Više puta su mi govorili: 'Tvoji roditelji su ti zaista dali pravo ime. Ti si sretno dijete!' Pitam se jesu li bili u pravu. Tri puta sam gubio sve što sam posjedovao i vraćao to", napisao je u svojoj biografiji Felix Mandl, imućni Židov i vlasnik cementare u Podsusedu, koji je tijekom Drugoga svjetskog rata živio u Zagrebu.
Danas je prostor bivše cementare golema neiskorištena parcela i atraktivno zemljište na rubu grada. Postojali su i planovi za gradnju naselja s poslovnim zgradama i kulturnim centrom, a od stare cementare sačuvali bi se samo zgrada pogona i silosi kao svojevrsni spomenici kulture.
No, planovi su stali, a vlasništvo nad zemljištem još dijeli više od stotinu privatnih osoba i tvrtki, bivših vjerovnika cementare.
O vlasniku cementare malo se zna. Tijekom Drugoga svjetskog rata došao je u Zagreb gdje je želio samo raditi svoj posao, no bio je žrtva dvaju političkih režima koji su ga i otjerali iz Hrvatske, a cementaru u Podsusedu zatvorili. Iza njega ostala je tek javnosti nepoznata njegova knjiga sjećanja u kojoj opisuje ratni Zagreb, konfiskaciju cementare, odlazak u logor, upoznavanje s Titom i napuštanje Zagreba.
Knjiga "Usprkos svemu ostaju sjećanja" nikada nije prevedena na hrvatski, a Mandl je jedan primjerak knjige darovao svojim zagrebačkim prijateljima, bračnom paru Zori i Damiru Primožiću.
Tvornicu cementa, koja je imala podružnicu i u zagrebačkom Podsusedu, osnovao je još 1867. godine Mandlov djed i do Prvoga svjetskog rata bila je jedna od, kako piše, najznačajnijih u Europi.
Obiteljski je obrt s vremenom pretvoren u dioničko društvo, a 1921. osnovan je holding sa sjedištem u Zürichu. Dolaskom Hitlera na vlast Mandl se kasnih 30-ih godina prošlog stoljeća odlučio, umjesto u Zürich, preseliti u zagrebački pogon i tamo nastaviti s radom.
Pomagao partizanima
"Iako je Zürich zvučao primamljivo i bio politički siguran, bez razmišljanja sam se odlučio za Zagreb. Nitko od nas nije mogao predvidjeti da ćemo provesti 12 godina u Jugoslaviji. U prvoj godini smo bili smješteni u lijepoj vili obitelji Markus, u vlasništvu bivšeg poduzetnika u mirovini. U građanskoj, otvorenoj atmosferi ubrzo smo se počeli osjećati kao kod kuće", napisao je Mandl, dodajući kako je cementara, 15 kilometara udaljena od Zagreba u malom mjestu Podsused, imala naziv Croatia.
Zbog kompletnog moderniziranja pogona cementara je bila zadužena i trebalo ju je financijski podići na noge. To nije bio nimalo lak posao za jednog Židova u ratnom vihoru koji je harao Europom.
"Tih dana u Zagrebu je bilo zabranjeno slušanje engleskih radiopostaja. Ipak, u našem stanu svaku smo večer slušali vijesti BBC-ja", piše Felix Mandl. Rođen je 16. prosinca 1898. u Beču kao četvrto dijete u dosta bogatoj židovskoj obitelji. Studirao je poljoprivredu i filozofiju u njemačkom Göttingenu, a 1931. oženio se u Budimpešti s Anny Bing.
"Nakon što su ustaše uspostavili vlast u Hrvatskoj, poslao svog prijatelja s vezama koje su sezale do najviših vladajućih mjesta, kao zaštitu ako zatreba. Ustaški režim konfiscirao je našu tvrtku, a meni su prijetili ubojstvom ako stupim u dvorište cementare. No, uz pomoć našeg prijatelja uskoro smo uspjeli vratiti cementaru", opisuje Mandl.
Tada su počele nove brige, a novi kadar postavljen u cementari, na čelu s direktorom Coronellijem, želio se riješiti vlasnika. Postavili su mu zamku.
"Engleska radiostanica izvijestila je jednog dana o akciji ratnog broda na Mediteranu, drugi dan je on to spomenuo, ali naveo je krivo mjesto. Korigirao sam ga. 'Ah', rekao je, 'vi slušate London'. Dva dana kasnije u 7 sati došao je naoružani vojnik, uhitio me i odveo u zatvor. Razlog nije htio ili nije mogao reći. U nevjerojatno prljavoj ćeliji bila su još četiri muškarca. Nije bilo svjetla, niti mogućnosti za pranje, ali je zato bilo nevjerojatno puno 'buba' za prisluškivanje. To je bilo moje prvo, ali ne i zadnje iskustvo u zatvoru", prisjeća se Mandl.
Iz zatvora je tada izašao nakon intervencije mađarske vlade, a objašnjenje zašto je zatvoren nikad nije dobio. Slušanje engleskog radija još ga je, kako piše, dva puta dovelo u bliski susret s gestapovcima koji su već prikupili podeblji dosje o bogatom zagrebačkom Židovu. Bilo je vrijeme da se makne, a suprugu Anny poslao je u Budimpeštu.
"U to se vrijeme već počelo pričati da su se navodno počeli stvarati antifašisti, ali da je oslobađajuća vojska koja ima sve demokratske snage zapravo čisto komunistička. A ja nisam htio pristupiti partizanima iako sam im u nekoliko navrata pomogao. Jednom sam dao pisaću mašinu. Imao sam ograničeno kretanje. Prijatelji i suradnici su me upozoravali da se zna 'za moju vezu' s partizanima.
Anny je nakon četiri tjedna došla iz Budimpešte, ali opasnost od Gestapa je ostala. Tri mjeseca spavao sam u hlačama kako bih mogao brzo pobjeći kroz podrum u vinograde u slučaju da me Gestapo potraži noću. I potražio me. Jedne noći, u pet sati ujutro, pripadnik Gestapa sa svojim je ljudima stajao s pištoljem pred staklenim vratima koja su iz naše spavaće sobe vodila u vrt. Nije bilo izlaza", opisuje Mandl koji je nakon pet dana u zgradi Gestapa pušten na slobodu dok mu je supruga mogla otići dva dana ranije jer je, piše, bila "Arijevka".
Put za Lepoglavu
Ostali su zatočenici otišli u logor i sumnja da je itko od njih preživio. Kako je doznao, bio je oslobođen iz "gospodarskih razloga", a Anny je Gestapo predao ustaškoj policiji koja ju je zatvorila. Preko kolege čiji je prijatelj bio šef ondašnje zagrebačke policije uspio je osloboditi Anny.
Krajem studenoga 1945. morao je doći na Narodni sud u Zagrebu zbog cementare. Nije niti slutio da ga čeka "put" u Lepoglavu. "Rasprave i tog procesa i nakon mnogo godina sjetim se s osjećajem srama, kao nakon nekog neuspješnog ispita", naveo je Mandl koji je bio osuđen kao "predstavnik stranog kapitala" na deset godina prisilnog rada, a presuda je, kako kaže, bila napisana i prije samog suđenja. Dva mjeseca prije objavljivano je da će se poduzeća Hrvatske nacionalizirati za primjerenu otpremninu. U stvarnosti je hrvatski Centralni komitet KP-a odlučio zatvoriti upravne odbore zbog navodnih kolaboracija s njemačkim i ustaškim vlastima.
" Na sudu sam morao sam govoriti sjedeći i na njemačkom jeziku. Imao sam puno aduta u rukama, ali bez dokumanata i svjedoka bilo je to kao da čoporu gladnih vukova pokušavate objasniti da ne napadaju. Govorio sam da smo sve poduzimali da spasimo firmu. Sakrivali vrijedne strojeve od ustaša i nacionalista, da cement nisam dao za bunkere s kojih se pucalo na ljude, da sam davao novac partizanima.
Državni odvjetnik, u kojem sam prepoznao svog prijašnjeg istražnog suca, prekidao me galameći da je sve to nezanimljivo. I dalje sam želio reći da bunkeri s kojih se pucalo u narod nisu napravljeni od cementa, da od tih bunkera, napravljenih na kraju rata, i nije ispucan ni jedan metak. Nisam došao do riječi. U svom je govoru državni odvjetnik rekao da sam napravio akt sabotaže. Gledam ga - hoće li zatražiti smrtnu kaznu? Smrt ili život - ovisilo je samo o njemu.
Nakon što je drugi državni odvjetnik dreknuo svoje i nakon što su nešto šaptali među sobom, povukli su se na deset minuta. Čitanje presude trajalo je duplo više. Svi članovi Upravnog odbora su osuđeni", zapisao je Mandl.
Gladna Anny
"Anny je pala u nesvijest za vrijeme čitanja presude", sjeća se Mandl. Mnogo kasnije sinulo mu je da ga je osuda mogla i zaobići da je posegnuo za papirićem koji mu je dao partizan Mika godinu dana ranije u Zagrebu.
"Zahvalio mi je što sam partizanima onda, jednom, nabavio pisaću mašinu i napisao da ga zamolim za pomoć ako ću je ikada zatrebati". No, baš taj papirić i pozivanje na "prijateljstvo" spasili su ga iz Lepoglave 22 mjeseca kasnije kad je pušten. Te zatvorske mjesece kratila mu je Anny koja ga je redovito obilazila i donosila mu sve što bi uspijevala pronaći od hrane jer se "tih dana u Zagrebu gladovalo".
Anny se dizala vrlo rano i vozila satima vlakom da bi sa suprugom u zatvoru mogla provesti 15 minuta."Jedne je subote Anny, kada se gladna vratila iz Lepoglave gdje mi je ostavila dvije jabuke, svratila u bufet u Ilici i molila na njemačkom komadić kobasice.
'Nema ničeg', rekao je konobar.
'A komadić kruha?'
'Nema ni toga.'
'Tako sam jako gladna.'
'Kako to da ste tako jako gladni?'
'Bila sam u Lepoglavi kod svog supruga i odnijela mu sve što sam imala.'
'Dođite, sjednite!'
Izvukao je ispod stola na tanjur kruh i jaje. Donio je i čašu vina. 'To će sigurno skupo koštati', mislila je Anny. Kada je konobar natočio još jednu čašu, brzo je rekla: 'Hvala, bilo mi je dovoljno'. Usprkos tome, on je donio još kruha i natočio još jednu čašu vina.
'Koliko sam vam dužna?'
'Ništa niste dužni i dođite kad god ste gladni, uvijek ćemo nešto naći', izustio je konobar uz napomenu kako 'Zagrepčani nisu zaboravili kako su se ponašali nacisti tijekom rata, ali i komuniste su mrzili još više'. Svi su režimi ipak uspijevali stvoriti prijatelje", zaključio je Mandl.
Poznanstvo s Titom
Tadašnju Jugoslaviju napustili su 5. listopada 1950. godine. Otišli su u Zürich. Zagrebačku tvornicu u međuvremenu je režim preimenovao u Slobodu. "Kakva ironija", zapisao je Mandl koji je u nacionalizaciji ostao, osim zagrebačke, i bez tvornica u Čehoslovačkoj i Mađarskoj. Tvornica u Zagrebu poslije je uništena.
Međutim, ubrzo im se otvorila mogućnost preuzimanja male tvornice u Africi, u blizini Nairobija. "Nakon svega Kenija mi i nije izgledala kao tako loše mjesto za život", zaključio je Mandl. Dvije godine poslije u Keniji se susreo s Titom i Jovankom koji su tamo došli u lov za koji je i on sam primio poziv.
"Tita i Jovanku sam pozdravio na hrvatskom. Jovanka me pitala kako to da znam tako dobro hrvatski jezik. Ispričao sam im da sam 12 godina živio u Zagrebu i bio direktor cementare u Podsusedu. Tito je primijetio da je cementara nosila tada ime Croatia. Napomenuo sam i da moje znanje hrvatskog jezika potječe iz zatvora u Lepoglavi", zapisao je Mandl.
Svoje zagrebačke prijatelje posjetio je još jednom prije nego što je umro.
Knjigu koja nikad nije prevedena na hrvatski jezik Jutarnjem je ustupila Zora Primožić koja je sa suprugom Damirom bila Mandlova prijateljica. Danas se ta 82-godišnjakinja prisjeća davnih vremena, Mandlovih problema, ali i nezaustavljivog duha i optimizma kojima je nas- tavio kroz život. Iz svoje vlastite arhive posebice ističe nimalo laku sudbinu pokojnog supruga, inače liječnika, od kojega čuva i opis njegova Križnog puta 1945. "Cijeli dan traje prebacivanje preko porušenog mosta preko rijeke Tise i to u koloni jedan po jedan i uz viku i udarce čuvara", zapisao je prim. dr. Damir Primožić, koji je liječničku karijeru inače završio kao ravnatelj samoborskog Doma zdravlja. Vitalna i simpatična starica s ponosom dodaje kako je pod mandatom njezinog supruga taj Dom zdravlja postao svjetski uzor o kojemu je pisala i Svjetska zdravstvena organizacija.
I. Rimac, S. Ciboci
Danas je prostor bivše cementare golema neiskorištena parcela i atraktivno zemljište na rubu grada. Postojali su i planovi za gradnju naselja s poslovnim zgradama i kulturnim centrom, a od stare cementare sačuvali bi se samo zgrada pogona i silosi kao svojevrsni spomenici kulture.
No, planovi su stali, a vlasništvo nad zemljištem još dijeli više od stotinu privatnih osoba i tvrtki, bivših vjerovnika cementare.
O vlasniku cementare malo se zna. Tijekom Drugoga svjetskog rata došao je u Zagreb gdje je želio samo raditi svoj posao, no bio je žrtva dvaju političkih režima koji su ga i otjerali iz Hrvatske, a cementaru u Podsusedu zatvorili. Iza njega ostala je tek javnosti nepoznata njegova knjiga sjećanja u kojoj opisuje ratni Zagreb, konfiskaciju cementare, odlazak u logor, upoznavanje s Titom i napuštanje Zagreba.
Knjiga "Usprkos svemu ostaju sjećanja" nikada nije prevedena na hrvatski, a Mandl je jedan primjerak knjige darovao svojim zagrebačkim prijateljima, bračnom paru Zori i Damiru Primožiću.
Tvornicu cementa, koja je imala podružnicu i u zagrebačkom Podsusedu, osnovao je još 1867. godine Mandlov djed i do Prvoga svjetskog rata bila je jedna od, kako piše, najznačajnijih u Europi.
Obiteljski je obrt s vremenom pretvoren u dioničko društvo, a 1921. osnovan je holding sa sjedištem u Zürichu. Dolaskom Hitlera na vlast Mandl se kasnih 30-ih godina prošlog stoljeća odlučio, umjesto u Zürich, preseliti u zagrebački pogon i tamo nastaviti s radom.
Pomagao partizanima
"Iako je Zürich zvučao primamljivo i bio politički siguran, bez razmišljanja sam se odlučio za Zagreb. Nitko od nas nije mogao predvidjeti da ćemo provesti 12 godina u Jugoslaviji. U prvoj godini smo bili smješteni u lijepoj vili obitelji Markus, u vlasništvu bivšeg poduzetnika u mirovini. U građanskoj, otvorenoj atmosferi ubrzo smo se počeli osjećati kao kod kuće", napisao je Mandl, dodajući kako je cementara, 15 kilometara udaljena od Zagreba u malom mjestu Podsused, imala naziv Croatia.
Zbog kompletnog moderniziranja pogona cementara je bila zadužena i trebalo ju je financijski podići na noge. To nije bio nimalo lak posao za jednog Židova u ratnom vihoru koji je harao Europom.
"Tih dana u Zagrebu je bilo zabranjeno slušanje engleskih radiopostaja. Ipak, u našem stanu svaku smo večer slušali vijesti BBC-ja", piše Felix Mandl. Rođen je 16. prosinca 1898. u Beču kao četvrto dijete u dosta bogatoj židovskoj obitelji. Studirao je poljoprivredu i filozofiju u njemačkom Göttingenu, a 1931. oženio se u Budimpešti s Anny Bing.
"Nakon što su ustaše uspostavili vlast u Hrvatskoj, poslao svog prijatelja s vezama koje su sezale do najviših vladajućih mjesta, kao zaštitu ako zatreba. Ustaški režim konfiscirao je našu tvrtku, a meni su prijetili ubojstvom ako stupim u dvorište cementare. No, uz pomoć našeg prijatelja uskoro smo uspjeli vratiti cementaru", opisuje Mandl.
Tada su počele nove brige, a novi kadar postavljen u cementari, na čelu s direktorom Coronellijem, želio se riješiti vlasnika. Postavili su mu zamku.
"Engleska radiostanica izvijestila je jednog dana o akciji ratnog broda na Mediteranu, drugi dan je on to spomenuo, ali naveo je krivo mjesto. Korigirao sam ga. 'Ah', rekao je, 'vi slušate London'. Dva dana kasnije u 7 sati došao je naoružani vojnik, uhitio me i odveo u zatvor. Razlog nije htio ili nije mogao reći. U nevjerojatno prljavoj ćeliji bila su još četiri muškarca. Nije bilo svjetla, niti mogućnosti za pranje, ali je zato bilo nevjerojatno puno 'buba' za prisluškivanje. To je bilo moje prvo, ali ne i zadnje iskustvo u zatvoru", prisjeća se Mandl.
Iz zatvora je tada izašao nakon intervencije mađarske vlade, a objašnjenje zašto je zatvoren nikad nije dobio. Slušanje engleskog radija još ga je, kako piše, dva puta dovelo u bliski susret s gestapovcima koji su već prikupili podeblji dosje o bogatom zagrebačkom Židovu. Bilo je vrijeme da se makne, a suprugu Anny poslao je u Budimpeštu.
"U to se vrijeme već počelo pričati da su se navodno počeli stvarati antifašisti, ali da je oslobađajuća vojska koja ima sve demokratske snage zapravo čisto komunistička. A ja nisam htio pristupiti partizanima iako sam im u nekoliko navrata pomogao. Jednom sam dao pisaću mašinu. Imao sam ograničeno kretanje. Prijatelji i suradnici su me upozoravali da se zna 'za moju vezu' s partizanima.
Anny je nakon četiri tjedna došla iz Budimpešte, ali opasnost od Gestapa je ostala. Tri mjeseca spavao sam u hlačama kako bih mogao brzo pobjeći kroz podrum u vinograde u slučaju da me Gestapo potraži noću. I potražio me. Jedne noći, u pet sati ujutro, pripadnik Gestapa sa svojim je ljudima stajao s pištoljem pred staklenim vratima koja su iz naše spavaće sobe vodila u vrt. Nije bilo izlaza", opisuje Mandl koji je nakon pet dana u zgradi Gestapa pušten na slobodu dok mu je supruga mogla otići dva dana ranije jer je, piše, bila "Arijevka".
Put za Lepoglavu
Ostali su zatočenici otišli u logor i sumnja da je itko od njih preživio. Kako je doznao, bio je oslobođen iz "gospodarskih razloga", a Anny je Gestapo predao ustaškoj policiji koja ju je zatvorila. Preko kolege čiji je prijatelj bio šef ondašnje zagrebačke policije uspio je osloboditi Anny.
Krajem studenoga 1945. morao je doći na Narodni sud u Zagrebu zbog cementare. Nije niti slutio da ga čeka "put" u Lepoglavu. "Rasprave i tog procesa i nakon mnogo godina sjetim se s osjećajem srama, kao nakon nekog neuspješnog ispita", naveo je Mandl koji je bio osuđen kao "predstavnik stranog kapitala" na deset godina prisilnog rada, a presuda je, kako kaže, bila napisana i prije samog suđenja. Dva mjeseca prije objavljivano je da će se poduzeća Hrvatske nacionalizirati za primjerenu otpremninu. U stvarnosti je hrvatski Centralni komitet KP-a odlučio zatvoriti upravne odbore zbog navodnih kolaboracija s njemačkim i ustaškim vlastima.
" Na sudu sam morao sam govoriti sjedeći i na njemačkom jeziku. Imao sam puno aduta u rukama, ali bez dokumanata i svjedoka bilo je to kao da čoporu gladnih vukova pokušavate objasniti da ne napadaju. Govorio sam da smo sve poduzimali da spasimo firmu. Sakrivali vrijedne strojeve od ustaša i nacionalista, da cement nisam dao za bunkere s kojih se pucalo na ljude, da sam davao novac partizanima.
Državni odvjetnik, u kojem sam prepoznao svog prijašnjeg istražnog suca, prekidao me galameći da je sve to nezanimljivo. I dalje sam želio reći da bunkeri s kojih se pucalo u narod nisu napravljeni od cementa, da od tih bunkera, napravljenih na kraju rata, i nije ispucan ni jedan metak. Nisam došao do riječi. U svom je govoru državni odvjetnik rekao da sam napravio akt sabotaže. Gledam ga - hoće li zatražiti smrtnu kaznu? Smrt ili život - ovisilo je samo o njemu.
Nakon što je drugi državni odvjetnik dreknuo svoje i nakon što su nešto šaptali među sobom, povukli su se na deset minuta. Čitanje presude trajalo je duplo više. Svi članovi Upravnog odbora su osuđeni", zapisao je Mandl.
Gladna Anny
"Anny je pala u nesvijest za vrijeme čitanja presude", sjeća se Mandl. Mnogo kasnije sinulo mu je da ga je osuda mogla i zaobići da je posegnuo za papirićem koji mu je dao partizan Mika godinu dana ranije u Zagrebu.
"Zahvalio mi je što sam partizanima onda, jednom, nabavio pisaću mašinu i napisao da ga zamolim za pomoć ako ću je ikada zatrebati". No, baš taj papirić i pozivanje na "prijateljstvo" spasili su ga iz Lepoglave 22 mjeseca kasnije kad je pušten. Te zatvorske mjesece kratila mu je Anny koja ga je redovito obilazila i donosila mu sve što bi uspijevala pronaći od hrane jer se "tih dana u Zagrebu gladovalo".
Anny se dizala vrlo rano i vozila satima vlakom da bi sa suprugom u zatvoru mogla provesti 15 minuta."Jedne je subote Anny, kada se gladna vratila iz Lepoglave gdje mi je ostavila dvije jabuke, svratila u bufet u Ilici i molila na njemačkom komadić kobasice.
'Nema ničeg', rekao je konobar.
'A komadić kruha?'
'Nema ni toga.'
'Tako sam jako gladna.'
'Kako to da ste tako jako gladni?'
'Bila sam u Lepoglavi kod svog supruga i odnijela mu sve što sam imala.'
'Dođite, sjednite!'
Izvukao je ispod stola na tanjur kruh i jaje. Donio je i čašu vina. 'To će sigurno skupo koštati', mislila je Anny. Kada je konobar natočio još jednu čašu, brzo je rekla: 'Hvala, bilo mi je dovoljno'. Usprkos tome, on je donio još kruha i natočio još jednu čašu vina.
'Koliko sam vam dužna?'
'Ništa niste dužni i dođite kad god ste gladni, uvijek ćemo nešto naći', izustio je konobar uz napomenu kako 'Zagrepčani nisu zaboravili kako su se ponašali nacisti tijekom rata, ali i komuniste su mrzili još više'. Svi su režimi ipak uspijevali stvoriti prijatelje", zaključio je Mandl.
Poznanstvo s Titom
Tadašnju Jugoslaviju napustili su 5. listopada 1950. godine. Otišli su u Zürich. Zagrebačku tvornicu u međuvremenu je režim preimenovao u Slobodu. "Kakva ironija", zapisao je Mandl koji je u nacionalizaciji ostao, osim zagrebačke, i bez tvornica u Čehoslovačkoj i Mađarskoj. Tvornica u Zagrebu poslije je uništena.
Međutim, ubrzo im se otvorila mogućnost preuzimanja male tvornice u Africi, u blizini Nairobija. "Nakon svega Kenija mi i nije izgledala kao tako loše mjesto za život", zaključio je Mandl. Dvije godine poslije u Keniji se susreo s Titom i Jovankom koji su tamo došli u lov za koji je i on sam primio poziv.
"Tita i Jovanku sam pozdravio na hrvatskom. Jovanka me pitala kako to da znam tako dobro hrvatski jezik. Ispričao sam im da sam 12 godina živio u Zagrebu i bio direktor cementare u Podsusedu. Tito je primijetio da je cementara nosila tada ime Croatia. Napomenuo sam i da moje znanje hrvatskog jezika potječe iz zatvora u Lepoglavi", zapisao je Mandl.
Svoje zagrebačke prijatelje posjetio je još jednom prije nego što je umro.
Knjigu koja nikad nije prevedena na hrvatski jezik Jutarnjem je ustupila Zora Primožić koja je sa suprugom Damirom bila Mandlova prijateljica. Danas se ta 82-godišnjakinja prisjeća davnih vremena, Mandlovih problema, ali i nezaustavljivog duha i optimizma kojima je nas- tavio kroz život. Iz svoje vlastite arhive posebice ističe nimalo laku sudbinu pokojnog supruga, inače liječnika, od kojega čuva i opis njegova Križnog puta 1945. "Cijeli dan traje prebacivanje preko porušenog mosta preko rijeke Tise i to u koloni jedan po jedan i uz viku i udarce čuvara", zapisao je prim. dr. Damir Primožić, koji je liječničku karijeru inače završio kao ravnatelj samoborskog Doma zdravlja. Vitalna i simpatična starica s ponosom dodaje kako je pod mandatom njezinog supruga taj Dom zdravlja postao svjetski uzor o kojemu je pisala i Svjetska zdravstvena organizacija.
Felixovi obiteljski prijatelji prošli su Križni put
|
I. Rimac, S. Ciboci