Žiri po Božinoj mjeri

Proteklih desetak nisu bili naročiito ugodni za ministra kulture Božu Biškupića. Nisu bili ugodni ne samo zato što vlažna, teška vrućina ne godi nikom (pa ni neuništivim poltičarima), nego ponajprije zato što se hrvatski ministar kulture nakon dugog zatišja suočio na polovici mandata s masovnim i javnim negodovanjem vlastitog stada kulturnjačkog profesionalaca.

Nakon što je pune dvije godine radio više-manje što je htio skriven kišobranom sanaderovskog reformističkog sjaja, Božo je Biškupić u svega tjedan dana triput iskusio kako prgav, buntovan i težak znade biti taj malobrojni, a glasni kulturnjački svijet.

Prvi udarac firentinskim floretom ministar iz Runjaninove dobio je sredinom prošlog mjeseca, kad je skupina pisaca i manjih nakladnika predvođena Zvonkom Makovićem alarmantno upozorila da stanje u hrvatskoj knjizi ide od zla prema gorem. Suočeni sa smanjenjem dotacija, te dramatičnim padom broja naslova i knjižara, nakladnici uglavnom cijede stare zalihe već otkupljenih naslova i promatraju kako se ruše stečevine kratkotrajna buma početkom dekade. Četu bundžija koji su se drznuli primijetiti da se tržišnost od čitave kulture trenira baš uvijek i samo na knjizi predvodio je Zvonko Maković, pjesnik, kunsthistoričar i čovjek zločeste jezičine koja mu se, međutim, ovaj put vratila o glavu. Biškupić - čovjek o kojem se može reći sve, ali nikako da nije zlopamtilo - suptilnošću katerpilara uskočio je na gradilište preskupog Muzeja suvremene umjetnosti i direktorici muzeja zabranio da stalni postav Biškupićeva životnog djela radi njegov neprijatelj račlava jezika - Maković. Tako su se dvije tvrde hrvatske "tešte" čelom o čelo sukobile na dva polja i dva megdana.

Kultura opet vrije

Slučajevi Maković 1 i Maković 2 nisu se ni smirili kad je iznebuha buknula i treća petarda, i to točno na onom polju na kojem se Biškupić najmanje snalazi i od kojeg najviše zazire - a to je film. U četvrtak direkcija ovogodišnjeg (vrlo ambicioznog) pulskog festivala objavila je definitivni program i sastave žirija. Veliki trud oko programa, brojčano najjači domaći program dosad (8 filmova), te ugledni sastav inozemnog žirija ostali su, nažalost, u sjeni skandaloznog izbora domaćeg prosudbenog tijela. U petočlani žiri odabrano je dvoje ljudi koji s filmom nemaju baš nikakve veze (Branka Džebić i Nino Škrabe), potom glumac Matko Raguž (odličan kazališni producent koji je, međutim, zadnji put u filmu glumio u "Partizanskoj eskadrili"), te dvoje ljudi zaslužne biografije, ali ljudi za koje je upitno koliko žive s hrvatskim filmom danas (to su redatelj Tomislav Radić i Arsen Dedić). No, filmske profesionalce nije toliko razjario sam sastav žirija, koliko činjenica da je popis "žiranata" pročitan s papirića koji je u titovskoj maniri poslao ministar kulture.

Već istog jutra Zagrebom je krenula glasina da je ljude za žiri telefonski regrutirao Antun Vrdoljak, što je filmaše podsjetilo na ona vremena kad je zloglasni Tonči preko vlastitih pipaca filmske moći budno pazio da se u hrvatskom filmu ne dogodi ikakav znak života. Činjenica da će u Puli biti jedan Derek Malcolm ili Michel Ciment odjednom je postala manje važna prema notornim primjerima balkanske kužine koji ljude podsjećaju na tako blisko jučer.

Kultura, ukratko, kao da opet vrije, kao da su prošle one godine kad smo bili sretni što više nema Duvanjskih Polja i Krađa Marijina Kipa, pa je sve preko toga čisti zgoditak. Kultura ište  Između Biškupića 90-ih i Biškupića sada nema puno razlike
više novaca, kultura hoće sustav i hoće jasna pravila, a sadašnja administracija u Runjaninovoj to joj ne može ili ne želi dati. Državne financije okrutno su istanjene, budžetski deficit valja ugurati u mitskih europskih tri posto, a treba zadovoljiti i sve klijentističko-parazitske skupine, pa onda nije čudo što se u kulturi kreše kojekuda, i kreše žestoko. Ali, i filmaši i izdavači opravdano će reći da ako im Biškupić ne da ribu, onda barem neka im da udicu. A za svoje dvije i pol godine sadašnji ministar kulture izbjegao je sustavno riješiti bilo koje područje naše krivo nasađenog sustava kulture.

Kazališni zakon napisan je tako da zamrzne postojeće stanje. Filmski zakon putuje od drafta do drafta i zapravo nije sasvim jasno piše li se tek zato da se zamažu oči eurokratima na screeninzima. Na području knjige, pak, neki obuhvatniji zahvati najavljuju se tek za drugi dio mandata.

Kontrol-frik

No, ni besparica, ni status quo u ustroju ne bi toliko bezumno nervirali kulturnjake da nema one Biškupićeve osobine koja profesionalcima tako diže živce, a to je njegov kontrol-frikovski poriv da se upliće u sve i sva i nadzire sustav do apsurdnih potankosti.

Argumentirajući svoj sukob oko MSU-a, Maković je upozorio na potpuno bizarno stanje u kojem ministar kulture (koji je - usput - pol vremena na putu) zivka telefone, orkestrira otkupe i dogovara sponzorstva za pojedine muzejske zbirke. Taj isti ministar, umjesto da direkciju festivala pusti da radi svoj posao, poput opsesivca slaže žiri člana po člana, da mu na kulturnjačkoj tratini ne bi ostala koja nepočešljana i nenadzirana travka. To je Biškupićev stil u svojoj punini! U dvije i pol godine Biškupić je demontirao zametke sustava u kojem je struka samoregulacijom rješavala probleme. Umjesto toga stvorio je avet, antisustav u kojem on sam rješava sve i sva. On miče konzervatorske šefove ako su stali na put kapitalu, miče direktore muzeja ako nisu po volji vladajućem lobiju, skrbi se da mu postav muzeja ne izmakne kontroli ili da mu redatelji koje ne voli ne dograbe Arene. Dok lokalne (samo)uprave imaju jedne prioritete, Biškupić ne haje i on ima druge.

Ako Zadrani hoće lutkarsko kazalište, on im iz svog ćeifa sagradi muzej stakla. Ako Splićani hoće umjetničku galeriju, on im s neba tresne crkveni muzej ili milijune sprži u obnovu gotičke vijećnice kojoj se tek treba naći svrha. Biškupić već dvije i pol godine kulturu vodi kao manju fotokopirnicu ili kvartovski kafić, kao gazda i vlasnik bez kojeg se ne može donijeti nikakva odluka. Taj bandićoidni stil, međutim, Bandić si je mogao priuštiti jer leži na parama i može usta gunđala napuniti slasnom slamom. Biškupić, međutim, od svog narcisoidnog stada ne može očekivati kalvinističku askezu dok se sam ponaša kao faraon kad i ako mu je nešto osobno bitno. Potkraj devedesetih Biškupić je također bio ministar i ponašao se slično, samo nešto više ideologizirano. Tada je upravo kulturnjačko roncanje bilo iskra koja je zapalila "idiličnu" štalicu i HDZ šutnula s vlasti. Socijalno i političko stanje sada i tada, naravno, neusporedivi su. Ali ima nešto što jest usporedivo - a to je Biškupić sam.
Jurica Pavičić

Izdvajamo