IN MEMORIAM SRĐAN ŠPANOVIĆ (1999. - 2009.)

Veliki Dobri Čovjek Špan

Dragi Špan, prošlo je evo već deset godina otkako si otišao, a nama se čini da se taj tvoj službeni put nekako previše oduljio. Često pomislimo da ćeš se oko “šlusa” zadihan vratiti u svojoj vijetnamki s hrpom papira, “tiho se ušuljati kao veliki nespretni medvjed”, i reći urednicima da dečki u tiskari malo uspore. Jer “mislim da imamo hit”. No, vremena su se malo promijenila. Nismo više u onoj “štalici” iza Vjesnikova nebodera, pokraj Pajić porte.

Sin ti je pravi novinar

Preselili smo se u novu zgradu blizu Cibone, u Koranskoj ulici, pokraj pruge. Velika je to mramorna zgrada u kojoj su po katovima razbacane sve redakcije. Mi smo na prvom katu, u šali kažemo da smo krava muzara okrenuta na leđa iz koje sisaju ostale redakcije. Više se ne tiskamo, kao u Odranskoj. Ne bi vjerovao, svatko ima svoj stol i kompjutor, a sjećaš se kako smo se ti, Masle, Mare i ja smjenjivali u onom uglu pokraj deska na dvije stolice i dva kompjutora.

Zato smo češće i vrijeme provodili kod Nade u Globusu. Imali smo opravdani razlog. Sada je to malo teže jer dolje imamo kafić, a na sedmom katu je restoran. Tamo su i šefovi, pa možeš pogoditi da rijetko svraćamo na vrh zgrade. Odmah, nasuprot zgrade, našli smo zamjensko mjesto za okrjepak, kafić Van Gogh. Ne bi vjerovao, Pajićka se preselila za nama, ne napušta se zlatna koka tako olako.

To je opet okupljalište visokog uredništva, a mi smo u radničkoj birtiji. Tamo stoluje Židak i često se sjetimo tebe i Šane. Oplakuje se Dinamo koji još nije prezimio u Europi. S nama je i tvoj sin Sanjin. Postao je pravi novinar. Kod mene je u Magazinu i Nedjeljnom Jutarnjem napisao desetke sjajnih reportaža. Bio bi ponosan na njega. Nedavno je okupio mladu ekipu i osnovao portal Zagrebancije.com, prvi news portal u Zagrebu.

Gdje je nestao čovjek?

Sada su moderni ti portali. Novine se utrkuju s elektronskim izdanjima. Ode čovjek na presicu i dok napiše izvještaj, ovi već na internetu objave sve što ćemo mi imati sutra. To ti je kao da ti sutradan netko ispriča vic koji si čuo jučer. Ali i mi smo počeli raditi iz drugog vica. Deremo ih tamo gdje su najtanji. Recimo, iznenada oko 12 sati ode premijer Sanader i postavi Jadranku Kosor, a mi do 18 sati imamo punih 16 stranica specijala. Kao i uvijek kad je frka pokažemo demonstraciju svoje snage i nadmoći pred konkurencijom.

Ne bi mogao zamisliti koliko se toga promijenilo. Svi bulje u kompjutor. Od ekrana ne vide čovjeka. Nitko više ne ide u pisanu dokumentaciju, uguglaju neki pojam i uzmu podatke zdravo za gotovo. Nitko nikoga da pita za savjet, ovi mladi kao da su se rodili s doktoratom.

Preskaču iz opanaka u štiklice, glume velike novinare nakon jednog teksta. Nakon što im netko strmekne papire o lopovluku, preko noći postaju novinari istraživači. A sjećaš se kako smo učili od starijih kolega, koji su nas, uz čašicu, učili tajnama zanata. Sada mladež razgovara na Facebooku. Gdje je nestao čovjek?

Afere i lopovluci o kojima si pisao prije petnaest godina tek sada postaju predmetom istrage. Da je Bajić pročitao neke od tvojih tekstova, već bi bila puna i nova etaža Lepoglave. Ali, teško to ide. Kažu da bi 2011. godine mogli u EU. Prvo su nas ucjenjivali Slovenci, a sad iz Haaga traže neke topničke dnevnike jer nemaju dovoljno dokaza za naše generale. Hoće izjednačiti agresora i žrtvu. Nekidan je Vlado donio hrpu fotokopija za neku temu. To je inače rijetka roba, pa sam malo prorondao po papirima. Našao sam neki tvoj tekst. Nešto oko uloge Šuška. Komotno bi se mogao objaviti i danas.

Na službenom putu

Ali sve je manje reportaža. Sve je više slika, a ton je sve tiši. Nekoliko puta smo se redizajnirali, izgledamo moderno, a moda ne trpi puno priče. Velike slike, veliki naslov, pa nema čovjek ni dovoljno teksta da izvuče u opremu.

Pate urednici, pate novinari, a sve zbog estetskog probitka i boljitka. Počneš pisati tekst, a već se moraš kratiti. Mnogima je dosadilo takvo novinarstvo pa se hvataju drugih poslova.

Neki su odjednom postali i višak. Znaš i sam onu šemu racionalizacije: više šefova - manje radnika. Tko radi taj i griješi. Od sindikata ni s, a Dukino novinarsko društvo navalilo na cenzuru. Kao i uvijek, “nikada nismo bili razdvojeniji”.

No, što da ti pričam. Otišao je i Anđelko, pa ti je vjerojatno prepričao što se u međuvremenu i kako događalo. On, Šana i Ti za nas ste još uvijek na službenom putu. I dok mi ne otvorimo svoj putni nalog, bit ćete dio redakcije. I ne samo danas. Na desetu obljetnicu odlaska velikog dobrog čovjeka Špana.

Izdvajamo