka Jergovića, a san mu je bio da jednoga dana piše glazbene kritike pa ih je redovito čitao - u svome stanu, u zagrebačkim Dugavama, opisuju Lukini roditelji,
Suzana i
Reno Ritz. Stan odiše, kažu, Lukinim duhom.
U vitrinama, umjesto knjiga ili videokaseta, stoje Lukine slike; Luka na koncertu u Rock klubu Time, Luka u vikendici, Luka čita novine, Luka nježno grli i ljubi svoju crvenokosu djevojku. Na stolu gori svijeća, a otac Reno, sa zapaljenom tko zna kojom cigaretom, objašnjava kako svi Lukini prijatelji donose sve njegove slike koje imaju kako bi obitelj napravila svoj album u kojemu bi Lukin život bio oslikan do detalja.
- Iako našega Luke više nema, sve što smo o njemu znali za života sada se potvrđuje, imao je puno prijatelja koji i dan danas dolaze, druže se s nama i gledaju filmove, kao da će naš dugokosi svakoga časa ušetati s čipsom i Colom.
Dok je bio živ, svi su stalno dolazili kod njega, frendovi iz svih dijelova grada, tu su bile i prve probe rock-banda Šangri La koji je s četiri prijatelja osnovao, stalno je visio na kompjutoru i čavrljao s prijateljima. Sjedio je baš tu - govori otac Reno, koji gorčinu, beskrajnu tugu i prazninu koju osjeća ne prikriva. Luka i prijatelji voljeli su filmove Tima Burtona, mjuzikle i klasike... Cijela filmoteka, kaže njegov otac, nakon njegove smrti ostala je gotovo netaknuta.
Suze u očima
Majka Suzana drhtavim rukama uzima u ruke Lukin sastavak u kojem iznosi argumente protiv smrtne kazne. Dok čita, dnevni boravak od tridesetak kvadrata puni se emocijama.
“Sudstvo je ionako u kompletnom kaosu. Uzmimo za primjer Sadama Huseina. On je mrtav jer je radio ljudima ono što je na kraju njega snašlo. Ubijao je. Da li to znači da moramo ubiti Georgea Busha? Koliko god ja htio da se to ostvari, ne. Jer ako nastavimo s takvim kažnjavanjem, sve će se svesti na princip ‘oko za oko’. Hoćemo li onda moći profesorima dijeliti jedinice? Sumnjam. Hoće li prosvjednici moći tući policajce? Ne. Hoće li obitelj čovjeka mrtvog zbog liječničke pogreške ubijati doktore?
Naravno da ne. Ali ljudi su takva vrsta. Ubojstvo im je u onoj tamnoj strani mozga i ne postoji ni jedno ljudsko biće kojem to nije prošlo kroz glavu, kao savršeno rješenje problema u nekom trenutku života...” Majka Suzana nakratko je zastala s čitanjem. Oči su joj se napunile suzama. Za nekoliko dana bit će točno tri mjeseca otkako ih je napustio njihov jedini sin.
Na Lukin grob redovito idu i, kažu, svaki put oko njega pronađu tragove nečije prisutnosti. To njegovi prijatelji ostavljaju bijele svijeće.
- Dušice, bijele ruže i ivančice sjede oko Lukina posljednjeg počivališta i pričaju - govore Lukini roditelji.
Možda je upravo na tome tužnom mjestu, u kružoku njegovih najmilijih prijatelja, rođena ideja koja je prekjučer ujutro podsjetila stanovnike metropole da je ubojica Luke Ritza još na slobodi. Podigla ih je na noge i postala tema svih razgovora. Deset je Lukinih prijatelja oblijepilo centar grada sa 800 plakata koji sadrže dramatičan apel: “Zagrebe, zašto štitiš ubojicu?” Na plakatima je i policijski fotorobot jednoga od dvojice mladića koji su nasmrt pretukli Luku, što je nakon nekoliko dana prouzročilo izljev krvi u mozak i njegovu smrt. Na kraju plakata stoji latinska izreka “Kažu da čovjek toliko puta umre koliko puta izgubi svoje prijatelje”.
Suzana i Reno Ritz nisu znali za inicijativu Lukinih prijatelja.
- Od Lukina odlaska, jučerašnji nas je dan zbog plakata ispunio ponosom, a i nasmijali smo se. Jer to su Lukini prijatelji koji ne dopuštaju da ga itko zaboravi - ponosno je opisao otac Reno, pokazujući fotoalbume sa slikama.
Dane od napada na Luku 6. lipnja pa do njegove smrti 12. lipnja obitelj šturo opisuje. Premlaćen je dok je s prijateljem sjedio na rizolu i čekao bus, nisu se ni pridignuli kako bi se pokušali obraniti, a već su obojica bili iscipelareni.
- Mama, oprosti mi što se nisam znao obraniti! Kasnije me Luka u bolnici molio, a ja nisam mogla suzdržati emocije. Tada još nismo znali što će se na kraju dogoditi. Nekoliko se dana kasnije srušio u kupaonici. Tako je otišao naš anđeo - opisuje majka Suzana. Pita se bi li bilo drugačije da se Luka kretao u nekom drugom, možda agresivnijem društvu.
Htjela je to spriječiti
- Možda bi ‘nanjušio’ opasnost i otišao, pobjegao? Prvo su ih mobitele i novac žicala šestorica, a dvojica su se vratila da ih pretuku - kaže majka. Mnogo je puta Luku i njegove prijatelje nakon izlazaka razvozila kućama baš iz straha da se ne bi dogodila neka nesreća. Baš zato da bi pokušala spriječiti ono - što se na kraju ipak dogodilo. Sam Luka joj je danima prije smrti pričao kako su on i prijatelj bili napadnuti iz obijesti, samo zato da bi se netko mogao pohvaliti po kvartu.
- Netko mora znati nešto, i ta osoba ne spava mirno, nisu ni oni prekaljeni kriminalci i ubojice, nego nečiji sinovi koji imaju grižnju savjesti - apelira očajna majka. Ponovno uzima u ruke sastavak o smrtnoj kazni koji je Luka napisao u 3.c grafičke škole.
“Mislim da bi se za totalno razumijevanje tvrdnje da je svačije pravo živjeti trebali puno više potruditi, jednostavniji način je, naravno, kolektivno samoubojstvo. IIli možda ne? Ne bih znao. U svakom slučaju, ja i dalje mislim da je svačije pravo disati, ali isto tako mislim da sam, nažalost, jedan od rijetkih”, dovršila je majka. Zbog svega, sprječavanja nasilja i građana koji se brinu za svoju djecu, ona, otac Reno i Lukini prijatelji i poznanici neće dopustiti zaborav.
Ošišali kosu njemu u častLukin rock-bend Šangri La napisao je dvije pjesma za svoga prijatelja, svoje su duge kose u njegovu čast ošišali, oni se trenutno, usprkos tuzi, pripremaju za otvorenje Ivanich Rock festivala koji će se početkom listopada održati u Ivanić Gradu. Ove je godine posvećen Luki Ritzu, a za njega će svirati vodeći hrvatski glazbenici, svoj je dolazak, kaže otac Reno, potvrdio i TBF. Roditelji razmišljaju i o osnivanju udruge građana koja bi svojim akcijama promicala nenasilje, a Lukini prijatelji nisu isključili ni mogućnost prosvjeda ako policijska istraga ne dovede do Lukina ubojice. |
Zagrebačka policija na ispitivanja privodi sve one koji bi mogli imati informacije koje bi dovele do ubojice Luke Ritza, a na slučaju rade najbolji kriminalisti koji redovito komuniciraju s obitelji.
- Stalno nas zovu, makar da nas pitaju kako smo i jeli sve u redu - naveo je otac Reno Ritz i dodao kako bi hvatanje počinitelja donijelo, kako je rekao, barem malu satisfakciju neutješnoj obitelji.
Policija je u sklopu istrage dosad ispitala više od 1000 ljudi, nacrtan je fotorobot, a raspisana je i tjeralica za napadačem na pokojnog maturanta Luku Ritza (17). Njega se tereti za kazneno djelo nanošenja teških tjelesnih ozljeda, čija je posljedica bila smrt. Nepoznati mladić star je oko 17 godina, visok 170 centimetara, ima svjetliju kosu koja je prije tri mjeseca bila dužine jedan centimetar, mršavijeg je lica, uvučenih obraza, pravilnog nosa, a u trenutku događaja bio je odjeven u narančastu majicu kratkih rukava i kratke hlače tamnije boje. Ako bilo tko raspolaže informacijama o zločinu, može se javiti u policijsku stanicu ili na broj 92.( Marinko Brkić-Tot)
Policija ispitala više od 1000 ljudiGlasnogovornicaa PU zagrebačke Aleksandra Ljuba izjavila je, odgovarajući na upit o dosadašnjim rezulatima istrage, da se “ slučaj ubojstva Luke Ritza intenzivno kriminalistički obrađuje”. |
Marinko Brkić-Tot