ŽIVOT NA STRUJU

DNEVNIK S ELEKTRIČNIM AUTOM (II. dio): Praktičan kao i svaki drugi i bez štetnih ispuha, no što kad punionica ne radi ili nije slobodna...?

 

Nakon što smo prije nekoliko dana objavili prvi dio našeg malog dnevnika (možete ga pročitati ovdje) u kojem smo opisali kako je izgledao odlazak automobilom pokretanim električnim motorom do mora i natrag, evo nastavka priče u kojemu smo se malo više pozabavili svakodnevicom vlasnika Nissana Leafa u gradskom prometu...

1.-6. kolovoza
Sljedećih nekoliko dana vozimo se isključivo gradskim relacijama, prema receptu kuća-posao-kuća ili kuća-posao-kupovina-sport-kino-kuća, čime se u životu s električnim automobilom otvara sasvim nova dimenzija. Praksa pokazuje da se s jednim punjenjem baterija na ovakav način s lakoćom prelaze sve gradske udaljenosti kroz radni tjedan, što potrebu za punjenjem u tim slučajevima reducira na cikluse od, recimo, pet do sedam dana. S tim se itekako može živjeti...

(3. kolovoza)
Prvo punjenje nakon Delnica odradili smo opet na provjerenoj lokaciji, na Gradskom poglavarstvu. Trebalo je proći bezbolno... Prije spajanja na zeleni ELEN probali smo vidjeti kako bi punjenje izgledalo na drugoj, bijeloj punionici na sredini parkirališta (TEB Inženjering), no bez uspjeha. Jedan priključak bio je zauzet jednom Teslom, a druga dva su javljala da su – nedostupna).
Stoga smo se vratili na isprobani priključak, spojili se i otišli na kavu.

Sat vremena kasnije – neugodno iznenađenje: punionica se 15 minuta nakon početka punjenja, nakon isporučenih 0,045 kWh, sama odspojila s vozila i objavila sljedeću poruku: „Greška u punjenju. Problemi u komunikaciji. Provjerite da li je vozilo ugašeno i pokušajte ponovo.” Vozilo je, naravno, bilo ugašeno jer je bilo zaključano, a osim toga i uspješno se punilo točno 15 minuta. Dakle, problem je ipak bio u nečemu drugom, a mi smo uludo izgubili sat vremena...

Dok mozgamo o čemu se radi, pokraj nas staje jedan i3 i priključuje se na Chademo priključak (kakav smo inače mi koristili). No dobro, nema veze, tu su još dva, a i Leaf na nosu osim njega ima i AC 43 kW utičnicu pa se sada spajamo na nju, da se bar se malo dopunimo. No ništa od toga: upravo na bolan način saznajemo da se na punionici, unatoč činjenici da ima čak tri priključka, istovremeno ne mogu puniti naša dva vozila, nego samo jedno. Grrrrr.... Čovjek u BMW-u se također čudi, no srećom brz je i konačno se i mi punimo bez problema. Trebalo je trajati sat vremena i jednu jutarnju kavu, a ovako se kući vraćamo debelo iza podneva. Nije kriv Leaf nego punionica, ali subota je propala...

7. kolovoza
I dalje vozimo samo gradske relacije, i dalje je Leaf tu sasvim na svom terenu. U zadnja tri dana prešli smo 60 kilometara isključivo gradske vožnje pod klimom, a prosječna potrošnja iznosi 15,2 kWh.

8. kolovoza
Koliko god smo se brzo navikli na lagodan život s Leafom u gradu, jedna nam stvar nije davala mira. Je li Leaf baš toliko podložan ekstremnom porastu potrošnje na usponima? Jesmo li mi krivi, jesmo li pretjerali s nogom na gasu? Mora li to uvijek tako ili može i pametnije? Novi ispit stoga smo odlučili odraditi usponom na Sljeme, sa zagrebačke strane, i spuštanjem preko Kraljičinog zdenca...
Na početku uspona stanje baterije bilo je na 66 posto, doseg 183 km, prosječna potrošnja 14,3 kWh.
Popodne je, radni dan, i na cesti nema nikoga, dakle uvjeti su idealni za vožnju i petnaestak minuta kasnije, evo nas na vrhu. Pogled na putni računalo otkriva da je u tih 12,7 km potrošnja skočila na skočila na 39,0 kWh/100km, a stanje baterije palo je sa 66 na 51 posto (-15) pa sada doseg iznosi 128 (-55) kilometara...

A što se događa na spuštanju? Koliko se doista energije može regenerirati? Umjesto u D, ručicu smo ubacili u položaj B, i krenuli. Na spuštanju je, uz malo ili ništa aktivnog kočenja, prosječna potrošnja pala na 0,1 kWh/100 km, a stanje baterije podiglo se ponovno na 58 posto (+7), a doseg istovremeno na 151 km (+23)... Za duge neprestane uspone troši se dakle doista znatno više struje nego u normalnom gradskom prometu, ali za utjehu, na nizbrdici je dobar dio te energije moguće i vratiti.

9. kolovoza
Da rezimiramo. Treba li se bojati električnih automobila? Apsolutno ne, jer mogu biti dostatno brzi i praktični baš poput vozila pokretanih motorima s unutarnjim izgaranjem. Ne ulazeći ovdje u to iz kojih i koliko čistih izvora dolazi električna energija kojom ih punimo, što je jedna od glavnih polemika koje se vode oko njih, sami po sebi su čisti i ne zagađuju zrak nikakvim štetnim tvarima iz ispuha.
Znači li to da možemo odmah zaboraviti sve klasične ICE motore i prebaciti se na struju? Isto tako: ne. Razlog za to leži u infrastrukturi koja je, mada u stalnom porastu, nedostatna da bi povukla kritičnu masu novih korisnika. Koliko god da se mnogi „boje” prelaska na struju, a k tome nisu spremni za to još i izbrojati poveliku svotu novca, pitanje gdje će „točiti” takav auto i koliko će im to vremena oduzimati muči i one s novcem i one sasvim otvorene za nove tehnologije.

Broj punionica jest sve veći iz dana u dan, ali u nekim slučajevima teško je oteti se dojmu da su neke od njih postavljene samo zato da bi se zadovoljila forma, da bi se neki lokalni političar mogao pohvaliti da je otvorio novu punionicu ili da je to-i-to mjesto upisano na karti punionica. Iz našeg iskustva, za očekivati je da će ljudi između tri vrste punionica (brzih, srednjih i kućnih) najviše koristiti prvu i treću: prvu, jer je daleko najbrža i jedino se na njoj isplati i, ako treba, pričekati na red, a treću zato što je, unatoč tome što je beskrajno spora, uvijek tu, na nju ne treba čekati red i može se koristiti tijekom noći.

A srednja? Ona kao da je pokupila slabije strane od oba svijeta: nitko vam ne jamči da na nju nećete morati čekati red, a kada ga i dočekate, punjenje će trajati manje nego u kućnoj režiji, ali opet ćete to vrijeme mjeriti u satima. I morat ćete razmišljati o tome da vam se auto puni i da se morate vratiti po njega..., dakle morat ćete ga imati na umu. A to vozačima naviklima na jednostavnost i dostupnost nadopunjavanja gorivom, posebno teško pada...

I za kraj, što će tek biti kad se struja doista počne naplaćivati na svim postajama za punjenje, što bi se navodno moglo dogoditi već krajem ove godine? Teško je nagađati, no ne isključujemo niti potpuni podbačaj ionako vrlo malog tržišta električnih automobila u nas. Uz sve navedeno u računicu će tada trebati ubaciti i trošak koji dosad nije postojao, a taj će zalogaj tada mnogima biti jako teško progutati. Osim, dakako, ako se država ozbiljno ne uključi u cijelu priču, a proizvođači korisnicima ponude ne samo vozila nego pakete poput onih kojima se nekada probijala Tesla, s besplatnom ili barem subvencioniranom strujom ili nekim drugim poticajima...


10. kolovoza
Vraćamo Leafa zastupniku. Nerado, jer smo se sasvim navikli na njega: sam po sebi autić je zanimljiv, daleko bolji od prethodnika i upotrebljiv u svim situacijama. Ali donekle i rado, jer mi osobno, unatoč itekako prisutnoj ekološkoj svijesti, još nismo spremni za potpuni prelazak na strujni pogon, barem ne ovakav. Zbog vlastitih ograničenja u glavi, ili ograničenja postojeće nam infrastrukture, ni sami još nismo sigurni. U svakom slučaju, bilo je i zanimljivo i poučno...

 

 

Izdvajamo

Iz drugih medija