Prije trinaest i pol godina Hrvatska se našla na rubu međunarodnih sankcija zbog svoje uloge u ratu u Bosni i Hercegovini. Nakon niza diplomatskih pritisaka, predsjedničkom izjavom Vijeća sigurnosti UN-a 3. veljače 1993. od Hrvatske je zatraženo da povuče vojsku iz BiH. Hrvatska se našla pred ultimatumom: povući vojsku iz susjedne države ili se u suočiti s međunarodnim sankcijama, poput onih koje su bile nametnute Srbiji, od kojih se ta zemlja do danas nije oporavila.
Neposredno uoči isteka ultimatuma, predsjednik Franjo Tuđman još se nije mogao odlučiti. O tome je u Haagu ovoga tjedna svjedočio bivši američki veleposlanik Peter Galbraith, kao svjedok optužbe protiv šestorice političkih i vojnih čelnika ugašene Herceg-Bosne. "U četvrtak 17. ožujka sastao sam se s predsjednikom Tuđmanom. On je odbacio mogućnost povlačenja. Zatim sam se sastao s ministrom vanjskih poslova Matom Granićem. Bio je nesretan zbog Tuđmanovog odbijanja, jer je bio potpuno svjestan značaja takve odluke. Obećao je da će preko vikenda o tome razgovarati s predsjednikom Tuđmanom. U ponedjeljak smo Charles Redman i ja ponovno otišli kod predsjednika Tuđmana. Prihvatio je", ispričao je Peter Galbraith.
To je bila prekretnica u ratu u BiH. "Iako se Hrvatska vojska nije odmah povukla, okrenuli su se pregovorima i stvaranju Federacije BiH, ne baš uspješnom, ali barem je to bio početak savezništva", ispričao je bivši veleposlanik SAD-a, koji se sada u Haagu našao po treći put: najprije je 2003. svjedočio protiv Slobodana Miloševića, a u travnju ove godine protiv Milana Martića. Vrlo brzo, 1. ožujka, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali su Washingtonski sporazum kojim je stvorena Federacija BiH, na ljeto iduće godine Hrvatska vojska ušla je u Knin, a krajem 1995. potpisan je Daytonski sporazum.
Tri dana za preokret
Tuđman je u veljači 1994. bio suočen s vrlo teškom odlukom. "U to vrijeme vrlo sam često o tome razgovarao s predsjednikom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i Matom Granićem. Objašnjenje zašto je Hrvatska vojska u to vrijeme bila u BiH jednostavno je: zato što su Hrvati gubili u hrvatsko-muslimanskom ratu i u suštini se radilo o obrambenom djelovanju. Bojali su se da će, ako se HV povuče, Armija BiH pobijediti, a Hrvati izgubiti teritorije u BiH. To je vlasti u Zagrebu dovodilo do očaja. Bili su suočeni s vrlo teškom odlukom: povući vojsku, ostaviti Hrvate iz BiH same, ili se suočiti sa sankcijama", ispričao je Peter Galbraith. Koordinirana akcija pritiska Sjedinjenih Država i Vijeća sigurnosti UN-a od lipnja 1993. dovela je do zaokreta od 180 stupnjeva u politici Franje Tuđmana. "U ta tri dana, od 19. do 21. veljače 1993. predsjednik Tuđman je odustao od ideje posebne hrvatske republike u BiH, i krenuo u stvaranje Federacije BiH. Ne mislim da je doista promijenio mišljenje: on je oduvijek želio veliku Hrvatsku, ali u tom trenutku je to stavio po strani", ocijenio je Galbraith. To je dovelo do prekretnice u ratu u BiH i pripremilo teren za potpisivanje Daytonskog sporazuma 18 mjeseci kasnije. Na traženje tužitelja Kennetha Scotta, potvrdio je da je Tuđman pristao na Washingtonski sporazum, kojim je ukinuta Herceg-Bosna i uspostavljena Federacija BiH, zbog dva ključna razloga: velikog međunarodnog pritiska i gubitka hrvatskih snaga u ratu u BiH.
Tuđman je nevoljko pristao na Washingtonski sporazum i nikad nije prestao pokazivati karte s različitim idejama o podjeli BiH. Ali hrvatsko-muslimanski sukob bio je gotov, stvorena je osnova za završetak rata i u BiH i u Hrvatskoj.
Prvih osam mjeseci svog mandata, od lipnja 1993. do siječnja 1998., Galbraith je, prema vlastitim riječima, potrošio na zaustavljanje hrvatsko-muslimanskog sukoba. Svakodnevno se sastajao s Tuđmanom i već u prvom razgovoru mu je rekao da će se Hrvatska suočiti sa sankcijama ako ne povuče prste iz BiH. "Neprestano sam mu ponavljao na najjasniji mogući način da se granice ne mogu mijenjati silom", rekao je Galbraith, objašnjavajući kako je konstantno ponavljao da nema promjene granica zato što je znao da Tuđman stalno razmišlja kako da ih mijenja. U tome nije bio sam: na mirovnoj konferenciji koju su vodili EU i UN, stalno su se crtale nove karte i podastirali razni planovi o podjeli BiH. Tuđman nije shvaćao da će riječ Amerike biti zadnja.
Ni Tuman ni Šušak uopće nisu krili da imaju kontrolu nad HVO-om i Herceg-Bosnom, niti su se bunili kad bi im Galbraith prenio da ih SAD smatra odgovornima za sve zločine koje su počinili pripadnici HVO-a. "U to vrijeme im nije padalo na pamet da će se njihovi postupci jednom razmatrati pred ovakvim sudom", ispričao je Galbraith.
Galbraith je rekao kako je već u prvim njihovim razgovorima predsjedniku Tuđmanu dao do znanja da ima izbor: Hrvatsku u granicama s kakvima je 1991. izašla iz Jugoslavije, pritom s otvorenim putom u EU i NATO, ili nastavak borbe za pripajanje dijela BiH Hrvatskoj, bez ikakvih izgleda da to jednom bude i međunarodno priznato. Kad je Tuman konačno izabrao, Galbraith je jasno rekao što je dobio zauzvrat: "svu diplomatsku i svu ostalu pomoć SAD-a" za reintegriranje okupiranog teritorija. Sam Galbraith bio je na čelu komisije koja je nadgledala provedbu Erdutskog sporazuma o mirnoj reintegraciji Istočne Slavonije. Datum potpisivanja Erdutskog sporazuma on smatra danom kad je i u Hrvatskoj okončan rat.
Američke muke
Nije samo Tuđman bio u teškim mukama odlučujući se pod prijetnjom sankcijama. Galbraith je nekoliko puta istaknuo izniman doprinos Hrvatske u zbrinjavanju izbjeglica iz BiH, ističući kako nijedna država u svijetu nije toliko učinila. Ponovio je kako je to bio značajan razlog zbog kojeg je SAD toliko dugo oklijevao s uvođenjem sankcija, iako su od početka ljeta 1993. prijetile njima. No, nije to bio jedini razlog. Prvih osam mjeseci svog mandata u Hrvatskoj potrošio je na zaustavljanje hrvatsko-muslimanskog sukoba: "Znali smo, ako se taj rat brzo ne završi, Hrvatska će biti pod sankcijama, priliv oružja u BiH bio bi potpuno prekinut, a Hrvatska ne bi uspjela obraniti svoj teritorij niti bi mogla pomoći naporima da se promijeni situacija u BiH", prenio je bivši američki veleposlanik.
Krajem 1993. Mate Granić pitao je Petera Galbraitha je li moguće da se Mati Bobanu izda viza za dulji odmor u Sjedinjenim Državama. "Objasnio sam mu da to nije moguće, jer ga se tretira kao osobu osumnjičenu za ratne zločine", ispričao je Galbraith prošlog tjedna u Haaškoj sudnici. Nakon toga se i američki veleposlanik uključio u traženje treće zemlje koja bi bila voljna primiti bivšeg predsjednika Herceg-Bosne. "Sreo sam jednog australskog diplomata, i Australija je pristala. Mislim da sam rekao Mati Graniću kako se nadam da je Boban dobio kartu u jednom smjeru", prisjetio se Galbraith.
SAD je posebno inzistirao na smjeni Bobana i Slobodana Praljka, tadašnjeg načelnika glavnog stožera HVO-a. "Krajem studenoga i početkom prosinca 1993. došlo je do značajnih smjena. Granić me izvijestio da su smijenjeni gotovo svi zapovjednici HVO-a i 70 posto vlade Herceg-Bosne. Naši pritisci urodili su plodom, situacija se počela mijenjati", ispričao je Galbraith. Na pitanje sudaca kako je točno smijenjen Boban, Galbraith je rekao da je smijenjen nalogom predsjednika Tuđmana, ali ne zna kako je to i formalno izgledalo. "Obično se to izvede tako da osoba podnese ostavku, kako bi više vremena mogla posvetiti obitelji ili iz nekog sličnog razloga", poručio je Galbraith. Praljak mu se pak suprotstavio, rekavši kako njega nitko nije smijenio, nego da je sam podnio ostavku u studenome te godine.
Snježana Pavić
Neposredno uoči isteka ultimatuma, predsjednik Franjo Tuđman još se nije mogao odlučiti. O tome je u Haagu ovoga tjedna svjedočio bivši američki veleposlanik Peter Galbraith, kao svjedok optužbe protiv šestorice političkih i vojnih čelnika ugašene Herceg-Bosne. "U četvrtak 17. ožujka sastao sam se s predsjednikom Tuđmanom. On je odbacio mogućnost povlačenja. Zatim sam se sastao s ministrom vanjskih poslova Matom Granićem. Bio je nesretan zbog Tuđmanovog odbijanja, jer je bio potpuno svjestan značaja takve odluke. Obećao je da će preko vikenda o tome razgovarati s predsjednikom Tuđmanom. U ponedjeljak smo Charles Redman i ja ponovno otišli kod predsjednika Tuđmana. Prihvatio je", ispričao je Peter Galbraith.
To je bila prekretnica u ratu u BiH. "Iako se Hrvatska vojska nije odmah povukla, okrenuli su se pregovorima i stvaranju Federacije BiH, ne baš uspješnom, ali barem je to bio početak savezništva", ispričao je bivši veleposlanik SAD-a, koji se sada u Haagu našao po treći put: najprije je 2003. svjedočio protiv Slobodana Miloševića, a u travnju ove godine protiv Milana Martića. Vrlo brzo, 1. ožujka, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali su Washingtonski sporazum kojim je stvorena Federacija BiH, na ljeto iduće godine Hrvatska vojska ušla je u Knin, a krajem 1995. potpisan je Daytonski sporazum.
Tri dana za preokret
Tuđman je u veljači 1994. bio suočen s vrlo teškom odlukom. "U to vrijeme vrlo sam često o tome razgovarao s predsjednikom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i Matom Granićem. Objašnjenje zašto je Hrvatska vojska u to vrijeme bila u BiH jednostavno je: zato što su Hrvati gubili u hrvatsko-muslimanskom ratu i u suštini se radilo o obrambenom djelovanju. Bojali su se da će, ako se HV povuče, Armija BiH pobijediti, a Hrvati izgubiti teritorije u BiH. To je vlasti u Zagrebu dovodilo do očaja. Bili su suočeni s vrlo teškom odlukom: povući vojsku, ostaviti Hrvate iz BiH same, ili se suočiti sa sankcijama", ispričao je Peter Galbraith. Koordinirana akcija pritiska Sjedinjenih Država i Vijeća sigurnosti UN-a od lipnja 1993. dovela je do zaokreta od 180 stupnjeva u politici Franje Tuđmana. "U ta tri dana, od 19. do 21. veljače 1993. predsjednik Tuđman je odustao od ideje posebne hrvatske republike u BiH, i krenuo u stvaranje Federacije BiH. Ne mislim da je doista promijenio mišljenje: on je oduvijek želio veliku Hrvatsku, ali u tom trenutku je to stavio po strani", ocijenio je Galbraith. To je dovelo do prekretnice u ratu u BiH i pripremilo teren za potpisivanje Daytonskog sporazuma 18 mjeseci kasnije. Na traženje tužitelja Kennetha Scotta, potvrdio je da je Tuđman pristao na Washingtonski sporazum, kojim je ukinuta Herceg-Bosna i uspostavljena Federacija BiH, zbog dva ključna razloga: velikog međunarodnog pritiska i gubitka hrvatskih snaga u ratu u BiH.
Tuđman je nevoljko pristao na Washingtonski sporazum i nikad nije prestao pokazivati karte s različitim idejama o podjeli BiH. Ali hrvatsko-muslimanski sukob bio je gotov, stvorena je osnova za završetak rata i u BiH i u Hrvatskoj.
Prvih osam mjeseci svog mandata, od lipnja 1993. do siječnja 1998., Galbraith je, prema vlastitim riječima, potrošio na zaustavljanje hrvatsko-muslimanskog sukoba. Svakodnevno se sastajao s Tuđmanom i već u prvom razgovoru mu je rekao da će se Hrvatska suočiti sa sankcijama ako ne povuče prste iz BiH. "Neprestano sam mu ponavljao na najjasniji mogući način da se granice ne mogu mijenjati silom", rekao je Galbraith, objašnjavajući kako je konstantno ponavljao da nema promjene granica zato što je znao da Tuđman stalno razmišlja kako da ih mijenja. U tome nije bio sam: na mirovnoj konferenciji koju su vodili EU i UN, stalno su se crtale nove karte i podastirali razni planovi o podjeli BiH. Tuđman nije shvaćao da će riječ Amerike biti zadnja.
Ni Tuman ni Šušak uopće nisu krili da imaju kontrolu nad HVO-om i Herceg-Bosnom, niti su se bunili kad bi im Galbraith prenio da ih SAD smatra odgovornima za sve zločine koje su počinili pripadnici HVO-a. "U to vrijeme im nije padalo na pamet da će se njihovi postupci jednom razmatrati pred ovakvim sudom", ispričao je Galbraith.
Galbraith je rekao kako je već u prvim njihovim razgovorima predsjedniku Tuđmanu dao do znanja da ima izbor: Hrvatsku u granicama s kakvima je 1991. izašla iz Jugoslavije, pritom s otvorenim putom u EU i NATO, ili nastavak borbe za pripajanje dijela BiH Hrvatskoj, bez ikakvih izgleda da to jednom bude i međunarodno priznato. Kad je Tuman konačno izabrao, Galbraith je jasno rekao što je dobio zauzvrat: "svu diplomatsku i svu ostalu pomoć SAD-a" za reintegriranje okupiranog teritorija. Sam Galbraith bio je na čelu komisije koja je nadgledala provedbu Erdutskog sporazuma o mirnoj reintegraciji Istočne Slavonije. Datum potpisivanja Erdutskog sporazuma on smatra danom kad je i u Hrvatskoj okončan rat.
Američke muke
Nije samo Tuđman bio u teškim mukama odlučujući se pod prijetnjom sankcijama. Galbraith je nekoliko puta istaknuo izniman doprinos Hrvatske u zbrinjavanju izbjeglica iz BiH, ističući kako nijedna država u svijetu nije toliko učinila. Ponovio je kako je to bio značajan razlog zbog kojeg je SAD toliko dugo oklijevao s uvođenjem sankcija, iako su od početka ljeta 1993. prijetile njima. No, nije to bio jedini razlog. Prvih osam mjeseci svog mandata u Hrvatskoj potrošio je na zaustavljanje hrvatsko-muslimanskog sukoba: "Znali smo, ako se taj rat brzo ne završi, Hrvatska će biti pod sankcijama, priliv oružja u BiH bio bi potpuno prekinut, a Hrvatska ne bi uspjela obraniti svoj teritorij niti bi mogla pomoći naporima da se promijeni situacija u BiH", prenio je bivši američki veleposlanik.
Krajem 1993. Mate Granić pitao je Petera Galbraitha je li moguće da se Mati Bobanu izda viza za dulji odmor u Sjedinjenim Državama. "Objasnio sam mu da to nije moguće, jer ga se tretira kao osobu osumnjičenu za ratne zločine", ispričao je Galbraith prošlog tjedna u Haaškoj sudnici. Nakon toga se i američki veleposlanik uključio u traženje treće zemlje koja bi bila voljna primiti bivšeg predsjednika Herceg-Bosne. "Sreo sam jednog australskog diplomata, i Australija je pristala. Mislim da sam rekao Mati Graniću kako se nadam da je Boban dobio kartu u jednom smjeru", prisjetio se Galbraith.
SAD je posebno inzistirao na smjeni Bobana i Slobodana Praljka, tadašnjeg načelnika glavnog stožera HVO-a. "Krajem studenoga i početkom prosinca 1993. došlo je do značajnih smjena. Granić me izvijestio da su smijenjeni gotovo svi zapovjednici HVO-a i 70 posto vlade Herceg-Bosne. Naši pritisci urodili su plodom, situacija se počela mijenjati", ispričao je Galbraith. Na pitanje sudaca kako je točno smijenjen Boban, Galbraith je rekao da je smijenjen nalogom predsjednika Tuđmana, ali ne zna kako je to i formalno izgledalo. "Obično se to izvede tako da osoba podnese ostavku, kako bi više vremena mogla posvetiti obitelji ili iz nekog sličnog razloga", poručio je Galbraith. Praljak mu se pak suprotstavio, rekavši kako njega nitko nije smijenio, nego da je sam podnio ostavku u studenome te godine.
|
Kako je Boban dobio vizu za Australiju
|
Snježana Pavić