Knjiga "Milion - Nož u leđa", razmatra trendove i propituje dogme glazbene industrije

Zašto hrvatska kultura ne bi postala profitni centar nacionalne ekonomije?

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 14.11.2010. u 21:44

Kazati da je publika „zakazala“ je najjasniji znak nesnalaženja u prostoru i vremenu. To se ovog vikenda desilo Zadarfestu, ali se konstatno zbiva i HNLu kao i brojnim drugim dijelovima hrvatske „industrije dokolice“.

„U Dvorani Krešimira Ćosića u ŠRC Višnjik druge je večeri bilo čak i manje posjetitelja nego prve večeri.“ – napisala je u nedjelju, 14 studenog, u svom tekstu Nikolina Radić Ančić izvještavajući sa zadarskog festivala prelakih nota. U svom komentaru o prvoj večeri novinar Nove Tv je naprosto optužio publiku, rekavši da je „zakazala“. A zadarski se festival ponovo organizirao s ambicijom da vrati dalmatinsku popularnu+- glazbu na „mjesto koje zaslužuje“. Valjda tržišno i kulturno.

No, kako je kazao novinar, „publika je zakazala“. Nije došla.

Istovremeno, po cijeloj Hrvatskoj, možemo nabrojati cijeli niz pop i rock glazbenih događaja gdje publika ne zakazuje. Đorđe Balašević je pustio u prodaju karte za svoju turneju po hrvatskim Arenama. I karte su rasprodane kroz samo nekoliko dana bez ijednog zalijepljenog plakata. U Splitu, ulaznica košta – koliko su me obavijestili prijatelji , 160 Kuna. I nema ih više u prodaji. Istovremeno, publika Zadarfesta se buni da je cijena ulaznice previsoka, a upola je niža od one za Đorđa Balaševića. Dakle, glazba Zadarfesta ne vrijedi niti 70 Kuna. Balaševićevoj publici njegovi koncerti vrijede i više od 160.

Posve druga publika također ne zakazuje. Npr ona koja ide na nastup grupe National u Zagrebu. I te su karte rasprodane, a višestruko su skuplje i ne samo od zadarfestovih.

Ovaj tjedan dolaze u zagrebačku Arenu, Cirque de Soleil s čak 6 predstava u nizu. I navodno su također skoro sve rasprodane, a cijene ulaznica su u rasponu od 250 do čak 700 kuna.

Nedavno je Lady GaGa imala totalno raprodani koncert u Areni po višestrukim cijenama ulaznica od onih Đorđa Balaševića. Pa i Sting je u pratnji filharmonijskog koncerta prodao skoro cijelu Arenu. A publika je (za razliku od nekolicine rock kritičara) ne samo platila punu cijenu karte nego i otišla kući više nego zadovoljna.

No, teza koja se promiče je da je publika Zadarfesta zakazala. A koliko te publike uopće ima? Je li to itko sa Zadarfesta analizirao i utvrdio? I kakve navike, prohtjeve ta publika ima prema glazbi koju konzumira? Očigledno se negdje jako pogriješilo u procjenama.

Postavlja se nakon ovakvog rezultata – a zbog koga se radi Zadar i ini drugi festi? Zbog publike ili izvođača koji publike – očigledno nemaju. Barem ne one koja bi htjela platiti za takvu priredbu 70 ili 90 kuna. Ne bi li se Zadar i ini festovi trebali radikalno redefinirati, prilagoditi publici koja je sprema nešto i platiti? Da li se fest radi zbog publike ili izvođača?

U svojoj knjizi „Milion – Nož u leđa“, govorim o glazbi kao komunikacijskom procesu. Jer je glazba kanal kojim se komuniciraju neke poruke, ali kroz glazbu se publika i izvođači međusobno identificiraju s određenim setom vrijednosti koje ta glazba simbolizira. Publika se kroz glazbu kao i izvođača (kad je proces uspješan) identificira s nekim stilom, žanrom, pokretom i na taj način komunicira kroz tu glazbu poruke o sebi prema sebi sličnim ili drugim javnostima. Kako drugim pripadnicima istoga kruga (te se postiže poistovjećivanje sa grupom vrijednosti) ili prema trećima, a na taj se način identificiraju i diferenciraju kao grupa. Ali glazba mora komunicirati. Mora postojati veza između glazbenika i publike. Ako te veze nema, osnovna funkcija glazbe, a to da je komunikacijski alat, ostaje neispunjena.

Jedna od najvećih uobrazilja samih protagonista neke glazbene scene je da se publika identificira s njima kao osobama. Ne, te osobe su postali simboli, personifikacija nekih vrijednosti, a glazba služi prvenstveno kao kanal i simbol kroz koji se te vrijednosti identificiraju i pomoću kojih se komunikacija odvija. Kroz glazbu kao i procese koji su vezani uz glazbu, se (kad je uspješna) mogu odvijati raznovrsni oblici njihove monetizacije. I tad nastaje industrija. A zabavna glazba ako nije uspješna, nije industrija. A bogami pitanje je li i zabavna.

Kazati da je publika zakazala, znači da ta scena, ti interpreti, ti ljudi koji dolaze nešto pjevati na pozornicu ne komuniciraju dobro sa svojom publikom. Ne znaju kako se publika ponaša. Oni sa svojom publikom ne razgovaraju. Ne analiziraju njihove ni potrebe ni navike. A radi se o lakoj glazbi. Takozvanoj zabavnoj, onoj koja bi trebala biti masovna. Ona kojoj je prvenstvena namjena da zabavi i tako zaradi. Ali treba znati - koga to treba zabaviti.

Na promociji knjige „Milion – nož u leđa“, koja se održala u prostorijama Hrvatskog društva za promicanje informatičkog obrazovanja, razvila se među prisutnima, uglavnom pripadnicima akademske zajednice, izuzetno zanimljiva i sadržajna diskusija koja je načela temu da je potrebno redefiniranje državne kulturne politike. Da država kroz budžet prestane biti pretežito donator, već da postane poslovni partner. Država se još uvijek ponaša tako da ne uči niti traži od svojih partnera da se investicija mora i isplatiti. Da se uloženo mora vraćati i stvarati dobit.

Dr.Daniela Angelina Jelinčić, autorica knjige „Kultura u izlogu“ – iznijela je niz vanredno zanimljivih, provokantnih ali i emipirijskih teza kako je zapravo cijeli sustav vrijednosti u ne samo hrvatskoj tzv elitnoj nego i (što je zaista pogubno) popularnoj kulturi posve krivo – antipoduzetnički postavljen. Kako uopće ne postoji sustavna državna kulturna politika kojoj je cilj postati jedan od profitnih centara nacionalne ekonomije. Država ne traži od partnera da postanu uspješni na svom tržištu, u svojoj niši. Da uspostave kvalitetnu vezu sa svojom publikom. Da kultura postane u državnom budžetu, mjesto investicije a ne potrošnje.

A ovog vikenda je u Zadru došla eklatantna lekcija o kojoj je Dr Jelinčić zborila, ako ćemo lakoglazbene festivale podvesti uopće pod kulturu. U situaciji da se zabavno glazbeni festivali moraju organizirati uz potporu politike i budžeta – jer publike za tu scenu nema, postavlja se pitanje - čemu takve smotre služe? Kao nekoć Zagrebfest, sada je to Zadarfest. Da li samo da nahrane taštine protagonista ili da omoguće nastajanje lukrativnog, kreativnog i kvalitetnog odnosa kreativne zajednice s publikom? Ali imajući na umu i misleći na zadovoljavanje drugog kraja hranidbeno / komunikacijsko / ekonomskog procesa – konzumente (koji su još tome i porezni obveznici).

Zabavna glazba, koja optužuje publiku da je zakazala, izgubljena je u prostoru i vremenu. Ne zna za koga pjeva i s kime bi trebala poslovati. Pri čemu ne mislim da Zadarfest ne treba. Nego - ne treba ovakav Zadarfest.

Publike naime ima. Druge branše i te kako dobro razmisle za koga kreiraju svoje proizvode ili usluge. Ne polaze više od teze „imam proizvod – trebam ga nekome prodati (uvaliti)“. To je prošlo svršeno vrijeme.

U ovom je stoljeću proces okrenut (a posebice u industriji dokolice, čega je zabavna glazba samo maleni dio). Nužna premisa je: postoji publika s određenim prohtjevima i navikama – što li sve trebam napraviti i kako li je mogu zadovoljiti, pobijediti konkurenciju i na tome zaraditi? Čega još nema a da publici treba? S pravilnim odgovorom na taj set pitanja, „publika neće zakazati“.

Tragično je što se to još nije spoznalo ne samo u hrvatskoj zabavnoglazbenoj „industriji“. Nego niti u nacionalnim sportskim natjecanjima (Pa je Marko Graber napisao u nedjelju o HNLu: to je liga u kojoj ne igraju vjerodostojno ni lider (Dinamo), ni novajlija (Split), ni objektivac (sudac). Otprilike kao Vlada, Sabor i ministarstva) kao ni u drugim ekonomskim granama koje ne gađaju samo dokolicu.

Kao što bi stari Jethro Tull rekli: Living in the Past.

Izdvajamo