Tko je odgovoran za Glavaša

Teško je zazivati bilo kakvu opću solidarnost za Branimira Glavaša. Ako ništa, barem iz opreza da je on možda doista imao neke veze sa svim tim grozotama iz optužnice zbog kojih mu je uskraćena sloboda.



Čak je i taj njegov štrajk glađu, koji bi sada već mogao završiti fatalno, otpočetka više izgledao kao pokušaj pritiska na sud, nego kao nekakav principijelni protest čovjeka koji je sasvim uvjeren u svoju nevinost.



No, smatrali mi Glavaša negativcem ili ne, priželjkivali mi da ga se osudi ili pak oslobodi, ne možemo samo odmahnuti rukom na informaciju da je on već sada, gladovanjem, organizam doveo do zadnjih granica izdržljivosti.

Branimir Glavaš mogao bi zaista umrijeti u zatvoru. Bio bi to prvi pravi slučaj protestnog gladovanja u Hrvatskoj koji bi završio smrću.



Glavaš nije anonimac: njemu se ne sudi zbog neplaćanja parkinga ili bespravnog nadograđivanja kuće. Glavaš je još jednom izabrani saborski zastupnik, on je kao vojnik i političar imao jednu od važnih pozicija u Tuđmanovoj garnituri, njemu se sudi za zločine protiv civila u ratu.



Njegov status i sudbina stoga nipošto nisu isključivo njegova privatna stvar. Glavaš, naravno, ima pravo izabrati da će umrijeti umjesto da dočeka presudu.

Glavaš nije anonimac i zato njegova sudbina nije isključivo njegova privatna stvar

Taj mu izbor, koliko god stravičan bio, možda omogućuje da završi kao neka vrsta žrtve ili junaka, da se njegova smrt interpretira kao tragičan kraj jednoga neviđenoga političkog procesa, a ne kao dobrovoljan izlaz iz redovne pravne bitke iz koje možda nikako nije mogao izaći kao pobjednik.



Što bi Glavaš dobio smrću prije presude, to je već njegova osobna stvar i, naravno, pitanje za one koji na njegovu liku i slučaju grade svoje karijere u Slavoniji.

Međutim, država mora osigurati da, ako on eventualno umre od gladovanja, njegovim sljedbenicima ne ostane ni jednog stvarnog materijalnog uporišta za tvrdnje da je državna vlast odgovorna za njegovu smrt. I zbog toga, ali i zato što Glavaša kao i sve druge građane treba štititi u svim njihovim ljudskim i građanskim pravima, njegov štrajk glađu više ne smije biti tako netransparentan kao što je bio do sada.



Sve međunarodne medicinske konvencije ukazuju na jednu ključnu dilemu kad je u pitanju štrajk glađu.

Njegov štrajk glađu više ne smije biti tako netransparentan kao što je bio do sada

Liječnik je s jedne strane dužan štititi svačiji život, a opet, s druge strane, pacijentu koji je gladujući izgubio svijest ne bi smio dalje pomagati ako ima informaciju da je on doista odlučio umrijeti.



Tko je taj liječnik koji je o tome razgovarao s Glavašem? Je li napravio sve što od njega traže pravila liječničke etike? Je li mu detaljno objasnio što znači njegov štrajk? Je li ga svakog dana pitao ustraje li u njemu? Je li ga izričito pitao želi li da ga se hrani ako izgubi svijest?



Postoji li o tome dokumentacija koja će se naknadno moći provjeriti? Ime i prezime tog liječnika mora biti poznato javnosti, bez obzira na diskrecijska pravila koja inače ima zatvorski sustav.



Taj liječnik mora osobno preuzeti odgovornost za ono što će se dogoditi u slučaju da pritvorenik Glavaš izgubi svijest i ne bude mogao dalje odlučivati želi li se više liječiti ili ne.



Ne može se ostaviti samo njegovu odvjetniku da najavljuje kako bi Glavaš mogao svakog dana umrijeti. Ako je to točno, bilten prvog pritvorenika u Hrvatskoj za kojeg javnost zna da želi štrajkati glađu do smrti, mora biti objavljivan.



Dakako, uvažavajući dostojanstvo pacijenta i njegovo pravo da detalji stanja ne budu predočeni javnosti. A to je li on kritično i otkazuju li mu vitalne funkcije, to njegov liječnik, ili ministar pravosuđa, ili netko treći, ipak moraju javno reći.

Nino Đula