Belotinac pokraj Niša je selo kakvih je bezbroj u Srbiji, niz neožbukanih kuća uz krivudav put, smrznuto blato, stogovi kukuruzovine, crna stabla šljiva i olupine poljoprivrednih strojeva ostavljenih da trunu na njivama, mršave džukele, kokoši golih vratova i babe u gumenim čizmama. Tu nema puno ljepote, posebno u jednom ovakvom sivom zimskom danu. Parkirali smo u dvorištu seoskog gazdinstva, a negdje u daljini zalelekao je puran.
"Ovo je prije bila klaonica", kaže Rodoljub Mladenović. "Klali su janjce i izvozili ih u Grčku, a onda su propali."
"A zašto su propali?"
"Nema više janjaca u selu. Nekad je ovo bio stočarski kraj, ljudi su imali velika stada, a sad više u cijelom selu ne bi našao ovcu. A i bez toga, propali bi kao što su svi u devedesetima propali."
Rodoljub Mladenović, nabijen, okretan šezdesetogodišnjak vodi nas u kancelariju u jednu od bijelih prizemnica što četverostrano obrubljuju prostor bivše klaonice. Plava tajnica donosi nam kave.
"I tako, vi iz Hrvatske došli da vidite srpsku tvornicu sardina", nasmiješi se vlasnik niškog Interfiša susretljivo i raširi ruke. "Pa evo, šta vas zanima?".
Sardine i ovce
"Za početak, zanimljivo nam je ovo s klaonicom. Prošli tjedan, vidite, bili smo u Neptunu u Komiži na Visu, ugašenoj tvornici iz koje ste vi kupili sve strojeve, zato jer ste otvorili pogon za preradu ribe ovdje u stočarskom kraju u kojemu nema stoke. U Komiži nema ribe, a oko Niša nema ovaca. Vi sada proizvodite sardine, a Neptun će valjda, ne znam... uzgajati koale. Ne čini vam se kao da je čitav svijet poludio?"
"Pa nije, to je biznis. Pustite ono što je očito, kao što su sardine na Visu ili ovce u Nišu. Jedina očitost u biznisu jest da proizvodite ono što možete prodati. Ovdje nije išlo s janjcima, a na Visu nisu uspijevali sa sardinama jer ni jedni ni drugi nisu pratili tržište, imali su previše zaposlenih i proizvod im je bio skup. Znate već sve slabosti tisuća socijalističkih poduzeća što su, i u vas u Hrvatskoj i ovdje u Srbiji, propala u posljednjih petnaest godina. Sada smo u kapitalizmu, a on ponekad ide čudnim, neočekivanim putevima."
Tako je, posve neočekivano s ovim poslom počeo i Rodoljub Mladenović. Ovo nije nešto o čemu je maštao kao dijete, štoviše, do svoje pedesete on upravo nije ni razmišljao o ribi. U socijalizmu je stekao znatan imetak od trgovine i kada mu je '91. njegov zet, Nenad Pavlović, predložio da počnu uvoziti ribu, ispočetka je bio vrlo sumnjičav. Zet je bio mlad i Rodoljub se bojao da ishitreno ne izgube novac, no ispalo je iznenađujuće dobro. Nekadašnji putevi kojima je riba dolazila s Jadrana u to su doba zbog rata bili zatvoreni i oni su bili prvi koji su se dosjetili potražiti je na drugoj strani...
Oslić
"U vrijeme međunarodnih sankcija svi su pokušavali ući u posao s naftom, što je bio nezakonit i opasan posao. A mi smo, posve sigurno i legalno, s dozvolom Ujedinjenih naroda, uvozili hranu, najprije sol i rižu s Tajlanda, a onda ribu iz Bugarske."
"Tada smo upoznali ljude i naučili sve o ribi", kaže Pavlović, koji nam se u međuvremenu pridružio.
"Kakvoj ribi?"
"Skuša i oslić, uglavnom", reče Pavlović. "Oslić s Kamčatke najbolji na svijetu."
Nekome će se možda učiniti neobičnim, ali taj Nišlija uistinu je naučio sve o tome i na trenutke se gotovo rastuži da su Srbi nezahtjevni potrošači ribe. Obilazeći pogone za preradu ribe po Europi, tvornice u Italiji, Bugarskoj, Grčkoj, Norveškoj i Danskoj, Nenad Pavlović je naučio bezbroj sjajnih recepata s lososom, bakalarom, listom, inćunima... no kakve koristi od toga kada je njegovim sunarodnjacima vrhunac gastronomske nastranosti sardina s povrćem.
"Mislim, ja bih volio da mi proizvodimo inćune s kaparima, ali tko bi kupio ovolicnu teglicu s nekoliko ribljih fileta? "Kako da se najedem od toga?" upitao bi naš kupac, koji ne razumije da je to delikatesa, hladno predjelo, što ga se samo malo uzme na tanjur."
Ali opet, Pavlović i Mladenović ne žale se previše. I sa svojim skromnim asortimanom oni sjajno stoje na tržištu. Počeli su, dakle, kao relativno mali uvoznici bugarske ribe, što su prodavali od dvije do četiri i po tisuće tona godišnje. Većim dijelom potkraj godine, kada iza Nikoldana započne post. U Interfišu inače jako drže do pravoslavnih praznika i svako toliko bojažljivo gledaju na datume u kalendaru označene crvenom bojom. No, njihova zebnja nije, kako biste možda pomislili, zato jer su osobito pobožni, nego zato jer je to sezona kada se riba najviše traži. Red alert, stanje pune borbene pripravnosti, u pogonu u Belotincu je, dakle... Tri posta
"Božićni post, Petrovski post, Velikogospojinski post...", nabraja Pavlović.
Njemu i njegovu tastu dosta bi teško palo da se vrati socijalizam i ponovno bude zabranjeno ići u crkvu. Elem, da se vratimo na temu. Bila je negdje 1997., kada su u Interfišu počeli razmišljati o preradi i pakiranju ribe. Stekli su potrebno znanje o tome i načinili elaborat o tvornici, prvoj i do sada jedinoj takve vrste u Srbiji. Kupili su propalu klaonicu u Belotincu i pomalo krenuli s proizvodnjom; posao se lijepo širio. Napokon, 2005. zamijetili su stare strojeve u napuštenoj tvornici u Komiži.
Kada je u našim novinama prije nekoliko tjedana objavljena vijest o prodaji Neptunovih strojeva tvornici za preradu ribe u Srbiju, zaredali su se u hrvatskim novinama sentimentalni napisi o propasti više od stoljetne viške industrijske tradicije, a nekolicina njih jedva je suzdržavala nacionalistički gnjev da su se od naše štete okoristili nekakvi Srbi. No, prava je istina da se ovdje, i u Komiži i u Nišu, dogodilo nešto tako nesentimentalno i anacionalno kao što je kapitalizam. To je okrutan svijet koji svakog dana nešto ruši i ponovno gradi i nije nepoznat i samo nama svojstven slučaj da je u njemu dokinuta jedna tradicija.
"Moramo naprosto napustiti stare načine razmišljanja", objašnjava Pavlović, "a zastarjelo je misliti da tvornica sardina na Visu nužno mora biti uspješnija od iste takve ovdje. Najveći grčki prerađivač ribe ima pogon dvjesto kilometara od mora, a i talijanski Rio mare duboko je u kontinentu."
Sirovina iz Maroka
"Sirovinu i tako svi kupujemo na istom mjestu", dodaje Mladenović. "U Maroku."
"Gledajte", kaže Pavlović. "U Komiži je bio veliki problem kada je srdele u jednom trenutku prije nekoliko godina nestalo iz Jadrana. To su, objasnili su mi, prirodne migracije u moru, riba dođe i ode. Ali, ne mogu zbog toga strojevi stajati. Ne može tvornica čekati da ribari ulove ribu, mora je potražiti na drugoj strani. Sve tvornice na svijetu tako rade, pa i hrvatske. Neću im, dakako, spominjati imena, ali i neki hrvatski proizvođači pakiraju marokansku sardinu i deklariraju je kao jadransku."
Marokanska je srdela, primjećujemo, nešto krupnija u naše. Sada smo u pogonu u kojem tridesetak žena u bijelim ogrtačima s bijelim kapicama preko kose i bijelim papirnatim maskama na ustima, slaže sardine u limenke. Bojažljivo nas gledaju. Ušao je gazda i sve su zamukle i hitro rade.
Izvoz u hrvatsku
U limeni koš iza zatvarača konzervi jedan za drugim upadaju gotovi proizvodi. Autentični srpski. Marokanske sardine i vojvođansko sjemenovo ulje u talijanskim limenkama s grčkim zatvaračem. Što god vam rekli oni što plaču za izgubljenom industrijskom tradicijom, ovaj se posao danas naprosto ovako radi. Neobično je možda u nekakvom Belotincu pokraj Niša naći miris ribarnice, ali naviknete se. Srbi su se lijepo navikli.
"Imate li ugovor s velikim potrošačima, vojskom ili policijom?"
"Ne, mi smo još uvijek premali za njih", kaže Pavlović. "Ne možemo proizvesti koliko oni trebaju, ali tko zna što će biti u budućnosti... Za sada mi držimo deset do petnaest posto domaćeg tržišta, a cilj nam je da uhvatimo trideset do četrdeset."
"Razmišljate o izvozu?"
"Naravno."
"U Hrvatsku?"
"Zašto ne?"
Zagledamo se ponovno na vrpcu kojom limenke sa sardinama putuju od stroja do stroja. Žene gotovo i ne dižu glave od posla, ali zato trideset radnica napravi jednako koliko je u Komiži radilo šezdeset njih. Poslodavac je nesmiljen. Stavio je čak i šesnaest kamera kojima nadzire svaki kutak u pogonu i skladištima.
"A znate kakvi su radnici", reče Rodoljub Mladenović, "svaki misli da ste to stavili baš da njega gledate."
Napokon, za uspjeh posla čak se i sam njegov vlasnik ponekad mora žrtvovati. Žureći da što prije montiraju komiške strojeve Nenad Pavlović je prije mjesec dana u jednom času ruku nespretno gurnuo u jedan stroj, koji mu je zgnječio tri prsta i tek nakon složene operacije u Švicarskoj može se nadati da će oni jednom ponovno imati nekadašnju funkciju. Ne pamtimo da je ijedan stečajni upravitelj Neptuna pretrpio ni približno ozbiljnu ozljedu na radu.
"Kad kažeš riba...?", pita nas plakat sa zida. Posrijedi je dosjetljiva igra riječi. Kad u Srbiji kažeš riba, obično se misli na Cecu, Karleušu ili Suzanu Mančić. No, ovdje je odgovor: Interfiš. Kako je Mladenoviću i Pavloviću krenulo, možda uistinu uspiju uvjeriti Srbe u to. Da na imenicu riba više ne misle na sise, nego trknu do frižidera po limenku sardina s povrćem.
Ante Tomić
"Ovo je prije bila klaonica", kaže Rodoljub Mladenović. "Klali su janjce i izvozili ih u Grčku, a onda su propali."
"A zašto su propali?"
"Nema više janjaca u selu. Nekad je ovo bio stočarski kraj, ljudi su imali velika stada, a sad više u cijelom selu ne bi našao ovcu. A i bez toga, propali bi kao što su svi u devedesetima propali."
Rodoljub Mladenović, nabijen, okretan šezdesetogodišnjak vodi nas u kancelariju u jednu od bijelih prizemnica što četverostrano obrubljuju prostor bivše klaonice. Plava tajnica donosi nam kave.
"I tako, vi iz Hrvatske došli da vidite srpsku tvornicu sardina", nasmiješi se vlasnik niškog Interfiša susretljivo i raširi ruke. "Pa evo, šta vas zanima?".
Sardine i ovce
"Za početak, zanimljivo nam je ovo s klaonicom. Prošli tjedan, vidite, bili smo u Neptunu u Komiži na Visu, ugašenoj tvornici iz koje ste vi kupili sve strojeve, zato jer ste otvorili pogon za preradu ribe ovdje u stočarskom kraju u kojemu nema stoke. U Komiži nema ribe, a oko Niša nema ovaca. Vi sada proizvodite sardine, a Neptun će valjda, ne znam... uzgajati koale. Ne čini vam se kao da je čitav svijet poludio?"
"Pa nije, to je biznis. Pustite ono što je očito, kao što su sardine na Visu ili ovce u Nišu. Jedina očitost u biznisu jest da proizvodite ono što možete prodati. Ovdje nije išlo s janjcima, a na Visu nisu uspijevali sa sardinama jer ni jedni ni drugi nisu pratili tržište, imali su previše zaposlenih i proizvod im je bio skup. Znate već sve slabosti tisuća socijalističkih poduzeća što su, i u vas u Hrvatskoj i ovdje u Srbiji, propala u posljednjih petnaest godina. Sada smo u kapitalizmu, a on ponekad ide čudnim, neočekivanim putevima."
Tako je, posve neočekivano s ovim poslom počeo i Rodoljub Mladenović. Ovo nije nešto o čemu je maštao kao dijete, štoviše, do svoje pedesete on upravo nije ni razmišljao o ribi. U socijalizmu je stekao znatan imetak od trgovine i kada mu je '91. njegov zet, Nenad Pavlović, predložio da počnu uvoziti ribu, ispočetka je bio vrlo sumnjičav. Zet je bio mlad i Rodoljub se bojao da ishitreno ne izgube novac, no ispalo je iznenađujuće dobro. Nekadašnji putevi kojima je riba dolazila s Jadrana u to su doba zbog rata bili zatvoreni i oni su bili prvi koji su se dosjetili potražiti je na drugoj strani...
Oslić
"U vrijeme međunarodnih sankcija svi su pokušavali ući u posao s naftom, što je bio nezakonit i opasan posao. A mi smo, posve sigurno i legalno, s dozvolom Ujedinjenih naroda, uvozili hranu, najprije sol i rižu s Tajlanda, a onda ribu iz Bugarske."
"Tada smo upoznali ljude i naučili sve o ribi", kaže Pavlović, koji nam se u međuvremenu pridružio.
"Kakvoj ribi?"
"Skuša i oslić, uglavnom", reče Pavlović. "Oslić s Kamčatke najbolji na svijetu."
Nekome će se možda učiniti neobičnim, ali taj Nišlija uistinu je naučio sve o tome i na trenutke se gotovo rastuži da su Srbi nezahtjevni potrošači ribe. Obilazeći pogone za preradu ribe po Europi, tvornice u Italiji, Bugarskoj, Grčkoj, Norveškoj i Danskoj, Nenad Pavlović je naučio bezbroj sjajnih recepata s lososom, bakalarom, listom, inćunima... no kakve koristi od toga kada je njegovim sunarodnjacima vrhunac gastronomske nastranosti sardina s povrćem.
"Mislim, ja bih volio da mi proizvodimo inćune s kaparima, ali tko bi kupio ovolicnu teglicu s nekoliko ribljih fileta? "Kako da se najedem od toga?" upitao bi naš kupac, koji ne razumije da je to delikatesa, hladno predjelo, što ga se samo malo uzme na tanjur."
Ali opet, Pavlović i Mladenović ne žale se previše. I sa svojim skromnim asortimanom oni sjajno stoje na tržištu. Počeli su, dakle, kao relativno mali uvoznici bugarske ribe, što su prodavali od dvije do četiri i po tisuće tona godišnje. Većim dijelom potkraj godine, kada iza Nikoldana započne post. U Interfišu inače jako drže do pravoslavnih praznika i svako toliko bojažljivo gledaju na datume u kalendaru označene crvenom bojom. No, njihova zebnja nije, kako biste možda pomislili, zato jer su osobito pobožni, nego zato jer je to sezona kada se riba najviše traži. Red alert, stanje pune borbene pripravnosti, u pogonu u Belotincu je, dakle... Tri posta
"Božićni post, Petrovski post, Velikogospojinski post...", nabraja Pavlović.
Njemu i njegovu tastu dosta bi teško palo da se vrati socijalizam i ponovno bude zabranjeno ići u crkvu. Elem, da se vratimo na temu. Bila je negdje 1997., kada su u Interfišu počeli razmišljati o preradi i pakiranju ribe. Stekli su potrebno znanje o tome i načinili elaborat o tvornici, prvoj i do sada jedinoj takve vrste u Srbiji. Kupili su propalu klaonicu u Belotincu i pomalo krenuli s proizvodnjom; posao se lijepo širio. Napokon, 2005. zamijetili su stare strojeve u napuštenoj tvornici u Komiži.
Kada je u našim novinama prije nekoliko tjedana objavljena vijest o prodaji Neptunovih strojeva tvornici za preradu ribe u Srbiju, zaredali su se u hrvatskim novinama sentimentalni napisi o propasti više od stoljetne viške industrijske tradicije, a nekolicina njih jedva je suzdržavala nacionalistički gnjev da su se od naše štete okoristili nekakvi Srbi. No, prava je istina da se ovdje, i u Komiži i u Nišu, dogodilo nešto tako nesentimentalno i anacionalno kao što je kapitalizam. To je okrutan svijet koji svakog dana nešto ruši i ponovno gradi i nije nepoznat i samo nama svojstven slučaj da je u njemu dokinuta jedna tradicija.
"Moramo naprosto napustiti stare načine razmišljanja", objašnjava Pavlović, "a zastarjelo je misliti da tvornica sardina na Visu nužno mora biti uspješnija od iste takve ovdje. Najveći grčki prerađivač ribe ima pogon dvjesto kilometara od mora, a i talijanski Rio mare duboko je u kontinentu."
Sirovina iz Maroka
"Sirovinu i tako svi kupujemo na istom mjestu", dodaje Mladenović. "U Maroku."
"Gledajte", kaže Pavlović. "U Komiži je bio veliki problem kada je srdele u jednom trenutku prije nekoliko godina nestalo iz Jadrana. To su, objasnili su mi, prirodne migracije u moru, riba dođe i ode. Ali, ne mogu zbog toga strojevi stajati. Ne može tvornica čekati da ribari ulove ribu, mora je potražiti na drugoj strani. Sve tvornice na svijetu tako rade, pa i hrvatske. Neću im, dakako, spominjati imena, ali i neki hrvatski proizvođači pakiraju marokansku sardinu i deklariraju je kao jadransku."
Marokanska je srdela, primjećujemo, nešto krupnija u naše. Sada smo u pogonu u kojem tridesetak žena u bijelim ogrtačima s bijelim kapicama preko kose i bijelim papirnatim maskama na ustima, slaže sardine u limenke. Bojažljivo nas gledaju. Ušao je gazda i sve su zamukle i hitro rade.
Izvoz u hrvatsku
U limeni koš iza zatvarača konzervi jedan za drugim upadaju gotovi proizvodi. Autentični srpski. Marokanske sardine i vojvođansko sjemenovo ulje u talijanskim limenkama s grčkim zatvaračem. Što god vam rekli oni što plaču za izgubljenom industrijskom tradicijom, ovaj se posao danas naprosto ovako radi. Neobično je možda u nekakvom Belotincu pokraj Niša naći miris ribarnice, ali naviknete se. Srbi su se lijepo navikli.
"Imate li ugovor s velikim potrošačima, vojskom ili policijom?"
"Ne, mi smo još uvijek premali za njih", kaže Pavlović. "Ne možemo proizvesti koliko oni trebaju, ali tko zna što će biti u budućnosti... Za sada mi držimo deset do petnaest posto domaćeg tržišta, a cilj nam je da uhvatimo trideset do četrdeset."
"Razmišljate o izvozu?"
"Naravno."
"U Hrvatsku?"
"Zašto ne?"
Zagledamo se ponovno na vrpcu kojom limenke sa sardinama putuju od stroja do stroja. Žene gotovo i ne dižu glave od posla, ali zato trideset radnica napravi jednako koliko je u Komiži radilo šezdeset njih. Poslodavac je nesmiljen. Stavio je čak i šesnaest kamera kojima nadzire svaki kutak u pogonu i skladištima.
"A znate kakvi su radnici", reče Rodoljub Mladenović, "svaki misli da ste to stavili baš da njega gledate."
Napokon, za uspjeh posla čak se i sam njegov vlasnik ponekad mora žrtvovati. Žureći da što prije montiraju komiške strojeve Nenad Pavlović je prije mjesec dana u jednom času ruku nespretno gurnuo u jedan stroj, koji mu je zgnječio tri prsta i tek nakon složene operacije u Švicarskoj može se nadati da će oni jednom ponovno imati nekadašnju funkciju. Ne pamtimo da je ijedan stečajni upravitelj Neptuna pretrpio ni približno ozbiljnu ozljedu na radu.
"Kad kažeš riba...?", pita nas plakat sa zida. Posrijedi je dosjetljiva igra riječi. Kad u Srbiji kažeš riba, obično se misli na Cecu, Karleušu ili Suzanu Mančić. No, ovdje je odgovor: Interfiš. Kako je Mladenoviću i Pavloviću krenulo, možda uistinu uspiju uvjeriti Srbe u to. Da na imenicu riba više ne misle na sise, nego trknu do frižidera po limenku sardina s povrćem.
Ante Tomić