Srbija, odnosno sadašnja srpska vlast svim sredstvima pokušava spriječiti članstvo Kosova u UNESCO-u, UN-ovoj Organizaciji za obrazovanje, znanost i kulturu.
Već danima vladajući srpski političari govore da je stopiranje Kosova prioritet svih prioriteta. Premijer Aleksandar Vučić vuče za rukav strane ambasadore “dokazujući” da sadašnja vlast na Kosovu ne može brinuti o tamošnjim srpskim spomenicima, predsjednik Tomislav Nikolić, koji priznaje da srpska diplomatska ofenziva “šteka”, govori (a to pokazuje trendovski omalovažavajući odnos Srba prema Albancima) kako na Kosovu nema tragova albanskog identiteta starijih od 50 godina (Albanci su tamo inače autohtoni narod), a ministar vanjskih poslova Ivica Dačić čak je u Bruxellesu zavapio da je primanje Kosova u UNESCO istovjetno primanju tzv. Islamske države.
Srpski politički vrh organizira projekcije za strane diplomate koji prikazuju rušilački pohod Albanaca na srpske spomenike kulture. Doduše, u tim se filmovima ne vide razaranja džamija i spomenika albanskog identiteta koje su u 90-ima srušile srpske vlasti.
Srbija se nemoćno iscrpljuje u stalnim nastojanjima da spriječi prijam Kosova u razne međunarodne organizacije, od sportskih do kulturnih. Srpska se javnost uzbudi nad tim “nepravdama” koje se čine srpskom narodu, a beogradski mediji podižu atmosferu i podilaze najnižim nacionalističkim strastima te kosovske Albance izlažu, blago rečeno, najnepristojnijim kvalifikacijama.
No, iako se cijela politička javnost zajedno s kontroliranim medijima zgraža nad “svjetskom nepravdom i kulturocidom protiv Srba”, čini se da je to zapravo tek petparačka igra za unutarnju uporabu, odnosno zavaravanje “kod zdravih očiju”. Dok srpska politička elita tvrdi da “sve činimo”, “svima objašnjavamo” te da je “Srbija u diplomatskoj ofenzivi” - premijer Vučić je čak rekao da se, zbog razlike u vremenu, u 1 sat ujutro čuo s nekim prekomorskim premijerom kako bi utjecao na glasovanje te zemlje - nekako se zanemaruje osnovna činjenica: Briselski sporazum Srbije i Kosova, u režiji europskih činovnika.
Naime, ovo je najočitije šmiranje srpskog političkog vrha. U sporazumu lijepo piše da Kosovo i Srbija neće ometati jedno drugo u nastojanjima da postanu članice međunarodnih organizacija. Kako je Srbija članica svih tih organizacija, evidentno je da je taj članak bio potpisan kako bi se Kosovu omogućilo da pristupi tim međunarodnim institucijama i organizacijama. U Srbiji posve iracionalno pristupaju temi Kosova, a tome najbolje svjedoči kakvim je napadima bio izložen predsjednik SANU Vladimir Kostić kada je ustvrdio nepobitnu činjenicu - da Srbija više ne kontrolira Kosovo.
On je rekao da se treba okrenuti potencijalu Republike Srpske. Milorad Dodik najavljuje referendum o odcjepljenju, a kazao je kako će Srbija i Republika Srpska kad-tad biti u državnopravnom i političkom smislu jedno. Takve izjave u Beogradu nisu sporne ni problematične. No, recimo, UNESCO ili za utakmicu reprezentacija Albanije i Kosova, koja je najavljena za studeni, pišu da je “šiptarska provokacija” i “svinjarija”. No, je li ovo bio probni balon kojim se strategija Srbije okreće prema Republici Srpskoj kao neizbježnoj izlaznoj strategiji za Kosovo?