Tajnoviti uspon jednog bezveznog činovnika

Jedna televizijska kamera prije nekoliko dana indiskretno je uhvatila tihi urotnički razgovor predsjednika  Mesića i Nadana Vidoševića.

“Mislim da je dobro da se malo više zajedno pojavljujemo u javnosti”, rekao je predsjednik.

“Odlično! Super!” šapnuo je zadovoljno predsjednički kandidat Vidošević.

Stipe Mesić tako nam je nehotice otkrio za koga će navijati u predstojećem natjecanju za njegova nasljednika, a nečasno je i kukavno i ne priliči njegovim godinama i statusu da to ne želi otvoreno kazati. Ružno je vidjeti da se šef države u pola glasa s nekim dogovara kako će zajebati druge predsjedničke kandidate, ali to je valjda Mesićev stil. U posljednjih deset godina mnogo smo ga puta imali prilike upoznati i, hvala na pitanju, dosta nam ga je. Nevolja je, međutim, da se na skorim predsjedničkim izborima baš ničemu dobrom nemamo pravo nadati.

Evo, recimo, ta Mesićeva uzdanica Vidošević. Prije desetak dana najavio je svoju kandidaturu u govoru pred skupštinom Hrvatske gospodarske komore, a ako ste možda propustili taj nastup, snimku možete pogledati na Vidoševićevu sajtu. Odmah da vas upozorim, nije riječ o biseru retoričke vještine. Dapače, za tako svečanu prigodu govor je začuđujuće neinspirativan i bez žara, a sadržajem jedva doseže razinu školskog sastava ne pretjerano bistrog đaka srednje ugostiteljske škole. Okupljenima je naš junak nabrojio prirodna bogatstva domovine, pohvalio tlo, vodu, zrak i radišnost hrvatskog čovjeka i zaključio da nam je svijetla budućnost, samo ako budemo pametni, zajamčena. Kada čujete da takve besmislice govori predsjednik Gospodarske komore, shvaćate da nam je ekonomska situacija mila majka, kakva bi još mogla biti. Da je Vidošević uistinu važan čovjek naše privrede, naša privreda vjerojatno ne bi znala napraviti brezovu metlu.

Vidošević i njegovi posjeduju milijarde i to ne može biti objašnjeno s onih pet milijuna koliko smo izračunali da je službeno zaradio. Takvim pojavama u svijetu se bavi FBI
Gotovo pet minuta slušao sam njegovo samodopadno blebetanje i naposljetku, potpuno iznuren, shvatio da je Nadan Vidošević zapravo velika zagonetka majke prirode. BBC bi trebao napraviti prirodoznanstveni dokumentarac o njemu, možda da pošalju istu onu ekipu koja je prošli tjedan u ugaslom vulkanu Mount Bosavi na Papui Novoj Gvineji snimila endemsku vrstu gigantskog štakora.

Neshvatljivo je zaista kako se netko kao Nadan Vidošević, ni po čemu posebna osoba, ni specijalno pametan, ni marljiv, ni darovit, uspeo tako visoko na društvenoj ljestvici da ga mnogi vide u predsjedničkom uredu na Pantovčaku, a i bez te počasti može se smatrati ispunjenim čovjekom jer je već stekao koliko većina nas ne bi u deset života. Od devedesete do danas uglavnom je bio državni činovnik. Istina, visoki činovnik, s poštovanja vrijednom plaćom, ali opet, nijednom se zaista, u čitavoj službenoj biografiji, nije našao na mjestu gdje bi mogao namlatiti velike pare. Recimo, onako đuture, da je dvadeset godina zarađivao dvadeset hiljada mjesečno. Jednostavno je pomnožiti, ni državnom odvjetniku to ne bi bilo teško - riječ je o sumi od četiri milijuna i osamsto hiljada kuna. Bit ćemo velikodušni, zaokružit ćemo na pet.

S druge strane, samo Vidoševićev vlasnički udio u Krašu, prehrambena industrija d. d. Zagreb, prije pet godina, kada ga je kupovao, stajao je šest i po milijuna. Kakvom je čarolijom predsjednički kandidat namaknuo tih milijun i po manjka? I još je ušparao za šezdeset pet hektara šume i pašnjaka kod Karlovca, i još jedno imanje s planinskom kućom, teniskim terenom, bazenom, umjetnim jezerom i konjušnicom u Gorskom kotaru. Svjedoci tvrde da Nadan Vidošević vlasnik tako velikog dijela Gorskog kotara da zapravo nema razloga da se taj kraj više zove Gorski kotar. Vidošević bi ga, da hoće, slobodno mogao nazvati po svojoj voljenoj gospođi mami, veličanstvenoj ženi koja je od svoje skromne službeničke mirovine, golemim trudom i odricanjem, napravila nekoliko milijuna eura vrijednu vilu od sedamsto kvadrata na zagrebačkom Prekrižju.

Kako je to moguće s hrvatskom mirovinom? Osjećate li razumljivu znatiželju da vrijednu staricu upitate kako joj je to, zaboga, uspjelo, ne tražite je ipak na Prekrižju. Vjerojatnije je da ćete je naći u osamdeset kvadrata stana na Pantovčaku, koji su također u njezinu vlasništvu.

Od ostale pokretne i nepokretne imovine u vlasništvu predsjedničkog kandidata Nadana Vidoševića ili nekoga bližeg člana njegove obitelji, Slavica Lukić u posljednjem Globusu brižljivo nabraja zemlju u Kupresu i Istri, zbirku umjetnina i satova, dva automobila, dvije vile kod Omiša i jednu u Dubrovniku. Kraj svega toga, Vidošević je prije nekoliko godina imao petsto hiljada eura viška, zaboravio ih valjda u odijelu na vješalici, i kupio Meštrovićev atelje u Splitu, da bi ga nešto kasnije prodao za dvostruki iznos, jer je u međuvremenu misteriozno promijenjen Generalni urbanistički plan i na objektu je dozvoljena dogradnja još jednog kata.

Nadan Vidošević i njegovi, da ne duljim, posjeduju milijarde i to ni pomoću trikova ne može biti objašnjeno s onih pet milijuna koliko smo izračunali da je službeno zaradio. Takvim neobjašnjivim pojavama u ostatku svijeta obično se zabavljaju neke ozbiljne službe koje se, recimo, zovu FBI, a subjekti istrage obično su im neki neugodni tipovi iz Medellina u Kolumbiji. Kod nas, na žalost, stvari tako ne stoje. Upravo suprotno, kod nas baš ovakvi ljudi budu izabrani. Predsjednički kandidat Vidošević može se opušteno smješkati i računati na kratku pamet našeg naroda. Narod je, Bogu hvala, obično glup i od pet kandidata nepogrešivo bira onoga koji je moralno i intelektualno najsumnjiviji. Hrvati su inače u mnogočemu nepouzdan narod, ali na njihov idiotizam uvijek možete računati.

Na rečenu duševnu osobinu građana zacijelo će računati i Stjepan Mesić, dok se idućih mjeseci bude često pojavljivao s Vidoševićem i skriveno nam poručivao da hoda kraj čovjeka kojega priželjkuje na svome radnom mjestu na Pantovčaku. Nadam se samo da ih ja neću vidjeti. Kakav sam primitivac, sretnem li negdje njih dvojicu, majke mi, ne znam kako ću izdržati da ih ne uhvatim gađati kamenjem.
Ante Tomić

Izdvajamo