LJUBAV NA ASFALTU

Ženski časopisi opasni za društvo? Ma, dajte, Vogue je dobra zabava

Pakiram se za deset dana izolacije na moru, što mrzim (pakiranje, ne more), pa krećem od najljepšeg dijela: sitnica koje sam si kupila da me razvesele na plaži! Dok suprug lupa vratima i vrišti: ti se ne znaš pakirati, ja ne idem više nigdje s tobom, ja zaljubljeno milujem novi ručnik za plažu i R. Severovu ekotorbu.

Taman u kofer ubacujem knjige koje smo pazarili prije puta (prije nego što mi je rekao da mu ne pada napamet nositi moju tonu stvari), kad na dnu hrpice iz posljednjeg gradskog šopinga ugledam najnoviji američki Vogue. Odjednom osjetih grižnju savjesti - naime, nije prošlo ni tjedan dana od kad sam gostovala u ljetnoj emisiji HTV-a pod imenom Ljetna Slagalica, na temu ženski časopisi i njihov utjecaj na žene.

Lepršavo sam pristala sudjelovati, potajno sretna što me više ne zovu da govorim o debilnim temama poput što likovi iz sapunica nose u svojim kozmetičkim torbicama. Nažalost, prerano sam se poveselila. Netko iz kreativnog tima emisije zamislio je ovu temu kao lov na vještice pokušavajući silom dokazati da su ženski časopisi na ljestvici društvenih zala jednako zlo kao i, primjerice, njihova zločesta mlađa braća iz iste skupine, tabloidi. Odjednom, osjećala sam se kao na optuženičkoj klupi.

Voditeljica je trač-magazine uporno nazivala ženskim časopisima, što me skoro dovelo do prve ljudske eksplozije od bijesa na javnoj televiziji. Kad sam je, blago, upozorila na razliku između žutog smeća i ženskih magazina, pogledala me blijedo kao da govori:

- Pa, zar nije svejedno? I jedni i drugi su opasni!

Što se zapravo misli pod sintagmom ženski časopis? Pretpostavljam, svi časopisi o modi i ljepoti, začinjeni s par ozbiljnijih tekstova, skrivenih u moru naputaka kako biti lijepa, kako izabrati frizera, kako preboliti onog seronju od bivšeg koji se odmah nakon vas oženio iako je vama tvrdio da još nije spreman itd. Ili se možda, jednostavno, misli na sve glossy časopise, specifične po sjajnim stranicama koje mame na trošenje. Hm. Možda ipak nisam u pravu? Možda su Ž. Č. krivi za mnogo toga lošega u našem društvu i doista loše utječu na mlade djevojke?

Bacila sam još jednom pogled na Vogue u ruci. S naslovnice me gledala očito photoshopirana poznata glumica, desetak godina starija od mene i s deset tisuća bora manje, barem na toj fotografiji. Kratki pregled sadržaja uvjerio me da je rijetko koja žena sa slika deblja od prosječnog 16-godišnjeg djeteta, počevši od glavne urednice. Odjeća koju su nam predlagali većinom je bila smiješno skupa.

No, je li to dovoljno? Može li se poneka breskvica u vidu ozbiljnog sociološkog teksta mjeriti s potencijalnom katastrofom koju časopisi poput Voguea i sličnih izazivaju kod mladih djevojaka koje ih, baš poput mene, čitaju na plaži ili prije spavanja? Jednom sam davno ugledala fotografije Ene Begović u tek osnovanoj Gloriji, koja je u vrijeme mog djetinjstva tiskana na novinskom papiru. Trnci su mi prošli kralježnicom od količine elegancije i ljepote koju je isijavala. Zavapila sam mami: i ja želim ovako dugu kosu! I ja želim ovakvu haljinu! Sjećam se kao danas, pogledala me i rekla: Dušo, jučer sam je srela na ulici. Jednako je lijepa i u jeftinoj haljini i bez šminke. Ljepota dolazi iznutra. Tada mi se to činilo glupo i dosadno. No upornost moje majke da raskrinka svaku laž koju su tada podivljali (ja sam odrastala u ludim devedesetima) mediji nudili curama ipak je urodila plodom.



Pokušavala sam zamisliti život kakav bi moja mama voljela da živim: neopterećen vanjskim, neopterećen statusnim simbolima, neopterećen lijepim. Neopterećen opće prihvaćenim znakovima za privlačno. Neopterećen časopisima, koji, doista, već desetljećima nisu politički korektni, a bogme ni jeftini. Dečko mi je prišao s leđa i urliknuo.

Jelena, spremaj se!

Još malo…

Jesi uzeo moj novi retro badić? - upitala sam ravnodušno, buljeći i dalje u Vogue.

Kako bih ga mogao zaboraviti! - demonstrativno je zatvorio patent na koferu.

Doista, od kad sam vidjela dotični badić u nekom časopisu, bacila sam se u ludu potragu za njim. Pretpostavljam da je to ono o čemu kritičari ženskih časopisa govore. Moć da vas, koliko god da ste imuni, uvjere da nešto trebate.

Govori se i o anoreksiji kao posljedici opsesije homoseksualnih dizajnera premršavim ženama. Govori se o bolnim i nepotrebnim plastičnim operacijama, o depresiji uzrokovanoj starenjem koje bi trebalo biti normalno.

No, fotografi su ga prisiljeni brisati u kompjutorskim programima da bi prodali proizvod, govori se o sumanutim kriterijima koji sve djevojke (i žene) koje ne izgledaju ili nemaju ono što se propagira na šarenim stranicama dovodi u ugroženu poziciju u kojoj se morate osjećati loše ili manje vrijedno.

No, jesu li SAMO časopisi krivi za loš odgoj djevojaka? Ipak ne mislim tako. Marketing je svakako opasna pojava, no laž i prevara oduvijek su bili dio društvene igre, i ne mislim da je dobar recept ukidanje publikacija koje nikada nisu ni tvrdile da im je cilj didaktično-pedagoška funkcija u odgoju mladih djevojaka.

Vogue je dobra zabava, bajka, kao što su i romantične ljubavne komedije ili akcijski filmovi. Ako očekujete da vaš dečko zaustavlja avion da bi vas poljubio, poput Whitney Houston u “Tjelohranitelju”, onda netko prije nego što ste uopće mogli čitati ikakve časopise nije obavio svoj posao.

Zašto volim Vogue? Jer me opušta, veseli i informira. Jer čitam o ljudima s druge strane planete, jer vidim što žene oceanom udaljene od mene vole, za čime žude. Časopis u mojoj ruci uvijek je bio izvor inspiracije, nikad frustracije.

Djevojka koja će zbog slike u novinama poželjeti povraćati pecivo iza nastave ili leći na kirurški stol, nije unakažena ženskim časopisima.

Časopisi su tu da nas zabavljaju, a odgaja nas ipak netko drugi, i prebacivati krivnju isključivo na Annu Wintour zapravo je - neodgovorno. Odgovornost koju imaju roditelji i škola ne može biti dodijeljena nekom uredništvu u Parizu koje ovisi o dobrom marketingu, burzi i cijeni papira.

Bacila sam se Dečku oko vrata kad se ljutit vratio po mene i psa.

- Idemo - muklo je rekao.

Ljubavi, nisam sve ponijela, ne možemo još krenuti…

Ne zanima me. Ja idem bez vas, ako treba. Ti dođi autostopom.

U redu, u redu, idemo… Samo da… Uzmem ovaj Vogue i ovo…

Skočila sam do police po jednu od svojih najdražih knjiga, znakovitog naslova “Korekcije”. Rijetki ti mogu pomoći na putu da postaneš normalna žena. Ali ti mnogi mogu uljepšati putovanje.

Izdvajamo