KOMENTAR JUTARNJEG

Zašto su ekstremisti uspjeli u Francuskoj, a ne u Italiji

Talijanski premijer Renzi uspio je stvoriti pozitivan odnos prema svojim planovima i bez problema porazio populista Grilla i separatističku Lega Nord

Izbori za Europski parlament u Francuskoj izazvali su kopernikanski obrat. Jedan od uglednijih francuskih političara, Francois Bayrou, vrlo je precizno definirao da je došlo do “dekompozicije” dotadašnjih odnosa. I to je više nego točno. Marine Le Pen je od svog oca preuzela Front Nationale (FN), stranku koja je do tada bila poznata kao izuzetno radikalna, nošena na valu nacionalizma koji je prelazio u šovinizam. I nije da je bio bez uspjeha, 2005. godine je ušao u drugi krug predsjedničkih izbora, što je mobiliziralo Francusku da unisono glasa za Jacquesa Chiraca, što god mislili o njemu. Marine je pak ublažila određene aspekte očeve retorike, a na ruku su joj išli problemi koje je izazivala globalna kriza pa je mic po mic jačala svoj utjecaj. Imala je pak snažnu, dijelom nesvjesnu podršku dviju vodećih stranaka.

Tradicionalnu stranku desnog centra, UMP, personificirao je tadašnji predsjednik Nicolas Sarkozy koji je, recimo to otvoreno, zabrljao svoj petogodišnji mandat. Dok su se mediji bavili njegovim privatnim životom, rastavom pa onda brzom ženidbom sa svjetski poznatim modelom i kantautoricom Carlom Bruni, zemlja je polako, ali nezaustavljivo tonula u krizu. Francuze, koji su u pravilu neosjetljivi na privatne afere svojih političara, ozbiljno je iziritirao Sarkozy svojim bonvivanskim životom dok je rasla nezaposlenost i padao BDP. Omrazi je pridonijela i informacija da je Bruni, Talijanka, počela i uredovati po predsjedničkom uredu. Sve to skupa otvorilo je vrata socijalističkoj uzdanici, Francoisu Hollandeu , koji je prije dvije godine na predsjedničkim i parlamentarnim izborima preuzeo Francusku (FN-a tada gotovo da i nema). No, Hollande se izgubio, svi su očekivali da bude snažniji u svojim proklamiranim stavovima, a on je, kalkulantski, kao što su to tijekom povijesti često znali raditi političari lijevog spektra, alijenizirao kako svoje birače, tako i one neopredijeljene, koji određuju izbornog pobjednika. U dvije godine na vlasti nije došlo do ekonomskog rasta, nezaposlenost jedva da je i stagnirala, a njegove vojne operacije u Maliju i Srednjoafričkoj Republici kod kuće nisu imale odjeka. Stoga je i kažnjen na lokalnim izborima prije dva mjeseca kada je izgubio i gradove kojima su socijalisti vladali gotovo puno stoljeće.

Ti su pak izbori pokazali da je FN, sa svojim jasnim porukama - koje izbjegavaju bilo kakvu ozbiljniju raspravu o stvarnim modelima ekonomskog oporavka (sve se svodi na imigrante koji prijete radnim mjestima francuskih radnika).

Hollande je odmah krenuo u akciju, na čelo vlade je doveo Manuela Vallsa, čovjeka kojeg javnost prihvaća i koji je odmah razradio jasnu političku i ekonomsku platformu. No, stigao je novi poraz, težak i bolan. Ipak, ne treba sada odmah okrenuti leđa Vallsu (Hollandeu možda čak i da), jer on je naprosto imao premalo vremena da svoje ideje pretoči u djela.

Njegov je pak europski pandan, talijanski premijer Matteo Renzi, koji je na vlast došao početkom godine, u Italiji uspio stvoriti pozitivan odnos prema svojim planovima i bez problema je pobijedio na nedjeljnim izborima. I ne samo to, populistički pokret Beppa Grilla je osvojio manje nego što mu se predviđalo, osuđeni bivši premijer Silvio Berlusconi je ozbiljno podbacio, a i separatistička Lega Nord je pala na manje od 7 posto. Dakle, odgovor na jačanje radikalne desnice je jasan, vidljiv i u rezultatima u Njemačkoj, gdje je vladajuća koalicija ponovila svoj uspjeh: trebamo jasne politike koje će nam dati do znanja da država ima viziju što boljeg budućeg života. Italija je u velikim ekonomskim problemima, ali Renzijeve ideje bude pozitivnu nadu.

Osim toga, on i Valls, uz dansku premijerku Helle Thorning-Schmidt, predstavljaju novo lice europske ljevice, one koja se više ne bavi parolama s kraja 19. stoljeća već se okreće izazovima 21. Da, socijalna država, ali održiva, s odgovornošću pojedinca, porezna politika koja ne guši rast, ali je fiskalno odgovorna.

Nova ljevica koja ne robuje starim obrascima, koja koristi sve pozitivno od politike “trećeg puta” imajući na umu prije Schrödera nego Blaira. Valls je bio vrlo jasan: francuska socijalistička stranka mora mijenjati ime (jer, u politici je percepcija sve) i postati demokratska, kao u SAD-u (uzor Bill Clinton) i Italiji. Jer, radništvo i sindikati, kako se već više puta pokazalo, nisu više prirodni partneri lijevog centra, oni se okreću u Francuskoj FN-u, u Velikoj Britaniji UKIP-u - pa ondje The Guardian upozorava laburističkog čelnika Eda Milibanda na taj proces. Valls se nada dobiti još malo vremena i onda snažno odgovoriti FN-u, na kraju krajeva i dalje ga podržava više od 50 posto stanovništva. Nova, ideološki redefinirana ljevica trebala bi imati poruke koje bi joj vratile i radništvo i srednju klasu, kako se vidi na talijanskom primjeru, i tako odgovoriti trenutnom izazovu radikalne desnice.

Izdvajamo