Po svemu, Lyra Belacqua, gotovo je obična djevojčica od 12 godina. Osim po jednome: njena duša zapravo ne živi u njenom tijelu, nego pored nje, u obliku daemona, životinjskog duha koji često mijenja oblik - ponekad je divlja mačka, nekad noćni leptir, pa onda zerdav ili lav, a kad je Lyra zbilja ljuta, pretvori se u zmaja.
Lyra je siroče i živi u paralelnom svijetu koji je gotovo identičan Oxfordu, osim što se u njemu događaju čudne stvari. Ona i njen daemon Pantalaimon upravo su doznali za postojanje magične čestice prašine, mikroskopske veličine, koja bi mogla promijeniti svijet.
To će otkriće odvesti Lyru i Pana u nevjerojatnu avanturu, u kojoj će upoznati oklopljene medvjede koji govore, vještice, anđele i zombije, a ključnu ulogu igraju zlatni kompas i tanki bodež koji posjeduje njezin prijatelj Will.
U dječjoj priči koju je britanski književnik Philip Pullman u trilogiji "Njegove tamne tvari" počeo pričati prije 11 godina i koja je postala toliko popularna da je uvrštena među 10 najboljih dječjih romana napisanih u posljednjih 70 godina, naoko nema ništa problematično.
Osim što se na kraju knjige ispostavi da su Lyra i Will zapravo novi Adam i Eva koji namjerno unište Raj i svrgnu Boga koji je dotad njime (loše) upravljao. Trebalo je, međutim, više od desetljeća i 15 milijuna prodanih primjeraka samo u Velikoj Britaniji, da se otkrije kako je knjiga blasfemična, a 61-godišnji Pullman antikrist, militantni ateist i heretik kojem je cilj potkopati temelje Katoličke crkve.
Tako barem tvrdi američka Katolička liga nakon što je prije nekoliko dana premijerno prikazan prvi dio filmske trilogije i vjerojatni blockbuster naziva "Zlatni kompas". Organizacija koja zastupa mišljenje američkih katolika otišla je tako daleko da je tiskala knjižicu u kojoj kaže kako "Pullmanovo pisanje pokreće mržnja prema svim religijama, a osobito našoj". "On računa da će naša strana odustati i umrijeti.
U Engleskoj se možda malo njih tome odupire, no ovdje vrijedi druga priča." Liga zato sada zahtijeva da se zabrani prikazivanje filma ili barem bojkotira jer je glavni negativac te fantastične priče Crkva i Magisterij, koji njome upravlja, a koji se u nastojanju da se domogne misteriozne čestice prašine služim svim sredstvima, među ostalim i ubojstvima.
Kanadski školski odbor u Haltonu u Ontariju naredio je u međuvremenu da se "Zlatni kompas" (u nekim je zemljama, primjerice Hrvatskoj, prva knjiga nazvana "Polarno svjetlo") makne s polica školskih knjižnica. Katolička crkva nije se službeno oglasila, iako je britanski katolički list Catholic Herald nazvao trilogiju "noćnom morom... koja zaslužuje lomaču".
Producenti "Zlatnog kompasa", u koji je uloženo 150 milijuna dolara, očekivali su povike iz redova vjernika pa su za filmsku publiku ponešto ublažili priču: Crkva se uopće ne spominje, nego samo Magisterij, a glavni odrasli glumci Daniel Craig i Nicole Kidman, na čelu s redateljem Chrisom Weitzom ("Američka pita"), sve su učinili kako bi ublažili kontroverze.
Craig je tako inzistirao na londonskom crvenom tepihu da sve tri knjige nisu antireligiozne, nego se protive zloupotrebi moći, dok je slavna Australka objasnila kako je odgojena kao katolkinja te da ne bi mogla snimiti film da u njemu ima ičega antikatoličkog.
I doista nema, jer se nigdje na 960 stranica trilogije Katolička crkva imenom ne kritizira. No, knjige jasno ukazuju na opasnosti koje u društvo mogu unijeti organizirane religije koje manje pokreće spiritualnost, a više želja za političkom moći. Institucionalnu religiju tako kritizira jedan od njegovih likova, prigodno vještica Ruta Skadi: "U cijeloj (Crkvinoj) povijesti... ona je pokušala potisnuti i kontrolirati svaki prirodan impuls.
A kada ih ne može kontrolirati, onda ih odreže." Skadi svoju kritiku poslije protegne na cijelu organiziranu religiju, pa kaže: "To je ono što Crkva radi, a svaka je crkva ista: kontrolira, uništava, briše svaki dobar osjećaj". Mary Malone, jedan od Pullmanovih glavnih likova, inače bivša časna sestra, izjavljuje pak kako je "kršćanska religija... vrlo moćna i uvjerljiva pogreška".
Pullman, nadalje, kršćanski Raj u knjizi razotkriva kao laž, a život nakon smrti opisuje kao mračno i turobno mjesto na kojem umrle duše muče harpije. Bog ili "Autoritet", kako ga nazivaju u paralelnom svemiru, uopće nije kreator svijeta. Pripadnici Crkve svi su redom portretirani kao fanatici, a jedina dva lika iz crkvenih krugova, koja su prikazana u pozitivnom svjetlu, su ona dva koja se pobune protiv nje.
Na optužbe da pokušava potkopati temelje kršćanstva, bivši učitelj iz osnovne škole ima demonski pametan odgovor pri ruci. "Gluposti. Bog je ionako odavno umro". Odnosno: "Ja sam pripovjedač. Da sam htio poslati poruku, napisao bih propovijed." Ili, možda najgore, kako piše na svojoj web stranici:
"Ne znam ima li Boga. Nitko to ne zna, što god tvrdili. Moguće je da postoji negdje, da se skriva. A ako se skriva, onda je to sigurno zato što se srami svojih sljedbenika i sve okrutnosti i neukosti koju promoviraju u njegovo ime. Da sam ja on, ne bih želio imati ništa s njima".
Sve to, naravno, ne mora se povezivati s Katoličkom crkvom, osim ako njegove izjave ne interpretiraju oni koji smatraju da kršćanstvo ima ekskluzivno pravo na Boga. No, ono što se tom zločestom djetetu britanske književnosti neprestano vraća poput bumeranga jest njegov intervju Washington Postu iz 2001. u kojem je izjavio da pokušava "potkopati temelje kršćanskih uvjerenja jer kontroverza potpomaže prodaju".
Autor koji samog sebe više opisuje kao agnostika nego ateista nikad nije pokušao demantirati tu nezgodnu izjavu, iako je više nikad nije ponovio na isti način. Intelektualno, kaže, vjeruje kako su i Bog i mit o Bogu mrtvi, a religija je ljudima donijela patnju.
Njegovim životom, a prije svega pisanjem, upravljaju tri stvari. Novac, jer ako ne piše dobro, neće imati čime platiti račune. Potom želja da ostavi u svijetu svoj trag, a ime učini poznatim, i čisto zadovoljstvo kreacije. Pullman, koji je još u 80-ima živio skromnim životom u kući u predgrađu Oxforda i bio toliko siromašan da je sa suprugom Judith Speller, bivšom učiteljicom i hipnoterapeutkinjom, svaku večer jeo tost sa sirom i pio jeftino vino, zapravo je po prirodi prilično ekscentričan, pa otuda možda i ekscesnost u izjavama. Otkako je 1986. odlučio postati pisac, ne odustaje od svojih bizarnih navika.
Trilogiju je napisao u ostavi u vrtu svoje kuće, a zaplet je bio toliko kompliciran da ga je mogao pratiti samo tako što bi bilježio svaku scenu na post-it papiriće. Zidovi su bili prekriveni stotinama žvrljotina, a kad bi preselio scenu s jednog kraja knjige u drugi, što je radio često, to je značilo i veliko logističko preslagivanje žutih zabilješki.
U jednoj fazi rada čak je razmišljao potpuno odustati od pisanja "Jantarnog dalekozora" (trećeg dijela trilogije; prvi je "Polarna svjetlost", a drugi "Tanki bodež") jer je nestalo blokova s dvije rupe u koje je pisao. Problem je riješio tako što je kupovao blokove s četiri rupe, ali je dvije viška prekrivao bijelim, sitnim naljepnicama.
Osim što danas ima više novca, živi u boljoj kući, vozi Mercedes i pije bolje vino, Pullman, inače sin borbenog pilota RAF-a koji je ubijen u akciji u Keniji kad je imao sedam godina (nakon čega se majka udala za drugog pilota i sve ih preselila na neko vrijeme u Australiju), piše i u ponešto boljim uvjetima.
U radnoj sobi nove kuće trenutno radi na knjizi koja bi trebala biti prethodnik trilogiji, a bit će objavljena 2009. Sve što je napisao prije trilogije, kao i nakon toga, nije bog zna kakve kvalitete, a nije ni donijelo novca.
Sam je papa Ivan Pavao II. odobrio "Pasiju" Mela Gibsona, zbog čega su crkvene grupe posegnule za sofisticiranim marketingom i počele organizirati besplatne projekcije filma ili pak dijeliti karte pastvi. Mudar korak za Crkvu, ima li se na umu da su u prošlosti izgubili bitku s primjerice Scorseseovim "Posljednjim Kristovima iskušenjem", u kojem Isus zamišlja sebe u seksualnom klinču ili, nedavnije, s "Da Vincijevim kodom" (također snimljenim prema knjizi) u kojem Marija Magdalena nije prikazana kao bludnica, nego Isusova žena s kojom je dobio i djecu.
Tanja Tolić
Lyra je siroče i živi u paralelnom svijetu koji je gotovo identičan Oxfordu, osim što se u njemu događaju čudne stvari. Ona i njen daemon Pantalaimon upravo su doznali za postojanje magične čestice prašine, mikroskopske veličine, koja bi mogla promijeniti svijet.
To će otkriće odvesti Lyru i Pana u nevjerojatnu avanturu, u kojoj će upoznati oklopljene medvjede koji govore, vještice, anđele i zombije, a ključnu ulogu igraju zlatni kompas i tanki bodež koji posjeduje njezin prijatelj Will.
U dječjoj priči koju je britanski književnik Philip Pullman u trilogiji "Njegove tamne tvari" počeo pričati prije 11 godina i koja je postala toliko popularna da je uvrštena među 10 najboljih dječjih romana napisanih u posljednjih 70 godina, naoko nema ništa problematično.
Osim što se na kraju knjige ispostavi da su Lyra i Will zapravo novi Adam i Eva koji namjerno unište Raj i svrgnu Boga koji je dotad njime (loše) upravljao. Trebalo je, međutim, više od desetljeća i 15 milijuna prodanih primjeraka samo u Velikoj Britaniji, da se otkrije kako je knjiga blasfemična, a 61-godišnji Pullman antikrist, militantni ateist i heretik kojem je cilj potkopati temelje Katoličke crkve.
Tako barem tvrdi američka Katolička liga nakon što je prije nekoliko dana premijerno prikazan prvi dio filmske trilogije i vjerojatni blockbuster naziva "Zlatni kompas". Organizacija koja zastupa mišljenje američkih katolika otišla je tako daleko da je tiskala knjižicu u kojoj kaže kako "Pullmanovo pisanje pokreće mržnja prema svim religijama, a osobito našoj". "On računa da će naša strana odustati i umrijeti.
U Engleskoj se možda malo njih tome odupire, no ovdje vrijedi druga priča." Liga zato sada zahtijeva da se zabrani prikazivanje filma ili barem bojkotira jer je glavni negativac te fantastične priče Crkva i Magisterij, koji njome upravlja, a koji se u nastojanju da se domogne misteriozne čestice prašine služim svim sredstvima, među ostalim i ubojstvima.
Kanadski školski odbor u Haltonu u Ontariju naredio je u međuvremenu da se "Zlatni kompas" (u nekim je zemljama, primjerice Hrvatskoj, prva knjiga nazvana "Polarno svjetlo") makne s polica školskih knjižnica. Katolička crkva nije se službeno oglasila, iako je britanski katolički list Catholic Herald nazvao trilogiju "noćnom morom... koja zaslužuje lomaču".
Producenti "Zlatnog kompasa", u koji je uloženo 150 milijuna dolara, očekivali su povike iz redova vjernika pa su za filmsku publiku ponešto ublažili priču: Crkva se uopće ne spominje, nego samo Magisterij, a glavni odrasli glumci Daniel Craig i Nicole Kidman, na čelu s redateljem Chrisom Weitzom ("Američka pita"), sve su učinili kako bi ublažili kontroverze.
Craig je tako inzistirao na londonskom crvenom tepihu da sve tri knjige nisu antireligiozne, nego se protive zloupotrebi moći, dok je slavna Australka objasnila kako je odgojena kao katolkinja te da ne bi mogla snimiti film da u njemu ima ičega antikatoličkog.
I doista nema, jer se nigdje na 960 stranica trilogije Katolička crkva imenom ne kritizira. No, knjige jasno ukazuju na opasnosti koje u društvo mogu unijeti organizirane religije koje manje pokreće spiritualnost, a više želja za političkom moći. Institucionalnu religiju tako kritizira jedan od njegovih likova, prigodno vještica Ruta Skadi: "U cijeloj (Crkvinoj) povijesti... ona je pokušala potisnuti i kontrolirati svaki prirodan impuls.
A kada ih ne može kontrolirati, onda ih odreže." Skadi svoju kritiku poslije protegne na cijelu organiziranu religiju, pa kaže: "To je ono što Crkva radi, a svaka je crkva ista: kontrolira, uništava, briše svaki dobar osjećaj". Mary Malone, jedan od Pullmanovih glavnih likova, inače bivša časna sestra, izjavljuje pak kako je "kršćanska religija... vrlo moćna i uvjerljiva pogreška".
Pullman, nadalje, kršćanski Raj u knjizi razotkriva kao laž, a život nakon smrti opisuje kao mračno i turobno mjesto na kojem umrle duše muče harpije. Bog ili "Autoritet", kako ga nazivaju u paralelnom svemiru, uopće nije kreator svijeta. Pripadnici Crkve svi su redom portretirani kao fanatici, a jedina dva lika iz crkvenih krugova, koja su prikazana u pozitivnom svjetlu, su ona dva koja se pobune protiv nje.
Na optužbe da pokušava potkopati temelje kršćanstva, bivši učitelj iz osnovne škole ima demonski pametan odgovor pri ruci. "Gluposti. Bog je ionako odavno umro". Odnosno: "Ja sam pripovjedač. Da sam htio poslati poruku, napisao bih propovijed." Ili, možda najgore, kako piše na svojoj web stranici:
"Ne znam ima li Boga. Nitko to ne zna, što god tvrdili. Moguće je da postoji negdje, da se skriva. A ako se skriva, onda je to sigurno zato što se srami svojih sljedbenika i sve okrutnosti i neukosti koju promoviraju u njegovo ime. Da sam ja on, ne bih želio imati ništa s njima".
Sve to, naravno, ne mora se povezivati s Katoličkom crkvom, osim ako njegove izjave ne interpretiraju oni koji smatraju da kršćanstvo ima ekskluzivno pravo na Boga. No, ono što se tom zločestom djetetu britanske književnosti neprestano vraća poput bumeranga jest njegov intervju Washington Postu iz 2001. u kojem je izjavio da pokušava "potkopati temelje kršćanskih uvjerenja jer kontroverza potpomaže prodaju".
Autor koji samog sebe više opisuje kao agnostika nego ateista nikad nije pokušao demantirati tu nezgodnu izjavu, iako je više nikad nije ponovio na isti način. Intelektualno, kaže, vjeruje kako su i Bog i mit o Bogu mrtvi, a religija je ljudima donijela patnju.
Njegovim životom, a prije svega pisanjem, upravljaju tri stvari. Novac, jer ako ne piše dobro, neće imati čime platiti račune. Potom želja da ostavi u svijetu svoj trag, a ime učini poznatim, i čisto zadovoljstvo kreacije. Pullman, koji je još u 80-ima živio skromnim životom u kući u predgrađu Oxforda i bio toliko siromašan da je sa suprugom Judith Speller, bivšom učiteljicom i hipnoterapeutkinjom, svaku večer jeo tost sa sirom i pio jeftino vino, zapravo je po prirodi prilično ekscentričan, pa otuda možda i ekscesnost u izjavama. Otkako je 1986. odlučio postati pisac, ne odustaje od svojih bizarnih navika.
Trilogiju je napisao u ostavi u vrtu svoje kuće, a zaplet je bio toliko kompliciran da ga je mogao pratiti samo tako što bi bilježio svaku scenu na post-it papiriće. Zidovi su bili prekriveni stotinama žvrljotina, a kad bi preselio scenu s jednog kraja knjige u drugi, što je radio često, to je značilo i veliko logističko preslagivanje žutih zabilješki.
U jednoj fazi rada čak je razmišljao potpuno odustati od pisanja "Jantarnog dalekozora" (trećeg dijela trilogije; prvi je "Polarna svjetlost", a drugi "Tanki bodež") jer je nestalo blokova s dvije rupe u koje je pisao. Problem je riješio tako što je kupovao blokove s četiri rupe, ali je dvije viška prekrivao bijelim, sitnim naljepnicama.
Osim što danas ima više novca, živi u boljoj kući, vozi Mercedes i pije bolje vino, Pullman, inače sin borbenog pilota RAF-a koji je ubijen u akciji u Keniji kad je imao sedam godina (nakon čega se majka udala za drugog pilota i sve ih preselila na neko vrijeme u Australiju), piše i u ponešto boljim uvjetima.
U radnoj sobi nove kuće trenutno radi na knjizi koja bi trebala biti prethodnik trilogiji, a bit će objavljena 2009. Sve što je napisao prije trilogije, kao i nakon toga, nije bog zna kakve kvalitete, a nije ni donijelo novca.
Sam je papa Ivan Pavao II. odobrio "Pasiju" Mela Gibsona, zbog čega su crkvene grupe posegnule za sofisticiranim marketingom i počele organizirati besplatne projekcije filma ili pak dijeliti karte pastvi. Mudar korak za Crkvu, ima li se na umu da su u prošlosti izgubili bitku s primjerice Scorseseovim "Posljednjim Kristovima iskušenjem", u kojem Isus zamišlja sebe u seksualnom klinču ili, nedavnije, s "Da Vincijevim kodom" (također snimljenim prema knjizi) u kojem Marija Magdalena nije prikazana kao bludnica, nego Isusova žena s kojom je dobio i djecu.
Pasija, Da Vincijev kod i Kristova iskušenjaProteklih godina, Crkva se u Hollywood zagledala s posebnom pažnjom: niz filmova portretirao je kršćanstvo u povoljnom svjetlu, što se pokazalo kao dobro oruđe za privlačenje mladih vjernika. |
Tanja Tolić